HRVOJE VARGIĆ O SDP-OVOM PRIJEDLOGU ZAKONA O POBAČAJU (1)

Hrvoje Vargić: Zašto se SDP-ov zakon o pobačaju protivi autonomiji žena

Stvarna borba za autonomiju žene sastojala bi se u tome da joj svaka druga opcija bude sigurnija, jeftinija i dostupnija od one koja joj je najteža i najmučnija. Time bi se stvarno proširilo područje izbora žene. Drugi dio analize Hrvoja Vargića možete pročitati OVDJE.

Foto: Charly Valdivia/Shutterstock

Prije nekoliko dana se u Saboru raspravljalo o SDP-ovom prijedlogu Zakona o pobačaju (točnije, „medicinskom postupku prekida trudnoće“) upućenom u proceduru u ožujku prošle godine. Prijedlog je sadržajno vrlo sličan prijedlozima Mrsićevih Demokrata, CESI-ja i nekolicini drugih koji su bili objavljeni u posljednje dvije godine.

Svi navedeni prijedlozi kreću od „prava žene na samoodređenje“ kao temeljnog principa. Novosti koje SDP-ov prijedlog donosi u odnosu na trenutno važeći Zakon svode se na produljenje roka u kojem je pobačaj dopušten s 10 na 12 tjedana, pravo maloljetnica od 16 godina da izvrše pobačaj na zahtjev bez suglasnosti roditelja ili skrbnika, pokrivanje troškova pobačaja u cijelosti od strane HZZO-a, besplatnu kontracepciju te ograničavanje priziva savjesti.

Pomicanje razdoblja u kojem je dopušten pobačaj s 10 na 12 tjedana

Esdepeovci su promovirali svoj prijedlog podatkom da se u njemu razdoblje za izvršenje pobačaja pomiče na 12 tjedana. U uvodu prijedloga ističu da „prema važećem zakonu pobačaj je moguće obaviti do 10. tjedna gestacijske dobi ploda“, a prema njihovom prijedlogu „prekid trudnoće se može izvršiti do isteka 12 tjedana gestacijske dobi“ (čl. 4). Ovo pokazuje da onaj tko je pisao prijedlog Zakona ili ne poznaje stručnu terminologiju ili namjerno navodi javnost na krivi trag (možda s ciljem naglašavanja vlastite „progresivnosti“).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, trenutni Zakon dopušta pobačaj do isteka 10. tjedna od začeća, a ne do 10. tjedna „gestacijske dobi“, kako SDP-ov prijedlog navodi. Gestacijska dob računa se od prvog dana posljednje menstruacije, a ne od začeća za koje se uzima da nastupa dva tjedna nakon prvog dana posljednje menstruacije. Uviđajući ovo, možemo shvatiti da u SDP-ovu prijedlogu zapravo nema pomicanja granice u kojoj je pobačaj dopušten jer je 10 tjedana od začeća isto što i 12 tjedana od posljednje menstruacije.

Je li posrijedi neznanje ili navođenje na krivi trag, možemo samo nagađati. No čemu ići u tom smjeru ako znamo da novija znanstvena istraživanja, poput onoga dr. Stuarta Derbyshirea i dr. Johna Bockmanna, sugeriraju da bi fetus već u toj dobi od 12 tjedana mogao osjetiti neki oblik boli. Derbyshire je „pro-choice“ svjetonazora pa ne zagovara ograničavanje tjedana u kojima je pobačaj dopušten, nego razmatra mogućnost analgezije fetusa kojeg treba pobaciti. Dok umire da ga ne boli, valjda.

Zbunjujuća je i druga stvar: zašto povećavati tjedne u kojima se pobačaj može izvršiti ako znamo da kako trudnoća odmiče, rizici za ženu postaju sve veći i mogućnost komplikacija se povećava. A veći rizici i veća mogućnost komplikacija trebali bi značiti manju autonomiju za ženu koja snosi taj rizik. I da ništa ne znamo o ovoj tematici, to možemo iščitati u SDP-ovu prijedlogu. U prijedlogu se zagovara mogućnost „medikamentoznog pobačaja“, metode koja se „smatra manje invazivnom i s manje komplikacija” od kirurškog pobačaja.

No problem je u tome da se medikamentozni pobačaj preporučuje samo do 9. tjedna trudnoće jer poslije raste mogućnost komplikacija pa prijedlog u čl. 4 ograničava mogućnost medikamentoznog pobačaja do 9. tjedna. Logika koja se može iščitati je sljedeća: kirurški pobačaj ima svoje rizike koji rastu kako tjedni odmiču, a medikamentozni je manje rizičan, ali samo do 9. tjedna. Stoga, produžit ćemo dopušteno razdoblje za pobačaj na 12 tjedana. Što veći rizik, veća autonomija i samoodređenje žene.

Sloboda sa samo jednim izborom

Ovo nije suhoparno inzistiranje na logičkoj dosljednosti, nego ima za cilj ukazati na dublji problem. Autonomija koju takvi prijedlozi promiču samo je apstraktan pojam koji nema mnogo veze s problemima konkretnih žena i situacijama u kojima se one nalaze. Onome tko je suočen s mnogim praktičnim ograničenjima slobode malo znači apstraktno „pravo“ na samoodređenje.

U praksi, nakon što opsežno „objasne“ nužnost prava na pobačaj i sve dobrobiti koje on donosi ženama, zagovornici tog prava će dodati i kako oni ne zagovaraju pobačaj kao metodu planiranja obitelji (jer u nekim UN-ovim dokumentima piše da se to ne smije pa se mora spomenuti) i kako je pobačaj uvijek teška odluka. To da je pobačaj teška odluka govore svi, od Davora Bernardića u “Nedjeljom u 2” do aktivistica iz ženskih udruga. (Može se očekivati da će i ovaj stav progresivno „evoluirati.“ Nedavno je Justin Trudeau rekao kako povlači svoj prijašnji stav da je osobno protiv pobačaja (valjda jer je pobačaj teška odluka), ali za ženino pravo na izbor i da više ne može to reći. Trenutno se čeka da i kod nas dođe evolucija.)

Dakle, pobačaj je teška odluka ili, kako je francuska ministrica Simone Veil rekla prilikom legalizacije pobačaja 1974.: „On uvijek treba biti iznimka i posljednje utočište za beznadne situacije.“ Inače je poznato da se za „posljednjim utočištem“ i teškim i mučnim odabirima poseže tek kad su se iscrpile sve bolje opcije. Ako je moguće, svatko bi uvijek radije odabrao bilo što drugo nego posljednje utočište.

Sad zamislimo da je vrhunac zaštite čovjekove autonomije to da mu država osigura posljednje utočište, a sve druge, bolje opcije izostavi iz vida. On je tada slobodan i autonoman, ali ima samo jednu opciju – onu najtežu ili najgoru. Recimo, netko vam drži pištolj prislonjen na glavu i zahtijeva da odaberete hoće li ubiti vašeg supružnika ili dijete. Ako ne odaberete, ubit će sve troje. Biste li radije da država štiti vaše pravo da odaberete supružnika (ili samog sebe) kao posljednje utočište ili da vam proširi autonomiju na način da vas zaštiti o toga da uopće morate činiti takav izbor? Nije li svakome bolje da dobije alternativu toj mučnoj situaciji, nego da ima pravo odabrati smrt supružnika kao posljednje utočište?

Upravo se o tome radi u SDP-ovu prijedlogu: on štiti autonomiju žene da izabere ono što je teško i mučno, ali joj ne nudi alternative i mogućnost ostvarenja potencijalno boljih opcija. Dakle, ženi se daje da bude slobodna, ali samo za jedan izbor. I to je ta apstraktna sloboda: čovjek je autonoman, ali praktično nema mogućnost drukčijeg odabira.

Zbog čega je onda pobačaj uvijek teška odluka? Sigurno postoje razlozi. Oni su poznati bilo kome tko se jednom susreo sa ženom koja je bila pred odlukom o pobačaju. Podaci „pro-choice“ instituta Guttmacher pokazuju da se tri četvrtine žena odlučuje na pobačaj zbog društvenih i ekonomskih pritisaka, a tome bi trebalo dodati i psihološke, kao i pritiske okoline, partnera i obitelji. Time bismo sigurno došli do brojke od 80 posto koju ističu neke „pro-life“ organizacije koje vode centre za krizne trudnoće. Ovaj pritisak analogan je onome kad vam netko prisloni pištolj na glavu i kaže vam da odlučite. Jasno je da je u takvoj situaciji puna autonomija samo apstrakcija i iluzija.

Svjestan sam da ima i drugačijih primjera. Nedavno je glumica Michelle Williams na dodjeli Zlatnog globusa izjavila kako ne bi postigla sadašnji uspjeh da nije pobacila u mlađim danima. U Americi „pro-choice“ organizacije sve više traže žene koje će javno istupiti i podijeliti svoju priču kako je pobačaj pozitivno utjecao na njih. Sjećam se i jednog okruglog stola o pobačaju u kojem je starija žena iz publike, reagirajući na izjavu govornika da pobačaj često ostavlja posljedice na ženu, pomalo protestno izjavila kako je ona pobacila kad je bila mlađa i da se osjećala baš sretno zbog toga i da nikakve negativne posljedice nije imala. Jasno je da takvih primjera ima, ali je i jednako jasno da su u velikoj manjini. Osamdeset posto žena koje se odluče na pobačaj nisu u nimalo zavidnoj situaciji, a razumno je zaključiti da i za većinu ostalih to nije najradosniji čin. Bijele heteroseksualne žene na poziciji moći za koje je pobačaj iskustvo koje žele preporučiti drugima vjerojatno ne prelaze tek nekoliko postotaka u ukupnom broju žena koje su se odlučile na pobačaj.

Apstraktna sloboda – i poslije ništa

Neki će reći da je to samo manipulacija podacima i da sam ja protiv ženina prava na izbor. Ja bih u svakom slučaju htio da Zakon više štiti sve uključene, ali je poanta u tome da nam i podaci i konkretne priče žena pokazuju da za većinu žena pobačaj nije izbor, nego prisila. Apstraktna sloboda = prisilni izbor.

Stvarna borba za autonomiju žene sastojala bi se u tome da joj svaka druga opcija bude sigurnija, jeftinija i dostupnija od one koja joj je najteža i najmučnija. Time bi se stvarno proširilo područje izbora žene.

Sjećam se okruglog stola prošle godine u kojem je CESI predstavljao svoj prijedlog Zakona o pobačaju. U raspravi su iz Zaklade Solidarna podijelili priču kako im je jedna maloljetna djevojka došla jer u Hrvatskoj nije mogla legalno obaviti pobačaj s obzirom na to da je prošlo više od 10 tjedana od začeća. Oni su brzo skupili novac i omogućili joj da ode u Sloveniju obaviti pobačaj. Ni riječi o tome što je ta djevojka proživljavala, je li joj trebala psihološka podrška, je li možda razmatrala zadržati dijete pa joj je trebala podrška okoline, financijska pomoć, dobar i povjerljiv ginekolog ili pak smještaj i praćenje ako je obitelj ili partner prisiljavaju. Možda su to sve iz Zaklade Solidarna i ponudili, ali to ne možemo znati jer su istaknuli svoj doprinos samo u vidu omogućavanja besplatnog i dostupnog pobačaja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zagovaratelji pobačaja reći će da oni nude alternative: besplatnu kontracepciju i spolni odgoj u školama. Ali besplatna kontracepcija malo znači onoj ženi ili djevojci kod koje se koncepcija (začeće) već dogodilo. A i odgojne mjere s dozom rodnog konstruktivizma i borbe protiv patrijarhata malo znače ženi koja se već našla pred odlukom o pobačaju. Ono što bi država i nevladine udruge trebale ponuditi upravo su mjere socijalne, psihološke, financijske i svake druge podrške ženama kako bi se njihove mogućnosti odlučivanja zaista proširile. To bi bila stvarna borba za autonomiju.

Pada mi na pamet ovdje i ona široko ponavljana tvrdnja (od Sanje Sarnavke iz udruge B.a.B.e. do časne sestre Therese Forcades) kako prolajferi samo mare da se dijete rodi, a poslije ništa. Prije nekih godinu dana jedna poznanica zamolila me da joj pomognem odnijeti neke stvari osamnaestogodišnjoj djevojci s malom bebom i problematičnim partnerom. Trebalo je odnijeti veću količinu potrepština dok partnera nema jer ne bi to dobro primio (a potrepštine su im nasušno trebale). Nakon obavljenog tajnog posla (sve zasluge idu poznanici, ja sam bio samo radna snaga), priča se nastavila jer se pokazalo da potrepštine nisu dovoljne. Za djevojku i dijete nije bilo dobro da ostanu s partnerom, a obitelj ih nije htjela (ili mogla) primiti. Bez financijskih sredstava i podrške okoline, trebalo je pronaći alternative za tu djevojku i dijete.

I tko je uskočio i pružio barem privremeno rješenje? Prolajferske katolibanske udruge Betlehem i 40 dana za život – isti oni koji gnjave ljude pred bolnicama. Djevojci i djetetu pružili su smještaj, hranu, potrepštine, džeparac – sve besplatno. A dijete je odavno bilo rođeno, imalo je skoro godinu dana. Dakle, to nije bila problematična trudnoća u kojoj su ove udruge htjele samo da se dijete rodi i poslije ništa. To je borba za autonomiju i samoodređenje o kojoj mainstream mediji ne pišu. Umjesto toga, promoviraju apstraktnu slobodu – i poslije ništa.

Pobačaj za maloljetnice bez suglasnosti roditelja ili skrbnika

Sad napokon malo o prijedlogu da djevojke od 16 godina trebaju imati pravo na pobačaj na zahtjev bez odobrenja roditelja ili skrbnika.

Ako istraživanja i konkretne situacije (kao ova koju smo maloprije čuli) pokazuju da se barem tri četvrtine žena odlučuje na pobačaj zbog društvenih, ekonomskih, psiholoških te pritisaka partnera i okoline, to je još više slučaj s maloljetnim djevojkama. One su pod još većim pritiskom i u još stresnijoj situaciji od punoljetnih žena. Postoji golem broj slučajeva u kojima maloljetnice traže pobačaj jer ih partneri na to prisiljavaju, jer se boje reakcije okoline i jer nisu financijski neovisne. U takvim situacijama je iznimno teško, ako ne i nemoguće, donijeti autonoman i informirani izbor i zaštititi djevojke od prisile. Micanje roditeljskog pristanka maknulo bi roditeljsku zaštitu i skrb u tom osjetljivom pitanju i omogućilo dodatne pritiske na maloljetnice. SDP-ov prijedlog ne nudi nikakve alternative onima kojima su alternative najpotrebnije.

Neki su primijetili da maloljetna djeca ne smiju samostalno voziti, piti alkohol, a bez odobrenja roditelja se ne smiju cijepiti pa čak ni otići na izlet. Ako želite dijete odvesti na izlet, trebat će vam pristanak roditelja; ako pak djetetu želite omogućiti pobačaj, to može odlučiti samo.

Obitelj je u umovima mnogih od temeljne jedinice društva i najboljeg okruženja za razvoj djeteta postala prepreka za djetetov razvoj i relikt patrijarhalne prošlosti koji treba što prije dekonstruirati. Redovito se čita o disfunkcionalnim obiteljima kojeg god profila (alkoholizam, zanemarivanje djece, nasilje, neimaština itd.) i ti se primjeri uzimaju kao paradigma svake obitelji.

Daleko od toga da obitelj danas nije u krizi i da takvih primjera nema sve više. No kad u društvenim istraživanjima radimo usporedbe, onda stvari koje uspoređujemo trebaju u bitnom biti usporedive. Disfunkcionalne obitelji trebamo usporediti s disfunkcionalnim domovima za djecu ili s disfunkcionalnim istospolnim partnerstvom pa vidjeti što je za dijete bolje. Ako jedan roditelj u obitelji pije, usporedimo tu obitelj s domom u kojem pola odgojitelja pije. Čak i ako tko smatra da je ići tim smjerom „predaleko“, istraživanja i zdravi razum još uvijek su jasni oko toga da je za dijete najbolje odrastati u biološkoj obitelji s majkom i ocem. Kad to nije moguće, treba vidjeti koje su alternative najbolje za dijete.

No ovaj prijedlog polazi od toga da je obitelj a priori djetetu prepreka i da je treba maknuti s puta autonomije i samoodređenja. Kao da će sloboda djece biti veća ako im maknemo usmjerenje i odgoj. To se ipak odnosi samo na roditelje, onaj tko je dobar u cijeloj priči su država i civilno društvo. Isprike, dio civilnog društva – onaj koji nije zadrt i nazadan. Država odgojiteljica najbolje zna što je dobro za djecu i najbolje odgaja, a ponekad delegira tu svoju prosvjetiteljsku ulogu na državno sponzorirane udruge i obrazovne institucije. Kao da smo izbrisali iz sjećanja činjenicu da je ta ista država sklona indoktrinaciji, a i da interesne skupine umjesto cjelovitog odgoja često promoviraju ideologiju. Između ostalog, otuda dolazi i moderni projekt ljudskih prava – iz svijesti o strahotama i indoktrinaciji koje može učiniti država – stoga i dokumenti o ljudskim pravima spominju to zloglasno pravo roditelja da budu primarni odgojitelji svoje djece.

Ovaj pak prijedlog SDP-a trebalo bi osloboditi ideologiziranog pogleda na obitelj (i stvarnosti u cjelini) i suočiti se s činjenicom da je – u većini slučajeva – roditelj još uvijek najbolji saveznik djetetu. Roditeljska podrška i odgoj će još uvijek – u većini slučajeva – proširiti područje slobode djetetu, a pogotovo onomu koje se nalazi u teškoj situaciji kao maloljetna djevojka pred odlukom o pobačaju. Postoje roditelji kod kojih to neće biti slučaj, ali tada postoje mehanizmi (koji svakako trebaju biti efikasniji) kojima se dijete može staviti u drugo najbolje okruženje. Unaprijed isključiti svaku obitelj iz procesa odlučivanja o takvoj teškoj stvari značilo bi za većinu maloljetnica pred pobačajem suziti prostor njihove slobode i autonomije.

Pobačaj i osobe s invaliditetom

Osim maloljetnica, SDP-ov prijedlog predviđa i da žene lišene poslovne sposobnosti, neovisno o dijelu u kojem su lišene poslovne sposobnosti, mogu podnijeti zahtjev za pobačaj „bez suglasnosti skrbnika, centra za socijalnu skrb ili suda.“

U RH osoba može biti lišena poslovne sposobnosti potpuno ili djelomično, npr. u financijskim pitanjima, kod sklapanja braka, roditeljske skrbi i sl., a neke, primjerice, mogu biti lišene sposobnosti i da promijene boravište ili donose odluke o zdravlju. Osobe potpuno lišene poslovne sposobnosti, između ostalog, ne mogu „odlučivati o psihijatrijskom ili drugom zdravstvenom tretmanu“.

Zamislimo sada osobu s teškim duševnim smetnjama koja ugrožava sebe i druge. Neovisno o tome što je lišena sposobnosti donošenja odluka o zdravlju ili zdravstvenom tretmanu, prema SDP-ovu prijedlogu ona ipak može donijeti odluku o pobačaju bez suglasnosti skrbnika. Situaciju može oslikati činjenica da ta osoba ne može promijeniti boravište u MUP-u, ali može zatražiti pobačaj. Koliko osobe s takvim smetnjama mogu biti u stanju dati informirani pristanak i donijeti promišljenu odluku, neka svatko procijeni sam. Razumijevanje odluka i njihovih posljedica trebalo bi biti preduvjet ostvarenja autonomije. Ovdje, pak, imamo opet neku apstraktnu autonomiju koja implicira da čak i osobe s teškim duševnim smetnjama mogu samostalno, bez suglasnosti skrbnika (koji je, nota bene, tu da štiti prava i interes štićenika) donijeti takvu odluku bez pravog shvaćanja naravi te odluke.

Ostavimo po strani za trenutak te najteže slučajeve i fokusirajmo se na jedan puno lakši – osobe sa sindromom Down. Poznato je da osobe sa sindromom Down često mogu ostvariti visok stupanj samostalnosti pa pretpostavimo ovdje da bi neke od njih mogle razumjeti narav pobačaja i donijeti koliko – toliko informiran pristanak. No ono što je zanimljivo je da SDP-ov prijedlog priznaje visok stupanj autonomije osobama sa sindromom Down kada odlučuju o pobačaju, ali za nerođene sa sindromom Down mogućnost ikakve buduće autonomije i samostalnosti se ne predviđa.

Važno je primijetiti da je pobačaj u SDP-ovu prijedlogu do 12 tjedana dopušten na zahtjev, ali on se i po isteku 12. tjedna može izvršiti „po odobrenju povjerenstva“ u slučajevima silovanja, ugroženosti života majke i ako se utvrdi da će se dijete roditi „tjelesnim ili mentalnim oštećenjima”. Upravo u ovu treću skupinu spadaju osobe sa sindromom Down. Dakle, dijete sa sindromom Down može biti pobačeno i nakon 12. tjedna ako povjerenstvo to odobri. A do kada? Nema ograničenja. To praktično znači: do poroda.

Dakle, kod odluke o pobačaju prijedlog Zakona predviđa da osobe sa sindromom Down mogu biti visoko autonomne i samostalno donositi „teške“ odluke. Takav stupanj autonomije mogu ostvariti samo osobe, u moralnom i pravnom smislu riječi. Pa ipak, u 9. mjesecu trudnoće, do dan prije poroda, dijete sa sindromom Down ipak nije osoba koja ima pravo na život. Već je uobičajeno čuti da do 12. tjedna neki govore o „nakupinama stanica“ i odriču svako pravo na život fetusu, ali što je s fetusom nekoliko dana prije poroda, tj. što je on nego osoba? I što ako povjerenstvo odluči da ipak nema pravo na život tada pred sam porod? Uobičajeno je i da neki smatraju kako osoba ne može biti onaj tko nikada neće imati mogućnost razumijevanja i autonomije – kao neki fetusi s teškim oštećenjima. Ali vidjeli smo da u SDP-ovu prijedlogu osobe sa sindromom Down ovdje ne spadaju – one imaju mogućnost visoke autonomije i razumijevanja.

U ovom prijedlogu fetus sa sindromom Down par dana prije poroda nema nikakvo pravo na zaštitu života, osim moguće milosti povjerenstva. A što ako žena dobije preuranjene trudove i rodi tri tjedna prije termina, je li rodila čovjeka – osobu ili nešto drugo? Dakle, o tome je li taj fetus osoba par dana prije poroda odlučuje zahtjev žene i autonomija povjerenstva. Evo, bar za nekoga ovaj prijedlog Zakona omogućuje povećanje autonomije – za povjerenstvo. Ako je ono dobro raspoloženo – fetus je osoba, ako je loše raspoloženo – nije osoba.

I ovo nije neko apokaliptično strašenje. Pobačaji u trećem tromjesečju već su standardna praksa u nekim američkim saveznim državama. Savezna država New York je prošle godine legalizirala pobačaj sve do rođenja u nekim slučajevima, a istovremeno je u kaznenom zakonu „osobu“ definirala kao „ljudsko biće koje se rodilo i živo je“. Zanimljivo je da se nekad pobačaji u drugom i trećem tromjesečju vrše tako da se fetus porodi. Što ako se rodi živ? On je rođen i živ je, dakle, prema zakonu New Yorka trebao bi biti osoba; ali liječnik je na njemu započeo pobačaj kao na ne-osobi.

Od većine ovih posljedica i nedosljednosti pati i SDP-ov prijedlog. On se hvali kako dopušta pobačaj do 12. tjedna, a zapravo ga za djecu sa sindromom Down i u još nekim situacijama dopušta do rođenja. I opet, u ime autonomije žene (i povjerenstva!) odriče se autonomija i osobnost djeci pred porodom zbog njihova „oštećenja“, iako im se u drugoj situaciji s tim istim „oštećenjem“ autonomija priznaje.

*Drugi dio teksta možete pročitati OVDJE.

Hrvoje Vargić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 13. veljače 2020.

Možda vam se svidi