Sjećate se filma “Sestre Marije Magdalene” Petera Mullana (Magdalene Sisters, 2003.)? Riječ je o filmu koji je uvelike doprinio da u kolektivnoj svijesti naše kulture nastane slika o bezosjećajnim i zlim časnim sestrama i njihovim mračnim i hladnim ustanovama. Film “po istinitim događajima” opisuje sudbinu djevojaka u Irskoj koje su zbog navodnih moralnih prijestupa po kazni smještene u praonice, svojevrsne popravne domove pod upravom katoličkih redovnica. Prikazuje uglavnom kako su ondje žene na sve moguće načine ponižavane i zlostavljane. Od tada svakome u Irskoj i izvan nje riječi “Magdalenske praonice” bude samo grozu.

Nakon tog filma, vlada Republike Irske zatražila je da se provede temeljita istraga o Magdalenskim praonicama. Konačno su 5. veljače 2013. objavljeni rezultati te istrage na 1000 stranica izvješća. Istragu je vodio senator Martin McAleese, inače muž bivše irske predsjednice, pa se dokument po njemu naziva “McAleese Report”.

Jasno, istina ni o jednom popravnom domu ne može biti ružičasta. Da je i zlatan, u temelju njegova postojanja uvijek se nalazi osobna tragedija i trauma. Domovi sv. Magdalene postojali su u Irskoj gotovo 200 godina, a istraga je obuhvaćala podatke od 1922. Kroz to vrijeme, deset takvih ustanova primile su deset tisuća štićenica, prosječne dobi 20 godina, koje su u prosjeku ostajale sedam mjeseci. Štićenice su uglavnom bile djevojke osuđene za prostituciju i sitne prijestupe, no bilo je mnogo siromašnih djevojaka koje su “na sramotu obitelji” rodile izvanbračnu djecu pa su onamo poslane “za pokoru”. Na neko je vrijeme ondje završila i 15-godišnja Sinéad O’Connor zbog sitnih krađa i skitničkoga života. Uvjeti definitivno nisu bili po standardima kakve mi danas očekujemo, a bilo je mnogo pravnih nejasnoća tko i zašto se onamo šalje. Na koncu, djevojke su kao samohrane majke svakako trebale imati bolju skrb od države, a prijestupnice bolje uvjete rehabilitacije. Daleko od toga da bi taj sustav trebalo braniti.

Izvješće je, međutim, pokazalo da je najveći dio zle fame Magdalenskih praonica čista crna mitologija. Bile su to državne institucije, a ne crkvene. Bile su pod istim nadzorom kao i druge državne institucije i ispunjavale su iste kriterije smještaja i poslovanja. Mit je da su praonice bile profitabilne: uglavnom su bile na pozitivnoj nuli ili u gubitku. Djevojke nisu bile plaćene za rad u tim državnim institucijama, ali plaćene nisu bile ni redovnice. Zašto su redovnice uopće bile ondje? Zato što su bile među rijetkima koji su u tim vremenima htjeli raditi sa siromašnima i prijestupnicima. Državi je bilo lakše da socijalu pazi netko drugi.

I uvjeti života u tim praonicama bili su vidno bolji nego nam je to prikazao Hollywood. Na krivu su sliku već u vrijeme prikazivanja filma s protivljenjem reagirale bivše štićenice. Jedna je tada izjavila: “Bila sam šokirana kad sam pročitala u novinama da su nas tukli, da smo bile šišane na ćelavo, i da su sestre loše postupale prema nama… Nikad me nije taknula ni jedna, niti sam vidjela da je taknula ijednu drugu ženu.” Upravo je to pokazala istraga. Izvješće nije pronašlo ni jedan jedini slučaj fizičkog zlostavljanja niti spolnog napastovanja od strane sestara. Spomenut je samo jedan slučaj napastovanja od strane zaposlenika. Nažalost, štićenice su često bile zlostavljane prije dolaska u Magdalenske praonice.

[facebook] Želite i dalje biti na izvoru istinitih informacija, kliknite like! [/facebook]

Autori izvješća su, priznaju, bili iznenađeni “brojem žena koje su pozitivno govorile o sestrama”. Očito su i oni, poput nas ostalih, krenuli s uvjerenjem da su to bili “koncentracijski logori”, a sestre “frankenštajni”. Svašta smo već čuli, pa smo počeli sve bespogovorno prihvaćati. No čak i vodeće dublinske novine, liberalni “Irish Times”, koji koristi svaku priliku da napadne katolike, morao je sada objaviti u komentaru: “Ne može se izbjeći činjenica da (McAleesovo) izvješće ruši uvriježenu percepciju Magdalenskih praonica.” Praonice su za štićenice zapravo bile olakšanje u odnosu na državne institucije u kojima su boravile prije toga.

Stvaranje crnih legendi protiv katolika funkcionira po isprobanoj šabloni, staroj nekoliko stoljeća. Sjetite se izmišljotina o papi Piju XII. kao antisemitu. Takvi opisi nikome nisu padali na pamet dok se 60-ih nije pojavio kazališni komad “Namjesnik”, zasnovan na izmišljenim konstrukcijama. Irska državna televizija prošle je godine morala platiti veliku kaznu i odštetu misionaru Kevinu Reynoldsu jer su cijeli dokumentarac napravili o njegovim navodnim zločinima u Keniji. Magdalenske praonice su također tema “autobiografske” knjige Irkinje Kathy O’Beirne, prodane u 400 tisuća primjeraka, za koju se utvrdilo da je laž motivirana psihičkom patologijom. Između ostalog, njezina imena uopće nema na popisima štićenica. Na temelju takvih izvješća nastao je film “Sestre Marije Magdalene”.

Imaginacija je jača od činjenica. Dublje se ureže u naše pamćenje i emocije. To mi čitatelji i gledatelji trebamo imati u svijesti, kad već autori nemaju savjesti.

D. Renić