1. Tišina. Kierkegaard, veliki danski kršćanski filozof iz devetnaestoga stoljeća, često je govorio o tišini. U jednoj od posljednjih stvari koje je uopće napisao bavio se tišinom. Rekao je: „Da sam ja liječnik, i kada bi mi dopustili da propišem samo jedan lijek za sve bolesti modernoga svijeta, propisao bih tišinu. Jer čak i kada bi se Riječ Božja objavljivala u modernome svijetu, kako bi je itko mogao čuti uz toliko buke? Dakle, stvorite tišinu.”

Tišina je nužnost, ona nije luksuz. Samo riječi koje proizlaze iz tišine u sebi nose snagu. Riječi koje proizlaze iz buke – ili samo iz drugih riječi – plitke su. Riječ iz tišine su poput valova oceana. Riječi iz drugih riječi su u najboljemu slučaju kao potoci što žubore, a u najgoremu su poput slavina što se ispražnjuju, odvoda i zahoda.

2. Samoća. Samoća je nešto za čime bi svaki mudrac iz davnine čeznuo kao za darom. No upravo je ona stvar koju je naše društvo nametnulo svojim najočajnijim kriminalcima kao najokrutnije mučenje koje može smisliti.

I samoća je nužnost, a ne luksuz, jer ona je prijeko potrebni temelj prave zajednice. Zajednica bez samoće je poput stotine ljudi što stoje u krugu i naslanjaju se na osobu do sebe – čitav se krug uskoro prevrne.

3. Usporavanje. Usporavanje je danas postalo gotovo nemoguće. Život je poput lude i divlje rijeke, na kojoj se brodovi prevrću na sve strane. Ono što nam treba jest da nas Bog vodi na tihane vrutke, kako bi se naše duše mogle osvježiti.

Usporavanje je također nužnost, jer ono je izvor sve učinkovite aktivnosti – poput djela i riječi Kristovih. Kao da polagano povučete tetivu luka, a zatim je odjednom pustite. Površni ljudi misle da su samo nemirne duše žive, ali duboki ljudi znaju da su samo tihe duše stvarno žive.

Bog nam je dao prirodu iz mnogo razloga. Tri od njih su tu da nam pomognu doći do tišine, samoće i usporavanja.

Foto: Shutterstock

Iz iskustva znam da se vrijeme provedeno u prirodi može uložiti u nebesku Banku. Priroda ima čudesnu i tajanstvenu snagu da nas oslobodi od buke, gomila i žurbe, i da našu dušu okupa tišinom, samoćom i usporavanjem. Iz iskustva također znam da je nemoguće moliti – i da je nemoguće moliti dobro – bez tišine, samoće i usporavanja.

Nažalost, većina ljudi koji poznaju ovu duhovnu snagu prirode nisu kršćani, nego New age mimoze, štovatelji Majke Zemlje ili pak budisti. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je kršćanima ova poruka sumnjiva – jer je prenose sumnjivi glasnici. No ona je dio istine, a to znaju čak i nekršćani. Priroda ne podnosi ni duhovni ni fizički vakuum, a u našemu duhovno izgladnjelome sekularističkome društvu, ako ne dovedemo ljude do tišine, samoće i usporavanja, netko će drugi to učiniti. I to će se dobro prodavati. Izgladnjele će se duše jagmiti čak i za mrvicama.

Što se dogodi kada se jednostavno pridružimo laganome koraku prirode umjesto da činimo da se nešto dogodi? Što se dogodi kada zaboravimo satove i obaveze, i samo promatramo valove, ili zvijezde, ili oblake, ili zalaske Sunca, ili rijeke? U mojemu se iskustvu gotovo uvijek dogode barem dvije stvari. Jedna je naravna, a druga nadnaravna. Naravni učinak može se opisati kao općeniti osjećaj osvježenja, poput hladne vode u pustinji, ili smirenja poslije bitke. Nadnaravni učinak je da mogu bolje moliti, i da želim moliti više.

Mislim da naravni učinak pomaže uzrokovati nadnaravni. On oplođuje dušu. To je poput psihoanalize: nije religija, ali može ukloniti neke od prepreka istinskoj religiji, poput ovisnosti, ili opsesije, ili paranoje, ili depresije. Ne mogu dobro moliti ako sam opsesivan, i ne mogu moliti dobro ako je u mojoj nutrini buka. Mislim da nekada prebrzo počnemo moliti, previše smo nestrpljivi za pripremu. Svaki ličilac zna da moraš utrošiti više vremena na pripremu nego na samo ličenje. Svaki vrtlar zna da moraš provesti više vremena na pripremu vrta nego na samo sijanje. Rekao bih da isto u današnjemu vremenu vrijedi i za molitvu.

Mislim da u moru ima nešto što je Bog u njega stavio da nas podsjeti na samoga sebe – jedna slika beskonačnosti, dubine, snage, tajanstvenosti i dinamične aktivnosti istovremeno.

Možda nije bilo tako prije industrijske revolucije. Tada smo imali mnogo drugačiji odnos s prirodom i s vremenom. Vrijeme je bilo povezano s ciklusima prirode i života – vrijeme sa smislom, vrijeme mjereno stvarnim događajima, a ne satovima. Moramo naučiti ignorirati satove i vratiti se stvarnome vremenu. Samo ćemo se onda izbaviti iz robovanja satovima. Satovi su doista naša Frankensteinova čudovišta. Napravili smo ih, a sada su snažniji od nas.

Evo najpraktičnijega načina na koji meni priroda pomaže moliti. Otkrio sam da je za mene najveća prepreka molitvi izlika da nemam vremena. No nakon što provedem sat vremena ne čineći ništa osim što sjedim na stijeni i gledam valove, nekako otkrijem da je ta izlika izgubila sve svoje značenje, da vrijeme nije nešto što imam, nego nešto što stvaram kako napredujem, kao pauk dok plete mrežu.

Različite stvari u prirodi mogu to učiniti za različite ljude. Za mene je to more. Iako sam čovjek kojemu stvari brzo postanu dosadne, mogu biti veoma sretan sjedeći sat vremena i gledajući valove. Mislim da u moru ima nešto što je Bog u njega stavio da nas podsjeti na samoga sebe – jedna slika beskonačnosti, dubine, snage, tajanstvenosti i dinamične aktivnosti istovremeno. Kada koristim apstraktne koncepte, čak i najbolje kojih se mogu prisjetiti, oni jednostavno nisu dovoljno dobri – kao da na otvorenome dlanu pokušavate zadržati val. Stvar mora proizaći iz samoga iskustva. Poput oluje kojom je Bog odgovorio Jobu, to ostaje tajnom.

No, „konačni zaključak”, „kako odatle profitiram” jest to što iz toga sata izađem s jednom usvojenom poukom. Priroda me uči kako slušati. Kako slušati valove, a odatle i kako slušati općenito, a odatle i kako slušati Boga. To je umjetnost za koju znam da nam svima očajnički treba. Kada bismo slušali – druge ljude i Boga – izbjegli bismo većinu svojih tragedija, ratova, razvoda, nasilja, droge, uništenih odnosa, boli. Kako možemo imati vjere, nade i ljubavi bez slušanja? Kako možemo uživati u raju bez uživanja u slušanju? Kako uopće možemo biti spašeni, osim ako ne naučimo slušati Boga?

Ako priroda može pomoći barem nekolicini nas da se barem malo približimo tome cilju, nije li to nešto što se doslovno ne može platiti? Pa onda pokušajte. Što možete izgubiti?

(Transkript govora „Duhovnost mora” (The Spirituality of the Sea), koji je dostupan ovdje.)

Peter Kreeft | Catholic Education Resource Center

Prijevod: Ana Naletilić