'IMALA SAM TRI ABORTUSA...'

Sv. Albert i Marina Abramović ili što je važnije: čovjekov život ili umjetnost?

S jedne strane umjetnik kojeg je njegova umjetnost dovela Bogu i bratu čovjeku kojima je posvetio sebe. A s druge umjetnica koju je klanjanje idolu umjetnosti odvuklo od čovjeka, od ljudskog života. Odvuklo sve tamo do negacije istoga

albertmarina marina abramović

Sv. Albert Chmielowski i Marina Abramović Foto: Internet.

„Imala sam tri abortusa. Djeca bi bila katastrofa za moj posao. Imam ograničenu energiju u svom tijelu, a s djecom bih je morala dijeliti“. Tako je srpska performans umjetnica Marina Abramović nedavno objasnila razloge zbog kojih je odabrala karijeru umjesto života svoje djece.

Naravno, taj odabir vlastitog na štetu nečijeg drugog života ona je prikazala kao „posvećenost“ i „predanost“ umjetnosti. U tome je imala potporu zapadnih liberalnih medija koji su njezinu izjavu prenijeli kao još jedan prilog stvaranju mita o svojoj ljubimici. Umjetnici kojoj se tepa kao „baki performansa“ i koja je prikazana kao žena „slobode i izbora“.

„Pa, to zapravo ne zvuči loše“, tako je jedna novinarka zaključila članak u kojem je prenijela „umjetničko“ obrazloženje čina ubijanja nerođene djece.

Abramović, po prirodi stvari, u svojoj se umjetnosti i javnim istupima mora koristiti metodom šoka, kako bi privukla pozornost. To je jedan od postulata performancea arta, umjetničkog oblika čija ekspresivna snaga dobrim dijelom ovisi o reakciji promatrača. A Abramović je, u to nema sumnje, jedna od najutjecajnijih predstavnica toga oblika umjetnosti.

I ovu njenu izjavu, vjerojatno, treba promatrati u tom marketinškom svijetlu posebice kada se zna da je ona neka vrsta najave autobiografije koja treba uskoro ugledati svjetlost dana.

Jedino, čini me se da ta njena izjava zapravo nikoga nije niti šokirala niti pretjerano iznenadila.  Živimo u svijetu gdje je odavno prihvaćeno da se poslovne karijere rade na žrtvovanju života nerođene djece. Ako se ta žrtva još može prikazati kao dana na žrtvenik umjetnosti, onda to zvuči još – „prihvatljivije“. Skoro pa plemenito, kako su mediji prikazali Abramović. Jer umjetnost je nešto što je u službi općeg dobra, što zajednicu u kojoj živimo oplemenjuje, čini svijet boljim mjestom. Ili bi barem takva trebala biti.

Nije riječ samo o umjetnicama. I umjetnici to rade. Eddie Vedder, pjevač popularne rock skupine Pearl Jam, još je tamo 1992. pisao kako uspjeha njegovog banda ne bi bilo da je bilo njegova djeteta. Koje su on i njegova djevojka abortirali.

„Danas bi imalo 10 godina. A ja ne bih bio ovdje s bendom“, napisao je Vedder u pro-choice pamfletu retke koji su mi ogadili njegovu glazbu do konca života.

Dok sam čitao Abramovićku i njezinu priču o tome kako je za umjetnost sprema žrtvovati sve (kako tvrdi i svoj život), sjetio sam se jednog drugog umjetnika koji je smislu i konačnoj svrsi svoga stvaranja prišao na potpuno drugačiji način.

Sv. Albert Chmielowski, rođen kao Adam Chmielowski 1846. u okolici Krakova, bio je jedan od najnadarenijih slikara svoje generacije. Nakon likovnih studija u Francuskoj i Njemačkoj vratio se u domovinu, koja je tada bila pod okupacijom Rusije, Pruske i Austro-Ugarske monarhije i slikao i izlagao po cijeloj Poljskoj. Pred njim je bila, kako se danas kaže, velika umjetnička karijera. Možda čak i jednaka popularnost kakvu danas uživa Marina Abramović. Ali, ništa ga od toga nije zadovoljavalo do konca.

Njegova čežnja za dobrim, plemenitošću i ljepotom koja je „zračila“ s njegovih radova, nije mogla biti utažena u umjetnosti. Kada je upoznao duhovno naslijeđe sv. Franje Asiškog, shvatio je kako postoji drugačiji i djelotvorniji način za to.

Postaje franjevački trećeredac. Ostavlja – na zaprepaštenje svih svojih kolega umjetnika – slikarstvo i potpuno se posvećuje pomaganju siromašnima i beskućnicima. Umjesto za slikarskim stalkom vrijeme provodi živeći sa potrebitima u kojima je vidio obličje Boga koji pati. Jedna od njegovih najpoznatijih slika je „Ecce homo“. Na njoj je prikazan trnjem okrunjeni i izbičevani Isus izložen pogledima rimskih vojnika i židovskih starješina. Nakon što je dovršio tu sliku, Chmielowski se potpuno okrenuo Bogu.

ChmielowskiAdam.1881.EcceHomo

“Ecce homo”. Sv. Albert se nakon ove slike potpuno predao Bogu.

Ostavio je iza sebe veliko duhovno naslijeđe: družbe albertinaca i albertinki koji se i danas bave karitativnim radom.

I jedno duhovno dijete koje svi dobro poznajemo. Sv. Ivana Pavla II. koji je izjavio kako je sv. Albert imao presudan utjecaj na njega u vrijeme kada je razmišljao o duhovnom pozivu. Zahvaljujući njemu i njegovom kršćanskom radikalizmu, mladi Wojtyła je odlučio odustati od glume i krenuti za svećeničkim pozivom.

I tako…Sveti Albert Chmielowski i Marina Abramović…

S jedne strane umjetnik kojeg je njegova umjetnost dovela Bogu i bratu čovjeku kojima je posvetio sebe. A s druge umjetnica koju je klanjanje idolu umjetnosti odvuklo od čovjeka, od ljudskog života. Odvuklo sve tamo do negacije istoga.

S jedne strane slikar koji je ostavio slikarstvo kako bi od svoga života napravio istinski „performans“ ljubavi prema bližnjemu i žrtvovanju za njega i tako se predao onome čemu je od početka težio. S druge „baka performansa“ koja toga bližnjeg (zapravo onog najbližeg) žrtvuje kako bi se predala samoljubivoj iluziji lažne humanosti koju danas neki zovu umjetnošću i kao takvom je prodaju po galerijama elitističke dekadencije.

Civilizacija života protiv civilizacije smrti. A umjetnost, što joj je uostalom i zadaća, u oba ova slučaja samo dobro održava te dvije nepomirljive civilizacije i njihove vrijednosti. Civilizacije koje međusobno ratuju čemu svjedočimo iz dana u dan. Od zapadne Europe, preko Krakova i Bliskog istoka, sve tamo do Manhattana i njegovih prestižnih umjetničkih prostora.

„Izabrao sam svoj život nauštrb života nerođena djeteta i ta spoznaja vlastite sebičnosti i grijeha je ostala u mom srcu“.

Tako je američki reper Lecrae svojedobno progovorio o grijehu abortusa kojeg su on i njegova djevojka počinili kao mladi ljudi.

I samo o tome je riječ kod Abramović, Veddera i svih tih mladih umjetnika koji će potaknuti njihovim bolesnim primjerom, nažalost, učiniti isto. O sebičnosti koja vlastiti komoditet pokušava zamaskirati u neke „uzvišene“ i „plemenite“ ciljeve predanosti umjetnosti.

Ali, kao što je to dobro znao sv. Albert Chmielowski – nema, naprosto nema, niti jedne slike, niti jedne pjesme, niti jednog performansa koji bi bili toliko dobri ili važni da bi bili vrijedni nevinog ljudskog života.

Nema.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Objavljeno: 29. srpnja 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi