DUHOVNA PRIČA

Na cesti za pakao

Ubrzo je san povuče kroz tamu. Tjeskoba je okruži poput oceana. — Smrt — ta riječ zasiječe joj nutrinom. Nađe se u nekom neprovidnom prostranstvu. Pred njom se izvijala staza…

na cesti za pakao

Foto: Shutterstock.com

Stara je gospođa Magda od rana jutra, sjedeći u svojem naslonjaču, premetala krunicu. Na vatri je klokotala juha. Zdravo Marijo milosti puna…, mrmljala je, ali misli su joj odlijetale drugamo.

Nisu joj čitavu večer dali mira: gonjaju se naokolo i ne daju selu da živi. Gore je, iznad ceste, ta vražja kafanetina, i sve se one tuda smucaju i opijaju — male kurve —onomadne je jedna rigala gore s ceste pod smokvu, i onda se srondala u vlastitu rigotinu pod putem.

„Sram te bilo, gaduro jedna — fuj!“ viknula je tada na nju s prozora.

…moli za nas grješnike…, prinese ruku grudima i uzdahne. — To je bila susjedina kći, zaključi — zna je ona, makar je bio mrak… Jučer joj je vidjela mater kako na dvorištu razmahuje rukama nad zadimljenim kotlom, tobož prokuhava rubeninu… Čara nad kotlom! eto to je…, a kakva mater — takva kći… Kako im samo onaj don Niko u kuću ulazi, kao da su neke svetice… blagoslovljena ti među ženama… A tu je i onaj drogeraš iz Mikičine kuće — polovicu kose boji u zeleno… „Iš, sotono!“ rekla mu je nekidan.

 …sveta Marijo Majko Božja…

Stara ura tukla je u ritmu njezinih zdravomarija. Disanje joj se produbilo i usporilo — bila je umorna. Samo će na tren sklopiti oči, pomisli. …u času smrti naše amen…

Ubrzo je san povuče kroz tamu. Tjeskoba je okruži poput oceana. — Smrt — ta riječ zasiječe joj nutrinom. Nađe se u nekom neprovidnom prostranstvu. Pred njom se izvijala staza. Uz bok joj se nađe jelen — tapkao je pokraj nje poput psa; osjećala je dodir njegova hladna, olinjala trupa.

„Pazi, pazi!“ reče jelen. Odjednom joj tlo pod nogama poče podrhtavati. Iz zemlje, s obiju strana puta, škripeći, izbiše uvis brojna debla; iz njih ispužu grane i učas se ospu gustim svjetlećim lišćem. „Pazi, pazi!“ reče jelen, a stabla počeše, šušteći, isprepletati grane oblikujući plohe nalik reklamnim panoima. Lišće zatreperi mijenjajući boje: na plohama se pokažu živa lica. — Čudila se: bilo je tu lice njene susjede — vještice, i lica malih kurvica, i lice drogeraša i svih onih zlikovaca iz sela. Njihove oči pratile su je s panoa i ubadale tugom kao da od nje nešto išću. „Gonite se od mene!“ vikne.

„Pazi, pazi!“ reče jelen, a iz grudi gospođe Magde izleti, kao iz praćke odapeto, nešto crno i razli se po susjedinu licu. Ono se stade izobličavati, kao poprskano kiselinom, i ispusti tihi jauk. Tren kasnije, iz srca joj se otpoče odapinjati bezbroj crnih hitaca, po svim licima. Ona hitro šakama prekri grudi i snažno pritisne, ali je crna tvar i dalje šikljala svom silinom — lica se iznakaze. Preplavi je strava.

„Pazi, pazi!“ reče jelen. Nato zatutnji trublja, poput zvuka brodske sirene. Pred njom, u daljini, nad stazom, ispriječio se div u tmastoj uniformi — nalik divovskom policajcu. To mora biti Bog, štiti put u raj, pomisli ona. Stabla se, nato, sa svojim živim plohama, uz škripu, okrenuše prema divu. „Neee, sakrijte se!!!“ zavapi gospođa Magda i zadrhti od straha: ako div ugleda iznakažena lica, nema joj spasa.

„Pazi, pazi!“ reče jelen, i sve se zaustavi. — Jedno od stabala ponovno zaškripi i svoju plohu s licem okrene prema njoj. Prepoznala je lice pokojne Ivanke Petkove — bilo je čisto i nasmiješeno. Ivanka je jedne davne noći kucala na njena vrata — krvava, rasječena lica — pijani muž ju je bio zvjerski istukao  — otvorila joj je tada, sjećala se, očistila i previla rane i polegla je u svoj krevet… Ivankino lice joj reče: „Gaziš knjigom života koju je ispisalo tvoje žiće; div kojeg vidiš, bog je tvoga srca — lažni bog —oblikovala si ga desetljećima. Prizovi milosrđe Božje i utvare će nestati.“ Lice se nasmiješi, zatim poprimi izgled Bogorodice. „Uzdaj se jedino u Boga, dijete moje“, reče Bogorodica.

„Pazi, pazi!“ reče jelen pružajući joj crni kristalni kamen. Ona se obazre i zagleda u jelenove mrtve oči i Bogorodičina lika nestade. Tlo se, pod njenim nogama, ponovno zatrese i pokrene sa svom cestom i stablima, i iznakaženim licima te, poput velike pokretne trake, krene prema divu. Nato se prolomi divov smijeh, poput daleke grmljavine. Bez sumnje, div će sada vidjeti ona iznakažena lica — istinu njezina srca, shvati gospođa Magda i pade u očaj. — Žustro zgrabi crni kristal, koji je jelen pružao, i stisne ga na prsa. Sada joj jelen nadahnu misao: „U pomoć prizovi plod svojih molitava kao zaklon i obranu protiv Boga, i izmaknut ćeš njegovoj srdžbi.“ — Najednom je vitlala zrakom nečim laganim kao pero, a nalik na divovsku krunicu. Brojna zrna krunice ispuštala su oblačke dima, kao iz tisuće kadionica. Dignu se silan smrdljivi dim i zakloni je od divova pogleda. „Sada se uspni na moja leđa“, reče jelen, „bit ću ti sluga; uzdaj se u moju snagu — jaču od stotine konja — i spasit ćeš se.“ Ona skoči na njegova leđa i uhvati se za rogove, stisne oči, a jelen jurnu prema divu, kroz crni dim, kao vihor, ne dotičući tla. Projurivši divu kroz noge, jelen skoči…

Kad je otvorila oči, gospođa Magda vidje kako propada duboko u tminu. Čvrsto je držala rogove. Jelen izokrenu glavu prema njoj i reče: „Ja sam tvoj bog!“ — u mrtvim očima bljesnuše mu iskre, a lice poče poprimati demonske crte. Ona kriknu zazvavši Bogorodičino ime — i jelena nestade… Pad je bivao sve brži; srce joj je udaralo kao bubanj — osjećala je kao da pada čitavu vječnost — u ništavilo…

Najednom, otvori oči koje su još uvijek gledale u stravu i nađe se u svojem fotelju grčevito stišćući naslone; strah joj je šikljao utrobom — tresla se kao šiba. Sa zida ju je, svojim mrtvim očima, gledala preparirana jelenja glava. Ručak je zagorio, iz kuhinje je sukljao dim. Sa ceste se čula dječja galama: „Pazi, pazi!“ vikao je dječak.

                                 *   *   *

Ovaj je san tjednima živio u javi gospođe Magde, zadirući u njezine najskrivenije dijelove srca. Čitav joj se svijet mijenjao pred očima. Rado je čitala onaj dio u Djelima apostolskim kada Savlu spadaju ljuske s očiju.

„Dobar dan, kako ste?“ tiho je pitala susjeda drogeraša sa zelenim pramenom kose, susrevši ga idući u crkvu k don Niku. Pogleda ga u oči, a usta joj oblikovaše slabašan osmijeh.

„Oprostite mi, molim vas.“

On joj položi ruku na rame i kimne, a njoj se nato ovlažiše oči.

„Hvala“, reče mu, i produži cestom.

„Mare! — — Mare!!!“ pozove on ženu. — Mare istrči preko praga brišući ruke o pregaču: „Što se dogodilo?!“

„Mare…“, gledao je još uvijek za staricom koja se udaljavala, „babuskara je postala čovjek“, reče i polagano se prekriži.

Petar Nodilo SJ

———-x———-

Vrlo je lako provjeriti svoj odnos s Bogom: samo se trebam osvrnuti oko sebe i pogledati kakav je moj odnos s ukućanima, susjedima, suradnicima, neprijateljskim narodima… Ova priča je pokušaj meditacije na temu: kakva je istinska slika Boga u mome srcu, u koga se ja zaista uzdam, kakva je moja molitva, koji su moji skriveni idoli… Priča je malčice teška te je namijenjena za meditaciju i molitvu;  možda ju je potrebno više puta pročitati 

———-x———-

Iz 1 Ivanove poslanice: “Rekne li tko: “Ljubim Boga”, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.”;

“Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada.

Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema.

A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.”

Objavljeno: 14. siječnja 2013.

Možda vam se svidi