PRILOG RASPRAVI

Sinoda o Amazoniji u Vatikanu: Novi putovi i pastoralne bolesti (2. dio)

Prečesto se govori o „novim putovima”, ali stari ideološki obrasci i dalje su ukorijenjeni u 1968. godini, u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. Kulturna antropologija guši objavu Isusa Krista. Uzvisivanje služenja Crkvu svodi na neprofitnu organizaciju, i ona gubi svu svoju otajstvenost. Sekularizam svjedočenje čini strašljivim. Duhovna pustinja se širi, a pentekostalne sekte to iskorištavaju. Evo nekih pastoralnih prijedloga.

Sinoda o Amazoniji

Foto: Vatican Media/­REUTERS via Pixsell

Pastoralna skrb latinoameričke Crkve boluje od jednog oblika pastoralne Alzheimerove bolesti. To je neobična definicija kojom se u svom eseju „Je li zaređivanje ‘viri probati’ veliko rješenje za evangelizaciju Amazonije?” služi salezijanac o. Martìn Lasarte kako bi opisao stil evangelizacije trenutno moderan u Amazoniji. Taj stil iskrivljava kršćansku poruku, utišava objavu Isusa kako bi se očuvala čistoća indijanske kulture, nudi usluge – zdravstvene, društvene, političke itd. – ali ne i toplinu i otajstvenost. Opterećuje ga sekularizam, koji skriva vjeru. Stoga o. Lasarte, kojega je papa Franjo izabrao za jednoga od sinodskih otaca, predlaže osam „novih putova”, sve dokle ih se „stvarno oblikuje s novim žarom.” 

Esej je originalno objavljen na talijanskome jeziku 12. kolovoza 2019. na dehonijanskome portalu “Settimana News”. Bitno.net ovdje donosi drugi dio prijevoda opširnog sažetka teksta kojeg je na engleskom objavio AsiaNews, novinski portal Papinskog instituta za vanjske misije. Prvi dio možete naći OVDJE.

Tema sinode koja se trenutno održava u Rimu je „Amazonija: Novi putovi za Crkvu i integralnu ekologiju”. Izraz „novi putovi za evangelizaciju” često se smatra sinonimom za promicanje zaređivanja „viri probati”. U potpunosti se slažem da moramo tražiti „nove putove” za evangelizaciju, ali mislim da se ne možemo složiti u tome što bi tu trebalo biti „novo”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mislim da je u raznim dijelovima Latinske Amerike, a pogotovo u Amazoniji, jedan od pastoralnih problema inzistiranje na „starim putovima”. U različitim Crkvama i crkvenim strukturama prisutan je veliki konzervativizam. Ne mislim samo na pretkoncilske tradicionaliste, nego na pastoralne pristupe, mentalitet koji se ukorijenio 1968. godine, u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća.

Za neke je jedina Kontinentalna skupština biskupa Latinske Amerike bila ona u Medellinu, a ignorira se bogatstvo i doprinos Pueble, Santo Dominga i Aparecide, posebno u vezi s problemima dijaloga s kulturom, evangelizacije i misijskoga djelovanja.

Po mojemu mišljenju, postoje tri tipa pastoralne Alzheimerove bolesti koja doprinose sterilnosti evangelizacije u Amazoniji.

Kulturni antropologizam

1971. godine skupina od 12 antropologa napisala je poznatu Barbadosku deklaraciju, u kojoj stoji da je Isusova Radosna vijest za urođeničke narode bila loša vijest. Nema sumnje da je ta provokacija na mnogim mjestima potaknula razvoj plodnoga dijaloga između antropologa i misionara, a to je donijelo i međusobno obogaćivanje. No na drugim je mjestima to postala autocenzura, izgubila se „radost evangelizacije” (Evangelii Gaudium 1-13). Sjećam se slučajeva redovnica koje su odlučile da neće objavljivati Isusa Krista, niti katehizirati, a sve „iz poštovanja prema urođeničkoj kulturi”. Ograničile su se na svjedočenje (djelima, op. ur.) i služenje.

Dvadeset godina kasnije, kada su u urođeničke zajednice pristigle evangeličke skupine, pitale su svećenika zaduženoga za tu misiju treba li ipak govoriti i o Isusu. Svećenik je odgovorio: „Sestrice, mora se naći vremena da se govori o Isusu.”

Ponekad je inzistiranje na svjedočenju toliko da se traži da to zamijeni proklamiranje vjere. Što se toga tiče, Pavao VI. nam u temeljnome dokumentu o evangelizaciji, Evangelii nuntiandi (22), kaže: „To ipak uvijek ostaje nedovoljno, jer se čak i najbolje svjedočenje na duge staze pokaže neučinkovitim ako ga se ne objasni, opravda – to je ono što je Petar nazivao ‘budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama’ [52] – i izloži jasnim i nedvosmislenim naviještanjem Gospodina Isusa. Radosna vijest koju se objavljuje svjedočeći svojim životom prije ili kasnije mora se objavljivati riječju života. Nema prave evangelizacije ako se ne objavljuje ime, nauk, obećanja, kraljevstvo i otajstvo Isusa iz Nazareta, Sina Božjega.”

Društveni moralizam

Na više sam mjesta od pastoralnih radnika čuo sljedeće izraze: „Kada ljudima treba služenje, dolaze nama (Katoličkoj Crkvi), ali kada traže smisao života, idu drugima (evangelicima itd.).” Vrlo je jasno i očito da je Crkva, u nastojanju da bude „Crkva-Samaritanka” zaboravila da je ona i „Crkva-Magdalena”: ona je Crkva koja služi, ali ne navješćuje radost Gospodnjega uskrsnuća.

Društvena predanost Crkve, u evangelizacijskoj opciji za najsiromašnije, bila je i jest ogroman resurs, konkretan u mnogim inicijativama vezanima za zdravstvo, obrazovanje, obranu ljudskih prava, obranu urođeničke zemlje, društvenu organizaciju zajednica, proizvodnu suradnju, zaštitu okoliša…

Ta predanost dostojanstvu osobe nesumnjivo je – i bit će i dalje – sastavni dio procesa evangelizacije, koji izražava đakonsku (poslužiteljsku) dimenziju Crkve. Takva je predanost velik izvor bogatstva ne samo za latinoameričku, nego i za sveopću Crkvu.

Problem nastaje kada takva aktivnost preuzme sav život i dinamizam Crkve, i počne zasjenjivati, ili čak utišavati, druge dimenzije: kerigmatsku, katehetsku, liturgijsku, koinoniu (zajedništvo). Nalazimo se u neriješenoj napetosti između Marte i Marije.

Ponekad se i naše propovijedanje u mnogim kontekstima previše koncentrira na društvena pitanja vezana za uključenost, preobražaj i društveno oslobođenje, na probleme nepravde u svijetu, grijeh struktura itd. – elemente koji su dio poruke evangelizacije, ali se prenose na takav način da se jednostavnim ljudima reklo malo ili ništa o njihovim nevoljama, kako se boriti s djetetovom bolesti, s nekim njihovim obiteljskim problemom… Propovijedanje snažno obilježeno društvenim moralizmom, temama i dinamikom koje su ponekad prožete ideologijom i sociološkim redukcionizmom, ne može nikako dotaknuti čovjekovo srce.

Bogu hvala što, kada akademsko pastoralno planiranje izostavi onu „duhovnost utjelovljenu u kulturi jednostavnih ljudi”, sama Blažena Djevica posreduje, brine se za svoju djecu i dotiče srce naroda, ne uzvišenim promišljanjima, nego jednostavnom narodnom pobožnošću: bogatom, jednostavnom, izravnom, punom privrženosti, koju su „maleni” duboko usvojili. Ovdje ću podsjetiti na veliku amazonsku pobožnost Djevici iz Nazareta, kada u listopadu, u gradu Belém de Pará, oko dva milijuna ljudi prati procesiju s „Círio de Nazaré” (slikom Djevice iz Nazareta).

U latinoameričkoj Crkvi ogroman odljev katolika prema raznim evangeličkim i neopentekostalnim crkvama nesumnjivo se dogodio zbog različitih čimbenika, i zato se ne može pretjerano pojednostavljivati, no sigurno je manjak očito religioznije i manje sociologizirane službe uvelike utjecao na odljev prema evangeličkim crkvama i novim vjerskim pokretima, gdje ljudi u Riječi, u bratskoj i toploj dobrodošlici, stalnoj prisutnosti, snažnom osjećaju pripadanja pronađu smisao i pratnju kroz život.

Po mome mišljenju, to je jedan od teološko-pastoralnih grijeha teškoga obraćenja, u kojima se doista može prepoznati određenu neravnotežu i radikalizaciju koje su našu pastoralnu brigu učinile sterilnom, i izazvale nastanak duhovne pustinje. U ideološkim bunkerima nailazi se na jednu vrstu neprobojnoga defenzivnoga stava, koji uporno nastavlja istim smjerom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Posjetio sam jednu biskupiju, u kojoj je ranih osamdesetih među stanovništvom bilo 95 posto katolika, a danas ih je 20 posto. Sjećam se komentara jednoga europskoga misionara koji je sustavno „deevangelizirao” to područje: „Nije nam stalo do praznovjerja, nego do ljudskoga dostojanstva.” Nije potrebno ništa više reći.

Crkva se na nekim mjestima pretvorila u velikog upravitelja službama (zdravstvo, obrazovanje, promicanje i zaštita raznih stvari…), ali više nije majka vjere.

Posjetio sam jednu zajednicu svoje kongregacije, koja radi među domorocima, i čiji su članovi godinama radili na obrazovanju, legalizaciji zemljišta, obrani rijeka od rudarskih kompanija, prevrednovanju tradicionalnih kulturnih elemenata, a sada im neki od vođa urođeničkih zajednica ne dopuštaju ulazak na njihov teritorij jer su te zajednice postale evangeličke. Učinili smo mnogo toga, a nismo dijelili bogatstvo i ljepotu naše katoličke vjere, hrabro naviještali Riječ i formirali pastoralne radnike.

Sekularizam

Treća nuspojava tog pastoralnog Alzheimera je sekularizam. Radi se sigurno o globalnom izazovu. Za razliku od zapadne Europe, Latinska Amerika je zbog svoga zemljopisnog položaja podložnija utjecajima. Čak je i sekularna urbana kultura proširila svoj utjecaj dalje od granica grada, i ti su izazovi postali gotovo normalnima za cijeli život Crkve, u svim razmjerima.

No glavni problem nije u kulturnim pritiscima dominantnog okoliša, nego u činjenici da je Crkva sekularizirana onda kada njezini pastoralni radnici usvoje dinamiku sekulariziranog mentaliteta: odsutnost vjere ili njezino vrlo plašljivo očitovanje, gotovo ispričavanje.

Posljedice tih opcija ili pastoralnih utjecaja se nesumnjivo odražavaju u manjku duhovnih zvanja ili nedostatku ustrajnosti na odabranome putu, a sve zato što nema stvarne, duboke motivacije. Nitko ne ostavlja sve da bi bio društveni animator, nitko ne daje sav svoj život nekome mišljenju, nitko ne daje sav svoj život nečemu relativnome, nego samo Bogu. Kada ta teološka i vjerska dimenzija nije očita, jasna i živa u misionarskom djelovanju, nikada neće biti opcijâ evanđeoskog radikalizma, koji je pokazatelj da je evangelizacija dotaknula dušu kršćanske zajednice.

Kršćanska zajednica koja ne stvara svećenička i redovnička zvanja je zajednica pogođena nekom duhovnom bolesti. Možemo zaređivati „viri probati” i druge, ali temeljni problemi će ostati: evangelizacija bez evanđelja, kršćanstvo bez Krista, duhovnost bez Duha Svetoga.

Logično je da je u horizontalnoj viziji dominantne kulture, u kojoj je Bog odsutan ili sveden na neke simboličke, kulturne ili moralne koncepte, mladoj osobi nemoguće cijeniti plodnu duhovnu i pastoralnu vrijednost svećeničkoga celibata kao dragocjen dar Bogu, i potpunu i uzvišenu raspoloživost ljubavi i služenja Crkvi i čovječanstvu.

Autentičnih svećeničkih zvanja bit će samo onda kada se uspostavi autentičan, zahtjevan, slobodan i osoban odnos s osobom Krista. Možda je to jako pojednostavljeno, ali po mome mišljenju, novi put za evangelizaciju Amazonije je – novost Krista.

Prijedlozi za nove putove

Predlažem osam smjernica za nove putove evangelizacije. Oni sami po sebi nisu ništa novo. Isti su kao što su i uvijek bili, ali sa željom da ih se doista oblikuje s novim žarom.

  1. Integralna evangelizacija

To je prvo i najvažnije. Govorimo o integralnoj ekologiji, ali ne smijemo zaboraviti integralnu evangelizaciju. Gdje su svi pastoralni vidovi misionarskoga djelovanja prisutni na skladan i uravnotežen način, gdje je sve međusobno povezano: kerigma (radosno naviještanje Isusa Krista), kateheza (ne kao indoktrinacija, nego kao strpljivi katekumenski proces u kojem se isprepliću evanđelje i amazonski život i kultura), diakonia (tisuće oblika služenja, kao izraz kreativne i predane ljubavi rođene iz vjere), koinonia (stvaranje bratskih zajednica oko vjere i Riječi), liturgija (zajednica koja radosno slavi svoju vjeru). Bez procesa integralne evangelizacije ne samo da neće biti duhovnih zvanja, nego neće biti ni kršćana, ili barem katolika.

  1. Bogat katekumenat

Iskustvo u nekim dijelovima svijeta i u Amazoniji pokazalo je učinkovitost katekumenata kao mjesta utjelovljenja vjere u bogatstvu njezina kulturnoga nasljeđa. Inače, ako samo sakramentaliziramo, a ne evangeliziramo, vjera se pretvara u „površinski sloj” u životu vjernika, i ona ne obraća, ne prodire, ne preobražava egzistenciju. Strpljiv, zajednički proces popraćen vjerom jest putovanje autentične obnove. To je sporo, a ne žurno putovanje, plodno je i dugoročno.

  1. Kreativno ministerijalna Crkva

Kreativna Crkva u promicanju i vodećoj ulozi služenja u zajednicama: službe ukorijenjene u kršteničkoj predanosti, za muškarce, žene, mlade, za različite okolnosti i pastoralna područja. Bogata i plodna zajednica sa službama zaređenih ili laika: trajni đakonat, čitači, najavljivači, djelitelji Euharistije, pripovjedači, tumači Riječi Božje, egzorcisti, služitelji nade (na pogrebima), katehete, voditelji mladih, misionari među siromašnima itd. Tek onda kada se taj pastoralni i crkveni dinamizam živi, moguće je razmišljati o daljnjim ministerijalnim koracima, kao što je razmišljanje o mogućem zaređivanju za svećenike nekih od tih služitelja. 

  1. Organizirano sudjelovanje u političkom životu

Ono se događa uz uključenost katoličkih laika u regionalne i nacionalne politike, posebno što se tiče urođeničkih teritorija i zaštite okoliša.

  1. Male kršćanske zajednice

Ovo je prijedlog za grupe ili pokrete koje u bratskoj atmosferi oko Riječi Božje nude toplinu i prisnost kršćanskoga bratstva, što oslobađa od anonimnosti urbanih periferija i kod mnogih očuva dinamiku i bogatstvo seoskih zajednica iz kojih su potekli. To su zajednice koje prate ljude dok u svjetlu Riječi rastu u vjeri, zajednice misionara koji radosno evangeliziraju.

  1. Služenje obiteljima

To je služenje koje zna kako pratiti, okupljati, formirati u vjeri, jer se najučinkovitiji procesi evangelizacije rađaju upravo u krilu obitelji.

  1. Služenje mladima

Ono mora biti bogato prijedlozima prilagođenima različitim kontekstima (seoskim, gradskim, adolescentima, učenicima, radnicima, studentima, urođenicima, Afrikancima, miješanima, bijelcima…), ali sa stabilnim središtem u životu skupine (udruge mladih), u volontiranju i planovima za postupnu vjersku formaciju. Živu službu posvećenu duhovnim zvanjima može se imati samo ako postoji živ i ustrajan rad s mladima.

  1. Što više ulaganja u domaća duhovna zvanja

To se događa uz vjerovanje, pouzdanje, praćenje, formaciju, prepoznavanje najboljih crkvenih kadrova koje imate među mladim kandidatima. Oni su nesumnjivo najbolje osobe za pronalaženje najboljih i najautentičnijih putova, koji će Crkvi dati amazonsko lice.

o. Martìn Lasarte | AsiaNews.it

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 23. listopada 2019.

Možda vam se svidi