NATALIA BUDZYŃSKA, BIOGRAFKINJA SV. ALBERTA CHMIELOWSKOG

RAZGOVOR Priča o fotografiji sveca s cigaretom u ruci ili – kako napisati knjigu o stvarnom životu čovjeka uzdignutog na čast oltara

“Bio je čovjek koji je u drugome, onima najmanjima i najsiromašnijima koje je društvo odbacilo i prezrelo, vidio Krista. U njegova vremena postojale su razne karitativne institucije koje su siromašnima pomagale, ali on je bio prvi koji je s tim prosjacima, beskućnicima, ubojicama, svodnicima živio pod istim krovom”

Foto: Gosc Niedzielny, Arhiv sestara albertinki – Krakov

Sveti brat Albert Chmielowski u Hrvatskoj je, nažalost, još uvijek relativno nepoznat svetac koji je živio i djelovao krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.

Naš portal pisao je o ovome poljskom svecu u nekoliko navrata, ali ponovimo temeljne činjenice njegova životopisa.

Rođen je 1846. kao Adam Chmielowski, u plemićkoj obitelji, koja je do tada već izgubila većinu svojih posjeda, kao 17-godišnjak je 1863. krenuo u Siječanjski ustanak protiv Rusije koja je okupirala dio njegove domovine.

Tekst nastavlja ispod oglasa

U ratu je izgubio nogu, nakon čega se vraća kući, a potom odlazi u Pariz, nakon toga u München, kako bi učio slikarstvo.

Bio je jedan od najnadarenijih umjetnika svoje generacije, ali u jednom trenutku života dobiva poziv na redovništvo. Ulazi 1880. u isusovačku formaciju, međutim, tamo doživljava napad žestoke depresije zbog koje je i hospitaliziran. Jednom, dok je boravio kod brata još uvijek u lošem stanju potpune apatije, čuo je razgovor svećenika i njegove obitelji koji su sjedili na verandi. Svećenik je pričao o snazi Božjeg milosrđa.

Nekoliko sati nakon toga razgovora, Albert istrčava iz sobe, sjeda na konja i jaše do toga svećenika na ispovijed. Nakon toga, vraća mu se životna energija i psihičko te fizičko zdravlje.

Ovu scenu podrobno je u svojoj knjizi „Brat Albert – biografija“ opisala autorica i publicistkinja Natalia Budzyńska. Novinarka tjednika “Przewodnik katolicki“ za svoje je drugo publicističko djelo (prvo je bilo još jedna biografija, ona o Marianni Kolbe, majci sv. Maksimilijana Kobea) nagrađena uglednom nagradom poljskih katoličkih izdavača Feniks u kategoriji esejistike.

Budzyńska je u svojoj knjizi detaljno opisala i daljnji tijek života Adama Chmielowskog. Njegov odlazak u Krakov, gdje se suočio s velikim siromaštvom i bijedom koja je tada mučila bivšu poljsku prijestolnicu. Ulazi u franjevački Treći red, daje zavjete i uzima ime Albert, a potom 1888. osniva Družbu braće Trećeg reda sv. Franje, poznatije kao albertinci, a par godina kasnije i žensku družbu – albertinke. Družbe su posvećene radu sa siromasima i prosjacima, ali na način koji je do tada bio netipičan čak i za karitativne službe Crkve; živeći s njima i pomažući im. Družbe djeluju i danas, posvećene radu sa siromasima i odbačenima u brojnim domovima diljem Poljske i drugih zemalja.

Brat Albert umro je 1916., 1983. proglašen je blaženim, a 1989. svetim.

Imao je veliki utjecaj na Krakov i duhovnost toga grada, a preko toga i na sv. Ivana Pavla II. O tome svjedoči i drama “Brat našeg Boga”, koju je o njemu napisao Karol Wojtyła, tada krakovski svećenik, a nakon toga nadbiskup krakovski, te papa Katoličke Crkve. U njemu Wojtyła prikazuje Chmielowskog kao nadarenog umjetnika koji počinje gubiti volju za umjetnošću i pronalazi svoj poziv u pomoći siromasima. U toj pomoći i društvenoj odgovornosti za opće dobro vidi aktivnost koja sprječava izbijanje krvavih revolucija. Umjesto oružanih, Adam Chmielowski zagovara “revoluciju” Božje ljubavi, Kraljevstva nebeskog.

O liku i djelu sv. Alberta, koje i danas nadahnjuje i pokreće, razgovarali smo s Natalijom Budzyńskom.

– Život sv. Alberta Chmielowskog prilično je dokumentiran, što je vidljivo i iz opsežne bibliografije djela o njemu koju prilažete na kraju svoje knjige. Što je bilo vaš motiv za pisanje ove knjige? Neki novi pristup njegovom liku?

Kao prvo, zadnja biografija brata Alberta objavljena je prije gotovo pola stoljeća, da ne govorim o tome da je bila utemeljena na drugoj biografiji, objavljenoj još ranije. Činilo mi se kako su biografi brata Alberta u svom radu bilo potpuno okrenuti jedni prema drugome, a mene nije zanimalo ponoviti priču koja je već ispričana nego se pozabaviti izvorima te priče. Znamo dobro kako kod prenašanja nekih činjenica često dolazi do raznih interpretacija, netko može njima dodati nešto od sebe, obojiti ih svojim mišljenjem tako da naposljetku ne znamo što je istina, a što nečija predodžba o istini.

Kao drugo, alergična sam na hagiografski stil pisanja, a sve te biografije su ga, nažalost, bile pune. Patetične anegdote o idealnim svecima uvijek su me odbijale, mislim i na stil i na pristran izbor činjenica u takvim hagiografijama. Zato sam napravila jak i svjestan odabir da neću pisati o svecu, nego o čovjeku. Nisam željela pisati o nadljudskoj osobi koja je moralno i duhovno iznad zemlje i čija je svetost bila vidljiva svima odmah nakon rođenja. Željela sam susresti čovjeka koji je imao obično djetinjstvo, dakle možda teško na trenutke, ne neko idealno i koji je iz tih razloga imao određene psihološke predispozicije. A potom čovjeka kojemu nisu bile strane dvojbe, padovi, pogreške, slabosti. Nije bilo tako da sam te stvari svjesno tražila i potom isticala, ali ako konkretno govorimo o Adamu Chmielowskom, takve su stvari bile važne i naposljetku su ga dovele do svetosti.

– Od toga emotivno naglašenog stila pisanja, uobičajenog za hagiografije, pomalo se i distancirate na nekoliko mjesta u knjizi?

Već sam vam rekla što mislim o stilu pisanja karakterističnom za hagiografije. Točno, željela sam izbjeći pretjerano emotivan pristup. Prije svega jer sam željela napisati preciznu biografiju. Nisam željela knjigu koja izaziva uzdahe, nego priču o čovjeku temeljenu na činjenicama. Zato sam izbjegavala i pisati svoja mišljenja o pojedinim događanjima. Sve to, naravno, ne znači da lik sv. Alberta ne budi u meni snažne emocije. Koje su bile sve jače što sam ga bolje upoznavala.

Tekst nastavlja ispod oglasa

– Kako ste se pripremali za pisanje ove knjige? Većina onih koji su živjeli sa sv. Albertom više ne žive, dakle morali ste se osloniti na knjige o njemu? Ili…?

Prije svega koristila sam bogati arhiv sestara albertinki u Krakovu. Brat Albert nije puno pisao, nije vodio dnevnik niti pisao bilješka, rijetko je pisao i pisma. Ipak nakon njegove smrti oni koji su ga poznavali bili su potaknuti na bilježenje sjećanja na susrete s njim. Tako smo dobili, primjerice, vrlo precizno dokumentirane njegove posljednje dane života i njegovu smrt. Imao je i puno prijatelja iz umjetničkih i intelektualnih krugova Krakova koji su spremno pisali o druženju s njim, čovjekom kojega su još za njegova života smatrali iznimnom osobom. Inače, volim raditi u arhivima i tražiti materijale u knjižnicama. Iznimno su mi važni izvori koji su o Chmielowskom govorili još u vremenima prije nego je proglašen blaženim, a potom svetim. Jer lako je idealizirati neku osobu ako se zna da je već uzdignuta na čast oltara. Kada sam čitala opise Chmielowskog još iz vremena dok je bio živ znala sam da ih nitko ne uljepšava, zašto bi to činio… To su fragmenti iz nekih pisama ili sjećanja ljudi s kojima se borio u Siječanjskom ustanku kada je imao jedva 18 godina.

– Čini se kako život svakoga sveca u stanovitoj mjeri odražava i sudbinu naroda kojemu je pripadao. U kojoj ste mjeri kroz priču o sv. Albertu pokušali izložiti i priču o jednom dinamičnom razdoblju u povijesti poljskog naroda?

Adam Chmielowski živio je u konkretnim vremenima, jako teškim za Poljsku. Poljska tada nije postojala, Chmielowski je živio pod ruskom okupacijom i kao mlad sudjelovao je u domoljubnim pokretima. Živio je tada u Varšavi, koja je bila središte pokreta za oslobođenje. Kada je izbio Siječanjski ustanak imao je 17 godina i naravno krenuo je u borbu, zajedno s cijelim svojim razredom. Nije to bila nikakva romantična avantura, iako je on kasnije priznao da je to tako zamišljao. Sudjelovao je u važnim bitkama, ubijao je, gledao smrt oči u oči više puta, izgubio je nogu. Amputirali su mu je bez narkoze, u uvjetima ratne bolnice. Probajmo zamisliti toga mladića koji ima cijeli život pred sobom, mašta o obitelji, a potom je ostao invalid. Danas bi se s nekim poput njega bavili psiholozi.
Kasnije, kada je ostario, govorio je kako taj ustanak nije bila pametna ideja. Mladenačka gorljivost, previše kaosa. Kako je duhovno rastao i sazrijevao u vjeri, pomalo je gubio interes za sudbinu svoga naroda. Nije mu to bio glavni interes. Bio je radostan 1914. kada je Poljska dobila šansu za neovisnost, ali već tada je dugo vremena bio zaokupljen isključivo siromasima.

– U nekim razgovorima nakon knjige spominjali ste fotografiju sv. Alberta koju ste prvi put vidjeli kod albertinki. Na njoj sv. Albert stoji s cigaretom u ruci i gleda u kameru. Stavili ste tu fotografiju na omot knjige. Zašto?

Općenito govoreći, sačuvano je jako malo fotografija brata Alberta – tri, četiri. A ta s cigaretom u ruci nikada nije bila objavljena. Niti u nekoj knjizi, niti u članku, ili časopisu – jednostavno nigdje. Pitala sam se zašto? Pa, vjerojatno zbog te cigarete jer svecu ne odgovara imati je u rukama? Oduzima od njegove svetosti? Ne razumijem takav način razmišljanja, ali ljudi često imaju takvu predodžbu o svecima. Chmielowski je puno pušio, kada je jednom probao prestati to je loše završilo za njega. Puno godina poslije, kada su ga braća pitala zašto ne prestane pušiti, odgovorio im je da bolje ne jer bi nagla apstinencija mogla naškoditi njegovim živcima.
Jako sam zavoljela tu fotografiju jer sam na njoj vidjela čovjeka, a ne uljepšanu figuru. Na njoj izgleda obično, ljudski. Rado bih sjela pored njega, zapalila cigaretu s njim, ne bismo čak morali ni razgovarati. Nažalost, ta fotografija nije na naslovnici knjige jer je izdavač procijenio kako je zbog promotivnih razloga bolje staviti fotografiju brata Alberta koja je ljudima poznatija. Ova fotografija otisnuta je na zadnjoj strani korica.

– Duhovni put sv. Alberta opisan u knjizi kao da prolazi bez nekog naglog i jakog obraćenja. Jedini doista dinamičan događaj na tom putu, a tako je opisan i u knjizi, jest psihička kriza kroz koju je prošao u isusovačkoj formaciji?

Kakva psihička kriza? To je bila iznimno jaka depresija. Proučila sam bolničke dokumente i zapise iz bolnice za psihičke bolesti u Kulparkowu kod Lavova gdje je Chmielowski bio liječen nekoliko mjeseci. Nije jeo, hranili su ga na silu, nije ustajao iz kreveta i odbijao je razgovarati s ljudima. Smatram kako je tada prvi put iskusio kako je to biti odbačen i isključen jer je upravo među odbačenima boravio. Bila su to vremena kada su psihičke bolesti bile jako stigmatizirane. Onaj tko je bolovao od njih bio je isključen iz društva, nitko ga nije shvaćao ozbiljno. Prebivanje među ljudima s margine zasigurno ga je učinilo osjetljivijim za ono stravično beskućništvo i siromaštvo koje je kasnije vidio u Krakovu, gradu u koji se preselio nakon što je ozdravio. Bilo je to istinsko ozdravljenje jer iz bolnice su ga pustili u očajnom stanju, a obitelji su rekli kako mu ne mogu pomoći. Jedan razgovor o Božjem milosrđu i ljubavi Boga prema grešnicima koji je slučajno čuo bio je razlog potpune promjene i ozdravljenja. Nikada nakon toga Chmielowski nije imao problema sa psihičkim zdravljem. Ali, zato je sjajno razumio ljude koje je društvo preziralo i snažno je vjerovao u to da takve Isus voli, bez obzira na njihove postupke.

– Kao novinarka koja se bavila pisanjem o umjetnosti, kako ocjenjujete umjetnost sv. Alberta?

Nisam ljubiteljica njegove umjetnosti. On je bio jako zahtjevan prema sebi i veći dio svojih slika jednostavno je uništio. Malo ih je sačuvano i smatram kako nisu dobre. Međutim, njegova najpoznatija slika „Ecce Homo“ za mene je nešto puno više od obične slike, to je ikona. Danas je čuvana kod sestara albertinki u krakovskom svetištu. Tu sliku moguće je razmatrati. Jako se razlikuje od ostatka njegova stvaralaštva, vrlo je posebna.


– Dosta ste prostora u knjizi posvetili i njegovom odnosu prema umjetnosti i odlasku od nje. Pisao je o „idolopoklonstvu“ koju ljudi osjećaju prema umjetnosti i kritizirao ju je. Neki smatraju kako je upravo taj odmak od umjetnosti nadahnuo sv. Ivana Pavla II. da ostavi glumu i posveti se svećeničkom pozivu. Kako to komentirate?

Brat Albert znao je koliko se toga može posvetiti umjetnosti, dobar dio života proveo je okružen umjetnicima. Ali, nije zbog toga prestao slikati, nikada nije osudio umjetnost niti kreativni proces. Prestao se baviti umjetnošću jer više nije imao vremena za nju. Važniji su mu bili ljudi kojima je pomagao nego umjetnost. Međutim, uvijek je volio razgovarati o umjetnosti, često se susretao sa starim prijateljima i s njima razgovarao o tome. Puno je takvih sjećanja. Općenito, estetika je za njega bila jako važna. Sam je kreirao habite za braću i sestre. Nije volio religijski kič, svete sličice i pozlaćene figure. Takvi su religijski predmeti bili u albertinskim domovima skoro pa zabranjeni.

– Na koncu, kako biste jednostavnim riječima opisali bit karizme sv. Alberta hrvatskim čitateljima koji ne znaju puno o njemu. Koja je to njegova karakteristika koja vas je najviše privukla, najviše vam se svidjela?

Bio je čovjek koji je u drugome, onima najmanjima i najsiromašnijima koje je društvo odbacilo i prezrelo vidio Krista. U njegova vremena postojale su razne karitativne institucije koje su siromašnima pomagale, ali on je bio prvi koji je s tim prosjacima, beskućnicima, ubojicama, svodnicima živio pod istim krovom. Gradska prenoćišta za beskućnike pretvorio je u istinske domove za siromašne u kojima je spavao pored njih, jeo što i oni. Dao im je sebe, svoje vrijeme. Nije moralizirao, govorio im da se trebaju promijeniti, nije ih strašio paklom i tjerao na molitvu. Jednostavno je bio tamo za njih, a njegova je nazočnost činila da su započeli poštivati sami sebe i svoje živote, a potom i živote drugih, postajali svjesni dostojanstva života. Brat Albert bio je radikalan u siromaštvu, promatrao je život sv. Franje hrabro i odlučno, bez ikakvog izbjegavanja. Siromaštvo je za njega bilo najvažnije. Do danas albertinske zajednice nemaju nikakvog vlasništva.
Zavoljeti onoga kojega drugi ne žele niti dotaknuti, koje je cijeli svijet prezreo – to je bio brat Albert.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. kolovoza 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi