PRILOG RASPRAVI

Sinoda o Amazoniji u Vatikanu: Jesu li oženjeni svećenici doista rješenje? (1. dio)

Nameće se neizbježno pitanje: kako je moguće da narodi s toliko antropoloških i kulturnih bogatstava i sličnosti s amazonskim narodima u svojim ritualima, mitovima, snažnom osjećaju za zajednicu, zajedništvom za svemirom, s dubokom vjerskom otvorenošću… imaju žive kršćanske zajednice i mnogo svećeničkih zvanja, a u nekim dijelovima Amazonije poslije 200, 400 godina imamo sterilnost u Crkvi i zvanjima?

Sinoda o Amazoniji

Sinoda o Amazoniji/Foto: IPA/PIXSELL

Prijedlog zaređivanja oženjenih laika („viri probati”) kako bi se zajamčila dostupnost Euharistije katoličkim zajednicama raspršenima po području Amazonije stalan je predmet rasprava na izvanrednoj sinodi koja se trenutno odvija u Vatikanu. Prijedlog se našao u radnom dokumentu, Instrumentum Laboris, ali i u izvješću kardinala Hummesa te se redovito spominje na dnevnim konferencijama za novinare posvećenima sinodi.

Kao doprinos raspravi predstavljamo misli urugvajskoga salezijanca o. Martìna Lasartea, misionara u Africi i člana međunarodnoga tima misijskih animatora Salezijanske kongregacije. Njegova je dužnost animiranje za misije u Africi i Americi. O. Martìna je papa Franjo imenovao jednim od sinodskih otaca.

Članak je u obliku opširnog eseja pod naslovom „Je li zaređivanje ‘viri probati’ veliko rješenje za evangelizaciju Amazonije?” objavljen na talijanskome jeziku 12. kolovoza 2019. na dehonijanskome portalu “Settimana News”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pred vama je prijevod opsežnog engleskog sažetka koji je u dva dijela objavio AsiaNews, novinski portal Papinskog instituta za vanjske misije. Drugi dio možete pročitati OVDJE

O. Lasarte kampanju za zaređivanje oženjenih laika ocjenjuje kao klerikalizam i citira brojne primjere plodne evangelizacije koju su provodili laici u Koreji, Japanu i Africi. Usto, o. Lasarte izražava sumnju o vrsti evangelizacije koja se do sada provodila u Amazoniji, a u kojoj se nije posvećivala pažnja poticanju duhovnih zvanja među lokalnim stanovništvom. Ukratko, za njega je prijedlog „viri probati” reakcija proizašla iz ukorijenjenoga klerikalizma.

Govori se da je zaređivanje laika za svećenike u dalekim zajednicama nužno zbog teškoća na koje svećenici nailaze u dolaženju do tih zajednica. Moje je mišljenje da već i sâmo postavljanje problema u te okvire otkriva ukorijenjeni klerikalizam. Čini se da ondje gdje nema svećenika ili redovnice nema crkvenoga života. Temeljni problem je mnogo ozbiljniji. Stvorena je Crkva u kojoj laici ne vide sebe kao protagoniste zbivanja, i u kojoj gotovo da nema osjećaja pripadnosti, Crkva koja, ako nema svećenika, ne funkcionira. To je crkvena i pastoralna pogreška. Naša kršćanska vjera ukorijenjena je u krštenju, a ne u svećeničkom ređenju.

Ponekad imam dojam da želimo klerikalizirati laike. Prije svega, treba nam Crkva krštenih protagonista, učenika i misionara. U različitim dijelovima naše Amerike čovjek ima dojam da je ona sakramentalizirana, ali ne i evangelizirana, da je voda pomiješana s octom, a ne s vinom. To je „funkcionalna” vizija službe, koja ne revitalizira čitavu kršćansku zajednicu kao protagonista evangelizacije. Zato zaređivanje laika neće riješiti problem, a kršćanska obveza dobivena pri krštenju ostaje ista.

Moramo proširiti horizont i promotriti život i iskustvo Crkve u njezinu univerzalnom kontekstu. Crkva u Koreji rođena je iz laičke evangelizacije. Laik Yi Seung-hun, kršten u Kini, širio je Katoličku Crkvu po Koreji, i sam je krstio. Kroz 51 godinu od svojega osnivanja (1784. – 1835.), korejsku Crkvu evangelizirali su laici, uz povremenu prisutnost svećenika. Ta katolička zajednica je napredovala i širila se usprkos velikim progonima, zahvaljujući važnoj ulozi krštenih.

Katolička Crkva u Japanu, koju je 1549. godine utemeljio sv. Franjo Ksaverski, tri je stoljeća nezaustavljivo napredovala, čak i za vrijeme progona. Misionari su protjerani, a posljednji je svećenik umro mučeničkom smrću 1644. godine. Svećenici (francuski misionari), mogli su se vratiti tek nakon više od 200 godina. Kada su se vratili, pronašli su novu Crkvu, koju su formirali kakure kirishitan (skriveni kršćani). U kršćanskim zajednicama bilo je različitih službi: poglavara, kateheta, krštavatelja, propovjednika. Zanimljiv je kriterij koji su kršćani čuvali sve do dolaska novih svećenika u 19. stoljeću – Crkva će se vratiti u Japan, a to će se znati po sljedeća tri znaka: „Svećenici će živjeti u celibatu, imat će sa sobom kip Blažene Djevice Marije, i bit će poslušni rimskome papi.”

Dopustite da prijeđem na nešto iz osobnog života, iz mojega 25-godišnjega iskustva u Angoli. Kada je 2002. godine tamo završio građanski rat, mogao sam posjetiti kršćanske zajednice koje 30 godina nisu imale pristupa euharistiji, nisu vidjeli svećenika, ali ostali su čvrsti u vjeri. To su bile dinamične zajednice, koje je vodio kateheta (to je u Africi temeljna služba), uz druge službenike: evangelizatore, voditelje molitve, ljude u pastoralnoj službi ženama i u službi najsiromašnijima. Živa i laička Crkva, a bez svećenika. 

Pozitivnih primjera ne nedostaje ni u Latinskoj Americi, na primjer, među narodom Quetchi u središnjoj Guatemali (Verapaz), gdje laički služitelji, usprkos odsustvu svećenika u nekim zajednicama, imaju žive zajednice, bogate službama, liturgijama, katehetskim programima, misijama, i u tim je zajednicama utjecaj evangeličkih skupina zanemariv. Usprkos manjku svećenika u svim zajednicama, radi se o lokalnoj Crkvi bogatoj domaćim svećeničkim zvanjima, u kojoj su čak osnovane ženske i muške redovničke zajednice posve domaćega podrijetla.

Zašto u Amazoniji nema duhovnih zvanja?

Je li manjak zvanja za svećenike i redovnike u Amazoniji pastoralni izazov, ili je to pak posljedica teološko-pastoralnih opcija koje nisu dale očekivane rezultate, ili su rezultati samo djelomični? Po mome mišljenju, prijedlog „viri probati” kao rješenja za evangelizaciju je iluzoran, gotovo kao neki čarobni štapić, prijedlog koji se ni u najmanjoj mjeri ne bavi stvarnim uzrocima problema.

Papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium (107) piše: „U mnogim je mjestima prisutan manjak poziva za svećenički i redovnički život. To se često događa zbog manjka zaraznog apostolskog žara u zajednicama, što za posljedicu ima hlađenje entuzijazma i smanjenje privlačnosti. Gdje god ima života, žara i želje da se Krista donese drugima, bit će pravih zvanja. Čak i u zajednicama gdje svećenici nisu naročito predani ili radosni, bratski život i žar zajednice može u mladima probuditi želju da se posve posvete Bogu i propovijedanju evanđelja. To je naročito istina ako takva živa zajednica ustrajno moli za zvanja i hrabro predlaže svojim mladima put posebne posvećenosti.”

Papa se tu dotiče biti problema. Ne radi se o manjku zvanja, nego o manjku govorenja i razmišljanja o zvanjima, manjku apostolskoga žara, manjku bratstva i molitve, manjku ozbiljnoga i dubokoga evangelizacijskoga procesa.

Dopustite mi da usporedim tu stvar s druga dva „bioma” bogata biološkim, duhovnim i crkvenim životom: biomom rijeke Brahmaputra i biomom kongoanskoga bazena.

U sjeveroistočnoj Indiji evangelizacija je odlučno napredovala još od 1923. godine, zahvaljujući malenoj katoličkoj zajednici, čiji broj nije premašivao 1000 kršćana. Prema podacima iz 2018. godine, u toj je regiji danas 1,647.765 katolika, s 3756 redovnika i redovnica te 1621 svećenikom (polovica njih pripada lokalnim etničkim manjinama, a ostali su misionari iz drugih dijelova Indije). Postoji 15 biskupija proisteklih iz etničkih manjina, s oko 220 lokalnih jezika (Naga, Khasi, Wancho, Nocte, Jaintia, Apatani, Goro, Ahom, War, Bodo…). Te populacije, poput onih amazonskih, stoljećima su bile izolirane od hinduizma, islama i budizma. Živjeli su prema predajama svojih starih, u šumama i planinama Himalaja. Kroz 90 godina dogodila se impresivna promjena. Omjer katolika i katoličkih svećenika danas je 1 naprema 1000, što je odlično. Mnogi kršćani iz tih „plemenskih” manjina zauzimaju značajne funkcije u indijskoj lokalnoj i nacionalnoj politici.

Drugi biom je rijeka Kongo, sa svim zemljama toga područja – preko 500 naroda i jezika. Kršćanstvo je prošlo kroz razne poteškoće, iste kao i u drugim kontekstima, uz dodatni izazov što ga se u vrijeme dekolonijalizacije (šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća) smatralo religijom kolonijalizma. Unatoč svemu tome, procvat afričkih Crkava očit je i obećavajuć. U tome biomu svećenička su zvanja u posljednjih 10 godina porasla za 32 posto, i taj se pozitivni trend nastavlja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mogao bih navesti i druge primjere, iz Vijetnama, Indonezije (države s najvećim brojem muslimanskog stanovništva na svijetu), Istočnoga Timora, Oceanije… ali sigurno ne iz naše sekularizirane Europe. U svim zemljopisnim regijama u kršćanskim zajednicama ima izazova i poteškoća, ali vidimo da ondje gdje se ozbiljno, autentično i ustrajno evangelizira ne manjka svećeničkih zvanja.

Nameće se neizbježno pitanje: kako je moguće da narodi s toliko antropoloških i kulturnih bogatstava i sličnosti s amazonskim narodima u svojim ritualima, mitovima, snažnom osjećaju za zajednicu, zajedništvom za svemirom, s dubokom vjerskom otvorenošću… imaju žive kršćanske zajednice i mnogo svećeničkih zvanja, a u nekim dijelovima Amazonije poslije 200, 400 godina imamo sterilnost u Crkvi i zvanjima? Ima biskupija i kongregacija prisutnih više od stoljeća u kojima nema niti jedno domaće duhovno zvanje. Je li tu gen viška ili gen manjka, ili je problem u nečemu drugome? Jesu li kulturne razlike toliko velike?

Mogući odgovor je da amazonski narodi u kulturnome smislu ne razumiju zahtjeve celibata. Taj su problem spominjali mnogi, možda čak i s dobrom voljom, ali tu su prisutne snažne kulturne, da ne kažem i rasne pretpostavke… Isti taj problem pojavio se i u Indiji, Oceaniji i Africi. Enciklika Maximum illud, čija se stogodišnjica slavi tijekom sinode, uz izvanredni misijski mjesec, odgovara na taj problem. U tome se dokumentu potiče promicanje domaćih duhovnih zvanja u Crkvama koje su nekada ovisile o europskim kolonijama. 

Kao primjer tu može poslužiti veličanstveni misionarski rad spiritanaca, „bijelih otaca”, koji su maksimalnu pažnju posvetili domaćim duhovnim zvanjima, i po cijeloj Africi stvorili aktivna sjemeništa.

Zasigurno, posvetiti se radu oko zvanja je izazovno, i to uključuje ulaganje sredstava i najbolje osoblje. Ponekad je misionarski život izbjegavao tu dragocjenu službu, kojom se zapravo doprinosi stvaranju Crkve s amazonskim licem. Ponekad je život „putujućega junaka” u šumama čovjeku mnogo veće zadovoljstvo nego strpljiva predanost, s mnogo ljubavi i poštovanja, praćenju i formaciji lokalnih duhovnih zvanja.

(Kraj prvoga dijela.)

*Drugi dio možete pročitati OVDJE

o. Martìn Lasarte | AsiaNews.it

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. listopada 2019.

Možda vam se svidi