Ako ste u posljednjih nekoliko dana pratili novosti iz Crkve u Hrvatskoj i u svijetu, možda ste zamijetili kako su dvije, naizgled nepovezane vijesti – ona o posjetu pape Franje Kanadi i ona o otvorenom pismu biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine patrijarhu Porfiriju – suštinski zapravo, zanemarimo li različit prostor i drugo vrijeme, skoro pa ista vijest. O čemu je riječ?

Papa je u Kanadu išao na „pokorničko hodočašće“, kako bi se starosjedilačkim narodima ispričao za tretman koji su njihovi preci doživjeli pri preobrazbi Kanade u moderno društvo, a u čemu su katolici, kao i danas nominalno dominantna vjerska skupina u toj zemlji, odigrali značajnu ulogu, posebnu pozornost poklanjajući rezidencijalnim školama u kojima je urođeničko stanovništvo, pod nadzorom predstavnika Crkve, (pre)odgajano kako bi moglo sudjelovati u eurocentričnom kanadskom društvu. U isto vrijeme, biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine objavili su otvoreno pismo u povodu odluke „Svetoga arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve“ o kanonizaciji „svete djece mučenika, jastrebarskih i sisačkih“, argumentirano odbacujući implikacije i eksplikacije po kojima su tu djecu u Drugom svjetskom ratu tobože mučili i ubijali – upravo predstavnici Crkve.

Protukatolički obrazac u oba je slučaja istovjetan. Prvo, odgovornost za smrt djece prebacuje se na Crkvu, iako je Crkva nije prouzročila niti je proizvela društveni kontekst kojega su navedene smrti posljedica. Drugo, Crkvu se demonizira unatoč tome što su upravo njezini pripadnici ponajviše pomagali toj djeci, čime se spasitelja, ili barem skrbnika, želi pretvoriti u krvnika. Treće, percepciju zločina se još uvijek ahistorijski temelji na krivotvorinama a njihov broj se protuznanstveno preuveličava, čime se deklarirani pijetet za stradalu djecu obezvrjeđuje, a uspomenu na njih obeščašćuje.

Počnimo s kanadskim slučajem. „Otkriće“ navodne masovne grobnice ispred rezidencijalne škole Kamloops uoči ljeta 2021., a koja bi prema prošlogodišnjim izvještajima trebala sadržavati posrmtne ostatke 215 djece, u Kanadi je i diljem zapadnog svijeta proizvelo val osuda i napada na Crkvu. O slučaju su, kao da je egzaktnim metodama verificirana istina, nekritički izvijestili svi masovni i srednjostrujaški zapadnjački mediji, što je – otprilike kao slučaj Georgea Floyda u SAD-u godinu dana ranije, kada su prosvjedničke mase uništile stotine spomenika i oštetile više desetaka crkava – rezultiralo masovnim napadima na katoličke i druge kršćanske crkve u Kanadi, kojih je u 2021. uništeno i oštećeno čak 68 (a što, zanimljivo je primijetiti, status kršćanskih crkava na Zapadu sve više približava statusu koji crkvene građevine danas imaju u Aziji i Africi).

Premda je sustav rezidencijalnih škola, koji je starosjedilačke narode trebao pretvoriti u punopravne kanadske građane, dio projekta modernizacije koji nije pokrenula Crkva nego država – dodijelivši nadzor nad školama Katoličkoj Crkvi i drugim kršćanskim denominacijama upravo zato što su demonstrirale zavidnu razinu skrbi za „Druge“ u kanadskom društvu – danas se kao žrtveno janje za neuspjehe u tom procesu uglavnom uzima upravo Crkvu, što je pored vandaliziranja crkava kulminiralo i izjavom Justina Trudeaua kako napade osuđuje, ali ih i „razumije“. Papa Franjo bio je među onim glasovima koji su vrlo brzo reagirali s tugom i osudom te je nekoliko dana poslije, po završetku nedjeljnog Angelusa, izjavio kako „s bolom u srcu“ prati vijesti iz Kanade o „šokantnom oktriću posmrtnih ostataka 215 djece u rezidencijalnoj školi Kamloops“.

U Vatikanu su potom organizirani susreti predstavnika lokalne starosjedilačke zajednice s papom, a nakon njih i papin posjet Kanadi, zbog čega nije preuzetno pretpostaviti kako do prošlotjednog posjeta bez ove afere uopće ne bi niti došlo. U Kanadi je Papa – nakon što su za svojih pontifikata isto već učinili i sv. Ivan Pavao II. i papa u miru Benedikt XVI., referirajući se izravno na rezidencijalne škole – izrazio žaljenje što su u nerijetko nepravednom tretmanu domorodačkog stanovništva sudjelovali i crkvena hijerarhija i vjernici. U intervjuu na letu za Vatikan, novinarka Canadian Pressa čak je nagnala papu da izgovori kako je ono što se dogodilo, a za što se tijekom boravka u Kanadi višekratno ispričao, bio genocid nad starosjedilačkim stanovništvom.

No, u čemu je ovdje problem? Ponajprije u tome što je čitav slučaj iz kojeg je proistekao domino-efekt medijskih napisa, osuda svjetskih državnika, paljenja crkava diljem Kanade i, naposljetku, papina posjeta toj zemlji, po svemu sudeći potpuno neutemeljen.

Naime, iako su otpočetka svi koji su govorili i pisali o rezidencijalnim školama i ulozi Crkve u njima nekritički preuzeli pojednostavljeni medijski narativ o masovnim grobnicama, pa tako i onoj „novootkrivenoj“ s navodnih 215 žrtava, u rezidencijalnoj školi Kamloops u proteklih godinu dana, otkad je do „otkrića“ došlo, ekshumirano nije nijedno tijelo. Štoviše, znanstvena metoda kojom je došlo do hipoteze, a ne spoznaje o 215 zakopanih tijela bazira se na analizi abnormalnosti tla. Kao što priznaje i sama voditeljica istraživanja Sarah Beaulieu, posve je moguće da ondje nema nikakvih posmrtnih ostataka, nego samo nepravilnosti zbog pomicanja korijenja. Nema nikakvih dokumenata koji bi upućivali na masovne smrti u Kamloopsu. „Masovna grobnica“ zasigurno nije masovna, a sve se više čini kako nije niti grobnica.

Sve to, naravno, ne znači da u rezidencijalnim školama nije dolazilo do smrti učenika. U sustavu koji je u rasponu od 1820-ih do 1990-ih obuhvaćao 139 škola, prema zaključku posebnog Odbora za istinu i pomirenje (Truth and Reconciliation Comission) iz 2015. godine, umrlo je nešto više od tri tisuće djece pokopane na 53 groblja, a škola u Kamloopsu, djelatna od 1890. do 1969., također ima vlastito groblje s ostacima preminulih polaznika, zbog čega potreba za masovnim grobnicama ne postoji. Uzroci smrti djece nisu nepoznanica, već su minuciozno dokumentirani – uglavnom je riječ o bolestima, poput tuberkuloze ili španjolske gripe, koje su se među djecom manje širile zbog eventualne nebrige crkvenih djelatnika, a više zbog nedostatnog financiranja kanadske države, zbog čega su higijenski i zdravstveni uvjeti u brojnim rezidencijalnim školama bili nezadovoljavajući.

Drugim riječima, djecu u rezidencijalnim školama, što god mislili o njihovu postojanju i društvenoj funkciji, predstavnici Crkve nisu ubijali, nego su ih, unatoč lošim uvjetima, pokušavali spasiti.

Spomenuti Odbor za istinu i pomirenje odnos kanadske države prema polaznicima rezidencijalnih škola nazvao je, nezgrapno i pomalo relativizirajuće, ali u skladu s „postkolonijalnim“ duhom vremena, „kulturalnim genocidom“. No nakon tobožnjeg „otkrića“ u Kamloopsu s optužbi za „kuluralni genocid“ prešli smo, primijetio je kanadski povjesničar Jacques Rouillard, na optužbe za onaj „fizički“ – iako Odbor za istinu i pomirenje u svojemu izvješću takvu vrstu genocida eksplicitno niječe. Dakle, čitav kontekst u koji je smješten papin posjet Kanadi, kao i pojmovni i kategorijalni okvir u koji mediji upisuju riječi koje je uputio starosjediocima, u osnovi su nepovijesna, protukatolička krivotvorina.

A to nas dovodi i do druge prošlotjedne vijesti. Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine – Josip Bozanić, Vlado Košić, Vjekoslav Huzjak, Bože Radoš, Milan Stipić, Ivan Šaško i Mijo Gorski – u otvorenom pismu upućenom patrijarhu Porfiriju iznijeli su podrobnu demitologizaciju uvriježenog narativa o „dječjim logorima“ u Sisku i Jastrebarskom. Kako i sami biskupi ističu, riječ je o izvorno komunističkom protukatoličkom mitu, no njegov je glavni nositelj danas, uz srpski politički establišment, i autokefalna crkva kojoj je Porfirije na čelu.

Po svim bitnim sastavnicama, odnos Srpske pravoslavne crkve, kao i političke nomenklature i srpskih medija prema ulozi Katoličke Crkve u spašavanju djece u Sisku i Jastrebarskom savršeno se preklapa s odnosom srednjostrujaških svjetskih medija i političkih vođa prema ulozi Crkve u odgoju djece u kanadskim rezidencijalnim školama.

Optužbe usmjerene prema crkvenim djelatnicima, a posebno redovnicama koje su se 1942. godine u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom brinule za ratnu siročad, svode se na „strašna i nezapamćena mučenja nedužne djece“, i to „samo zato što su pravoslavne vjere“. Prema komunističkoj i suvremenoj srpskoj pseudohistoriografiji, redovnice su u tim prihvatilištima djeci uskraćivale hranu i osnovne potrepštine, podvrgavale ih ispitivanjima, fizički kažnjavale i tjerale na pjevanje ustaških pjesama, štoviše i ubijale te ih mrtve gurale u prenatrpane lijesove. Biskupi navode kako se u dokumentaciji na temelju kojih su preminula djeca „pribrojena svetima“ uzgred pojavljuju i aluzije kako je bl. Alojzije Stepinac bio suodgovoran za zlodjela koja su se ondje navodno događala.

Treba li isticati kako za sve navedeno ne postoje nikakvi historiografski dokazi? Upravo suprotno, Stepinac je, omogućujući djelovanje humanitarnoj udruzi „Dječja akcija“ i koordinirajući djelovanjem Zagrebačkog Karitasa, pomogao u spašavanju tisuća djece „pravoslavne vjere“. Čak se ni komunističko pravosuđe izravno ovisno o Partiji, ističu biskupi, a koje je k tome osudilo tolike nevine klerike i laike, nije potrudilo sudski goniti redovnice koje su tobože počinile takve strašne zločine. „Nitko nema pravo previdjeti bol te djece koja su bila osamljena, bilo zbog gubitka roditelja, bilo zbog napuštenosti, ostajući primorana živjeti kao siročad“, ističu biskupi u pismu, ali „jednako tako nitko nema pravo previdjeti ili obescijeniti požrtvovnost ljudi koji su se brinuli za njih, boreći se za njihov život i zdravlje do krajnjih granica svojih mogućnosti, iskazujući im ljudskost uz nemala odricanja i prihvaćajući ih u svoje živote, domove i obitelji“.

Kao i u Kanadi, djecu u ovim prihvatilištima, što god mislili o njihovu postojanju, predstavnici Crkve nisu ubijali, nego su ih, unatoč lošim uvjetima, pokušavali spasiti.

Uzroci koji su doveli do preraspodjele te djece u Sisak i Jastrebarsko, a koje se danas u Srbiji, umjesto prihvatilištima, želi prikazati logorima smrti za djecu – nemaju nikakve veze s Katoličkom Crkvom. Kao i u Kanadi, ti uzroci su izvancrkveni. Što god mislili o bitci na Kozari te višestrukom građanskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a zbog kojih su ta djeca postala siročadi ili ostala napuštenom, njihovo loše zdravstveno stanje, jer uvelike su umirali zbog bolesti i gladi, prouzročile su svjetovne sile, dok su predstavnici Crkve, klerici poput Stepinca, redovnice poput upraviteljica prihvatilišta u Sisku i Jastrebarskom, ali i laici poput Dijane Budisavljević, uspijevali spasiti tisuće ugrožene djece. Ili, kako stoji u pismu biskupȃ:

„(…) Ostajemo u nevjerici i u tuzi jer imamo dojam da je ‘Sveti arhijerejski sabor SPC-a’ u ovom pitanju očito prihvatio retoriku i komunističku propagandu koja je prepuna neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava podmetnuti krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece koja su u tisućama, upravo ljubavlju i brigom hrvatskih katolika, spašena od smrti i preživjela teške ratne prilike“.

Pri analizi ovih slučajeva, dakako, iz vida ne treba ispustiti kako je smrt djece najveća tragedija rata te je bijes usmjeren prema onima koji su je prouzročili opravdan i u sebi pravedan. Međutim, kada se informacije o uzrocima smrti djece sustavno krivotvore i prikazuju u pogrešnom svjetlu – jednom riječju, kad su utemeljene u laži – taj bijes može se instrumentalizirati i za moralno problematične svrhe. U Kanadi i u Srbiji taj bijes se stoga instrumentalizira kako bi se ocrnilo Katoličku Crkvu i, posredstvom Katoličke Crkve, a u skladu s dnevnopolitičkim interesima i aktualnim kulturnim ratovima, problematiziralo zapadnu civilizaciju i bijelu rasu (Kanada), odnosno Hrvate i hrvatsku državu (Srbija).

Na umu, dakle, uvijek treba imati i tko stoji iza ovakvih krivotvorina.

Primjerice, kakva je uloga Srpske pravoslavne Crkve u Drugom svjetskom ratu? Kako liberalno-demokratski režimi poput kanadskoga tretiraju djecu, posebice nerođenu? Uostalom, kako je moguće da je Srpska pravoslavna Crkva preuzela mitove komunističkog režima? Kako to da je u liberalnoj demokraciji, u međuigri politike i medija, nastala krivotvorina koja je strukturalno jednaka onoj komunističkoj? Zanemarimo li neke od srodnosti komunizma i liberalizma koje u knjizi Demon u demokraciji raščlanjuje Ryszard Legutko, zajednički nazivnik navedenih režima jest i otpor prema Katoličkoj Crkvi, ne samo kao neovisnoj instituciji, nego i glasu savjesti koji rasvjetljuje njihova zastranjenja – a koji se onda želi potkopati ukazujući na zastranjenja Crkve. To je, naravno, opravdano, posebice kada Crkva doista nije dorasla svojemu poslanju, ali postaje neprihvatljivim kada se temelji na nedokazanim pretpostavkama i povijesnim krivotvorinama.

Pristup bi, naravno, mogao biti i drukčiji. Umjesto sučeljavanja, potrebno je tragati i za pomirenjem. Upravo Stepinac, osobno zaslužan za spas nebrojenih srpskih života u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u hrvatsko-srpskim odnosima bi trebao služiti kao pomiritelj, a ne simbol razdora. Srpska pravoslavna Crkva bi, kada bi bila dosljedna, trebala slaviti Stepinca te u suglasju s Katoličkom Crkvom iščekivati njegovu kanonizaciju. No pomirenje može nastati samo u istini. Kad se od nje bježi, učinak je suprotan – kako u Kanadi, tako i u Srbiji. I kao što je izašao u susret Srpskoj pravoslavnoj Crkvi do daljnjega odgodivši proglašavanje Stepinca svetim, Papa je tako izašao u susret i kanadskom političkom i medijskom establišmentu, ispričavajući se za postojeće i nepostojeće grijehe Crkve, dopustivši da ga se iskoristi za narativ koji je u svojoj srži usmjeren protiv Crkve i kršćanstva.

U svojemu pismu, čiji je ton odmjeren i pomirljiv, ali i nepokolebljiv u obrani istine, hrvatski su se biskupi – ne pristajući na igranje sporedne uloge u tuđemu igrokazu – suprotstavili onima koji na smrti djece parazitiraju kako bi je upotrijebili kao malj za udar na Katoličku Crkvu. Nadajmo se da će se u skoroj budućnosti tako ponijeti i Vatikan.