Bog sazda čovjeka od praha zemaljskoga. I prije no što će u njega udahnuti dah života, u grudi mu utisne zrnce pijeska.

Čovjek je živio vedar i spokojan dok se nije okrenuo od Boga. Istog trena on oćutje u svojim grudima bol koja ga je probadala.

– Što se zbiva? – upita bolno Boga zaklanjajući se iza svoga lica.

– Usadio sam u tebe znak – reče mu Bog – po kojemu ćeš uvijek znati koliko si čovjek i koliko si mi blizu.

– Kako ću razumjeti tvoj znak? – upita čovjek.

– Svaka bol koju budeš uzeo na sebe i svaka radost kojom nekoga obdariš, stapat će se u tvojim grudima oko zrnca pijeska što sam ga u tebe usadio. Tako će se oblikovati tvoje srce, pouzdan svjedok tvoje ljudskosti i moje blizine.

– Hoće li me ikada prestati boljeti?

– Ovisi o tebi – reče Bog. – Dok je radosti i boli, boljet će. Tek ako ti za sve postane svejedno ili ako uđeš u blaženstvo, bol će uminuti.

– Plašim se – uzdrhtalo će čovjek.

– Ne plaši se. Svime što ti povjeravam želim te obdariti, ničim nauditi. Bit ću s tobom ma kojim putovima išao.

Stjepan Lice