VJEČNOST U VREMENU

Wilfrid Stinissen: Samo ako ostaneš u stvarnosti koja je baš sada tvoja, možeš susresti Boga

Neprestano “pogledavanje na sat” pokazuje da želimo pobjeći iz sadašnjosti, od Boga. Vječnost te ne čeka “drugdje i drugda”, nego baš ovdje i sada. Samo ako ostaneš u stvarnosti koja je baš sada tvoja, možeš susresti Boga.

Foto: Shutterstock

U kontemplativnoj molitvi vrijeme nije samo vrijeme. Ono je ispunjeno vječnošću. Zato nema nikakva smisla poslije molitve odmah napustiti vječnost i vratiti se u vrijeme koje samo leti. Ako smo bića vječnosti, ne možemo se zadovoljiti da tijekom dana živimo samo pola sata ili sat u vječnosti. Za kršćanina vrijeme i vječnost idu skupa – i to uvijek! Mi smo ukućani Božji (Ef 2,19).

Molitva i rad

Kada ustajemo od molitve, to ne znači da smo ju “završili”, nego ju sada želimo prenijeti u svoj rad. Uzimamo nešto sa sobom od molitvenog mira kada započinjemo svoje dnevne poslove. Molitva je nešto što čovjek ozbiljno i svjesno započinje, ali nikad posve ne završava. Ne znači to da ćemo za vrijeme rada dio svoje pažnje usmjeriti prema Bogu, a dio prema onomu što radimo. Takva bi podijeljena pažnja opteretila živce i strahovito nas umarala. Mnoge novakinje u kontemplativnim redovima postale su premorene i prenapete jer su pokušale cijelo vrijeme svjesno doživljavati Božju prisutnost. Postoje mnogi poslovi koji nam ne dopuštaju da mislimo na Boga i s Njim razgovaramo, nego od nas traže svu pažnju.

Ustvrdili smo da se kršćansko vrijeme podudara s našim zadatkom ili zadaćom. Bog nam daje vrijeme zato što nam daje zadatak. Daje nam točno onoliko vremena koliko je potrebno za izvršenje zadatka. Ako smo poslušni i znamo ustrajno čekati, Bog nam daje i nadahnuće i vodstvo potrebno u tom trenutku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad možemo kazati kao Isus: “Svršeno je”, tada možemo i napustiti ovo vrijeme. Dakle, živiš u kršćanskom vremenu, ispunjenom vječnošću, kad doživljavaš i radiš svoj posao kao zadatak koji ti je Bog odredio, radeći ga samo zato što ti ga Bog daje da ga baš sada izvršiš, istovremeno živiš u vremenu i vječnosti. Na prvi pogled kao da se posvećuješ različitim stvarima koje imaju svoje “vrijeme”. Pogleda li se malo dublje, ta mnogostrukost postaje jedno, jer su sve te stvari sastavni dio povjerenog nam zadatka, kada pišeš, učiš, čistiš, jedeš ili spavaš, u biti uvijek radiš isto. Ako netko pita: “Što radiš?”, odgovor je vazda isti: “Kažem Bogu: DA, evo službenice Gospodnje.”

Svi tvoji poslovi, ne znam kako različiti i šaroliki, zajedno ulaze u jedan jedini veliki zadatak zato što im pristupaš s jednim jedinim temeljnim opredjeljenjem: poslušnošću. Ta riječ danas nije popularna. Pokušajmo ponovo otkriti oslobađajuću stvarnost koju sadrži.

Tko radi iz “poslušnosti”, živi u divnoj slobodi. Ne mora se bojati da rezultat neće biti zadovoljavajući, da neće imati dovoljno vremena ili da drugi možda neće biti zadovoljni. Oslobođen je svih mogućih razmišljanja koja čovjeka mogu učiniti robom. Radi svoj posao kao dijete koje se igra pred licem Očevim. Mi karmelićani već se u novicijatu učimo odricati zadovoljstva koje čovjek ima kad posao potpuno privede kraju. Umjesto toga, spremni smo odmah prekinuti rad kad se zvono oglasi. “Posao je priveden kraju” kada smo učinili koliko je Bog htio. Istinsko je zadovoljstvo zapravo baš to.

Ta trajna poslušnost nije nam dana od početka. Traži se redovito vježbanje kako bismo je malo po malo ugradili u svoj život. Za vrijeme molitve potpuno si predan i otvoren Bogu. U tom trenutku dopuštaš da te On stvara i postaješ prožet Njegovim vječnim i mirom ispunjenim SADA. Tada učiš sve gledati Njegovim očima. Neposredno nakon molitve još je lako živjeti i raditi u tom ozračju vječnosti. Nešto od “tog mirisnog tamjana” ostaje.

Kratko potom, vjerojatno neprimjetno, kliziš ponovo u stres. Gledaš na sat i misliš da ide prebrzo, naprežeš lice i ramena i želiš pošto-poto privesti posao kraju. Sve više gubiš kontakt s nutarnjim Učiteljem, ne radiš više kako bi “izvršio naredbe Njegove” (Ps 103,20), nego opet postaješ rob rada. Radni se ritam pojačava. Ali to ne znači da više “radiš”, nego samo da upotrebljavaš, i vjerojatno rasipaš i trošiš, više energije.

Raskrižje

Kad toga postaneš svjestan, stojiš pred raskrižjem. Možeš dopustiti da se taj proces nastavi, izgubiti još više od svoje nutarnje biti i dati se terorizirati od rada. Ili se zaustaviti i reći: Dosta! Stop! Ovu malu riječ poznajemo iz prometa i tamo je redovito susrećemo. U prometu je vrlo lako prihvaćamo i poštujemo. Prkosno biti ravnodušan pred znakom obveznog zaustavljanja znači dovoditi u pitanje i vlastiti život i tuđi, a da ne govorimo o novčanoj kazni, koju sigurno nitko ne plaća rado. Ali kada je u pitanju: spasiti ili izgubiti svoju “dušu”, onda je malo teže sa znakom obveznog zaustavljanja. Čim primijetiš da nešto ne paše u tvom načinu rada, da postaješ napet i stresan, da ne radiš predano i bezbrižno, vrijeme je da reagiraš i kažeš: Dosta! Prije nego nastaviš s radom, potrebno je ponovno uspostaviti pravo nutarnje držanje. Možeš zatvoriti oči i spustiti ruke na koljena, mirovati nekoliko trenutaka i lagano se podesiti na valnu dužinu vječnosti: “Koga ja imam na nebu osim Tebe? Kad sam s Tobom, ne veselim se zemlji” (Ps 73,25).

Budući da si jedinstvena cjelina sastavljena od duha i materije, duše i tijela, možeš obratiti pozornost na to kako se tijelo ponaša za vrijeme rada. Ono može vršiti funkciju barometra, pogotovu kod onih osoba koje još nemaju tako istančane osjećaje da bi lako registrirali nutarnje držanje (stavove). Zašto sjediš uzdignutih ramena dok pišeš, odakle tako duboke bore na čelu, zašto tako grčevito držiš olovku? Opusti se! Pisati ne mora biti tako naporno. Možda tvoja umorna leđa koja te bole poručuju da je vrijeme reći “dosta” i ispraviti kako vanjsko tako i nutarnje držanje. Tvoja se leđa ne osjećaju dobro kad sjediš tako pogrbljeno. Ispravi kralježnicu i uznastoj da bude u skladu s nutarnjim držanjem za kojim težiš. Uzdignuto srce teško se uklapa s pogrbljenim leđima.

Moramo naučiti divljački se ne bacati na posao, nego započeti malim “dosta-stop”. Uzmimo si vremena kako bismo zauzeli pravo držanje, odbacili sve egocentrične motive i otvorili se Božjoj volji i snazi. Prije nego se prihvatimo posla možemo napraviti znak križa i zazvati blagoslov nad radnim materijalom. Možemo moliti za sve ljude koji će na bilo koji način biti umiješani u naš posao. Vrlo je važno barem započeti dobro.

Male vježbe nadbiskupa Blomma

Postoji velika opasnost da kasnije malo-pomalo izgubimo pravo držanje i ponovo upadnemo u stari i loš običaj. Ali možemo započeti iznova!

U svojoj knjizi Nadbiskupova škola molitve Anthony Blomm preporučuje jednu malu vježbu zlata vrijednu. “Ja sam ju prakticirao često i doživio njezin blagoslov. Ona se sastoji u tomu da zaustavimo vrijeme kada je u punom zamahu, tj. kada si u punoj aktivnosti i žuri ti se. Za mnoge je od nas ta žurba gotovo normalna situacija. Radiš nešto što vjeruješ da je vrlo važno, nešto što ti govori da čitav svijet ovisi o tome. A ti kažeš: ‘Dosta! Prestani!’ Ako imaš hrabrosti za takvo što, otkrit ćeš nešto bitno. Primijetit ćeš, kaže Bloom, da svijet nije propao. Često zavodimo sami sebe i umišljamo da nas dužnost, ljubav prema bližnjemu, naše zdravlje, naš poziv, prisiljavaju i dovršiti posao koji smo započeli. Naravno, sve to može biti moguće, i malo zdravog razuma isplati se imati. Ali mnogo puta nije tako. Posao može čekati. Može se dogoditi da sam jednog dana slučajno lijen i trom. Tada posao čeka i stoji mnogo duže od onih nekoliko minuta koliko traži ova vježba.”

Možda da kažeš ovako: “Što se god dogodilo, za jedan sat prestajem s radom.” Najjednostavnije je upotrijebiti kuhinjski sat. Naviti ga i odlučiti: “Radim ne gledajući na sat dok ne zazvoni.”

Stalno gledanje na sat loš je običaj našeg vremena koji nam onemogućava živjeti u sadašnjosti. Možda misliš da ti baš sat daje mogućnost života u sadašnjosti; očitavaš “sada trenutke” na satu. Zapravo, ne gledamo na sat zato što nas sadašnjost zanima, nego zato što živimo u budućnosti. Sat pokazuje koliko još vremena imaš da završiš posao, koliko još sati moraš sjediti u uredu, koliko dugo još moraš slušati dosadnog učitelja. Neprestano “pogledavanje na sat” pokazuje da želimo pobjeći iz sadašnjosti, od Boga. Vječnost te ne čeka “drugdje i drugda”, nego baš ovdje i sada. Samo ako ostaneš u stvarnosti koja je baš sada tvoja, možeš susresti Boga.

Tečajevi praktične psihologije ponekad preporučuju da se natječemo sa satom kako bismo radili efikasnije i brže. Na primjer: “Poglavlje od dvadeset šest stranica pročitat ću za pola sata.” Uzmeš štopericu i počneš. Za nekoga tko je po naravi trom to može biti dobro da se malo prisili na aktivnije zalaganje. Ali kao općenita praksa i pravilo može biti kobno: sustavno podržavamo jurnjavu i stres. Takvi savjeti tipični su za kulturu koja misli samo na uspjeh i rezultat, a nema osjećaja za nutarnji rast i sazrijevanje. Osjećao sam se neobično slobodan kad sam jednoga dana svoj sat s radnoga stola premjestio sebi iza leđa.

Postoji skladan ritam i stalnost u vremenu koje nam Bog daje i tu se sve događa u svom pravom taktu. Ako neprestano pokušavamo manipulirati tim ritmom, remetimo Njegovo djelo stvaranja i unosimo nered gdje On želi unijeti red i mir.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dakle, ne osvrći se na sat, radi marljivo! Kad sat zazvoni, znaj reći: dosta! Tri ili četiri minute koje sada slijede jesu Božje vrijeme, vječni sada. Udomaći se u toj sadašnjosti, dopusti Bogu da djeluje bez tvoga miješanja.

Nije to laka vježba. Pišem pismo ili pripremam propovijed. I u trenutku kada želim posvetiti vrijeme Bogu, u glavi mi se iznenada pojavi prekrasna misao. Izgleda sasvim prikladno najprije misao pribilježiti, a onda započeti odmor. Ali, ne smijemo popustiti. Iskustvo pokazuje da se ta lijepa misao ne izgubi. Često, ako sam imao snage ostaviti sve po strani kako bih mogao biti u miru Božjem, tu misao dobijem ljepšu i zreliju. Ili, umjesto nje, dođu druge, još bolje misli. Jer poslije samo pet minuta odmora u miru Božjem, radi se dalje s većom pažnjom i koncentracijom. Trka i žurba blokiraju stvaralačke snage. Mir i odmor, naprotiv, oslobađaju nutarnje izvore.

U samostanu imamo svaki dan nekoliko “znakova za zaustavljanje”. Zvono zvoni za časoslov, pobožnost ili objed. Danas gotovo svi imaju telefon. Umjesto da ga doživljavamo kao nešto što nas stalno prekida i muči, pokušajmo ga doživljavati kao “znak za zaustavljanje”. On nam omogućuje da iznenada prekinemo posao u koji smo utonuli i stavimo se na raspolaganje subratu koji treba našu pomoć.

Ti prekidi mogu biti vrlo zamorni. Ali ako ih ispravno prihvatimo, mogu biti od velike koristi. To nam je prilika da se odvojimo od posla, smanjimo brzinu, oslobodimo se radne tiranije. To što možda nećemo postići sve planirano, može biti samo dobro. Stalno doživljavati kako se naši planovi ne ostvaruju, za “starog” čovjeka može biti izvor nezadovoljstva. Za “novog” čovjeka to je osjećaj slobode. Slažem se da nekada i dobrote može biti previše. Kad osjećaš da poticaj na gnjev raste i da ćeš uskoro eksplodirati, pametno je isključiti telefon i priuštiti si jednu dobru stanku za odmor. Nikada se nećemo prisiljavati na vježbu koja nadilazi naše snage. Ne moraš imati savjest i misliti da zanemaruješ svoje radno vrijeme ako svakog sata kažeš “Dosta” i posvetiš pet minuta kako bi vrijeme ispunio vječnošću. Jedno englesko istraživanje u nekoj tvornici pokazalo je da je uvođenje svakosatne stanke od pet minuta, koja je radno vrijeme smanjila za sedam posto, povećalo proizvodnju za trinaest posto. Pa čak i ako samo mislimo na radne učinke, isplati se reći: dosta, stop!

Te kratke stanke na poslu imaju istu zadaću kao i neradni dan u tjednu. Postajemo svjesni da vrijeme nije samo za proizvodnju, nego i za otvaranje Božjoj vječnosti kako bismo u njoj počivali. “Žurimo se dakle ući u ovaj počinak” (Heb 4,11).

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Vječnost u vremenu” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. lipnja 2018.

Možda vam se svidi