Usred razaranja i ruševina u južnolibanonskom selu Tbenine, ono što neki nazivaju “čudom” u crkvi svetog Jurja donijelo je novu nadu i podsjetilo župljane da Kristova prisutnost ne nestaje ni usred rata.

Melkitski grkokatolički svećenik, otac Marios Khairallah, rekao je za ACI MENA-u — arapski ogranak mreže EWTN News — da se 17. travnja, nakon što je stupilo na snagu primirje, vratio u Tbenine. Ulazeći u crkvu, okruženu razbijenim staklom i ruševinama, pronašao je posvećenu hostiju od kvasnoga kruha točno ondje gdje ju je ostavio tjednima ranije — nepromijenjenu, iako u crkvi nije bilo ljudi punih 47 dana. Ovaj je prizor opisao kao potvrdu Božje trajne prisutnosti u patnji.

„Nakon 47 dana nema znanstvenog objašnjenja zašto se kruh nije pokvario“, rekao je Khairallah. „Ali za nas to nije neobično, jer vjerujemo da je to Tijelo Kristovo. To je naša vjera; nije nova niti nepoznata. Vjerujemo u Božju prisutnost u euharistiji.“

Dodao je da je taj događaj „poruka nade za župu“: „Istina je da u Tbenineu ima razaranja. Ali tu je i susret s Isusom… Isus nas je čekao 47 dana, bez ijednog čovjeka.“

Khairallah je također istaknuo da je kip Djevice Marije ostao uspravan usred ruševina, nazvavši je „majkom koja čeka svoju djecu“.

Govoreći o stanovnicima, objasnio je da u Tbenineu živi oko 55 melkitskih katoličkih obitelji koje su zbog rata bile prisiljene otići. Nakon primirja, neki su se nakratko vratili kako bi uzeli odjeću i osnovne stvari, dok većina sada boravi kod rodbine, u unajmljenim stanovima, školama, samostanima ili kod prijatelja.

Svećenik je napomenuo da je pomoć do sada gotovo nikakva, osim one koja je stigla preko papinskog poslanstva, dok su pojedinci pomogli osigurati lijekove.

Khairallah je pohvalio i apostolskog nuncija u Libanonu, nadbiskupa Paola Borgiu, nazvavši ga „pravim pastirom i ocem koji brine za sve“, dodajući da „čini ono što nitko drugi ne čini — dolazi nas posjetiti čak i pod granatiranjem“.

Govoreći o stanju samoga mjesta, rekao je da selo trpi zbog gotovo potpunog nedostatka osnovnih uvjeta: nema vode, ni struje, ni interneta, a hladnoća dodatno pogoršava već teške prilike. Objasnio je i da su stanovnici Tbeninea skromnih primanja — umirovljenici, učitelji, vojnici i poljoprivrednici — bez imućnijeg sloja koji bi mogao ublažiti posljedice krize.