HRVOJE VARGIĆ O SDP-OVOM PRIJEDLOGU ZAKONA O POBAČAJU (2)

Drugi dio analize Hrvoja Vargića: Kako se sloboda kao naše neograničeno pravo okreće protiv čovjeka

Drugi dio analize Hrvoja Vargića o SDP-ovom prijedlogu zakona o pobačaju. Prvi dio možete pročitati OVDJE

Foto: Shutterstock.com

Pobačaj na teret HZZO-a

Još jedna od novosti SDP-ovog prijedloga u odnosu na trenutni Zakon je i odredba da troškove pobačaja u potpunosti snosi HZZO. Sve besplatne stvari zvuče dovoljno lijepo dok su apstraktne, tj. dovoljno udaljene od znanja tko su stvarni dužnici koji ih financiraju. Veći državni proračun uvijek izgleda poželjno dok ne znamo kako će se financirati. Kad to saznamo, tek tada mogu nastati potencijalne dvojbe.

Proračun HZZO-a se većinom financira iz doprinosa za zdravstveno osiguranje koje plaća svaka zaposlena i samozaposlena osoba u Hrvatskoj po stopi od 16,50 %. To je ona razlika između bruto 2 i netoplaće koju radnik dobije (umanjena još za poreze, prireze i doprinose za mirovinsko osiguranje). S obzirom na to da sustav više troši nego što zaposleni u njega uplaćuju, ostatak se mora nadopuniti dotacijama iz državnog proračuna. To je onaj javni dug u zdravstvu o kojem se povremeno piše.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Znajući to, nastaju dvojbe s financiranjem pobačaja na teret HZZO-a. Naime, taj proračun financiraju svi koji plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje, uključujući i one koji smatraju pobačaj moralno problematičnim. To bi značilo da bi se i njihovim novcem trebao financirati pobačaj.

To je protivno i mnogim međunarodnim standardima, uključujući i praksu Europske komisije, koja je naglasila da se sredstvima EU-a neće financirati pobačaji jer među državama članicama ne postoji konsenzus oko tog pitanja. S obzirom na to da u proračun EU-a uplaćuju i države u kojima pobačaj u većini slučajeva nije legalan ili one koje smatraju da se pobačaj ne bi trebao promovirati, onda ni zajednička sredstva ne mogu ići za njegovo financiranje. Ni kod nas ne postoji konsenzus da je pobačaj prihvatljiv, a po ovom prijedlogu Zakona svi bi ga ipak trebali financirati.

Često su se zagovornici pobačaja branili tezom da svi oni koji su protiv pobačaja ga ne moraju činiti, ali da ostave drugima to „pravo“. Sad se teza okreće i pretvara u „ako ste protiv pobačaja, ne morate ga činiti, ali ga morate financirati onima koji ga čine.“ U ime autonomije negira se autonomija onih koji ne žele sudjelovati u pobačaju, ako već i prihvaćaju da država ostavlja tu mogućnost. Autonomija nekima, ali ne i svima.

Ograničavanje priziva savjesti

SDP-ov prijedlog diči se time da priziv savjesti treba ograničiti kako bi ženama pobačaj bio potpuno dostupan. Neki slični prijedlozi Zakona o pobačaju, poput onoga Autonomne ženske kuće Zagreb, idu i za tim da se on zabrani. To je i logično, oni koji su trenutno samo za „ograničenje“ priziva savjesti, mogu za to biti samo iz praktičnih razloga trenutne neostvarivosti zabrane. Da su bolje okolnosti, bolja bi bila i zabrana.

Logika ograničenja priziva savjesti poziva se na činjenicu da u nekim bolnicama svi ginekolozi imaju priziv savjesti pa žene moraju putovati i XY kilometara da ostvare pobačaj. Zanimljivo je čuti takve tvrdnje u državi u kojoj neke opće bolnice do nedavno nisu imale ni uređaj za magnetsku rezonancu, a u drugima se na red za njega moralo čekati i više od godine dana. Spominje se i da žene moraju u Sloveniji obavljati pobačaje zbog nedostupnosti iako se pobačaj obavlja u Rijeci, Karlovcu, Ogulinu i Zagrebu – gradovima koji su za većinu bliži nego Brežice. U Vinkovcima se ne obavlja pobačaj, ali se obavlja 20 km dalje, u Vukovaru. Lakše je doći iz Vinkovaca u Vukovar, nego za vrijeme gužve nekome tko živi na Žitnjaku otići u bolnicu u Vinogradskoj gdje se vrši pobačaj.

Dakle, u Hrvatskoj se ne može govoriti o nedostupnosti pobačaja zbog priziva savjesti, eventualno o nekoj nepraktičnosti ili neugodnosti. Ako žena ne može izvršiti pobačaj na KB Sveti Duh u Zagrebu, bolnica u Vinogradskoj joj je svega nekoliko tramvajskih stanica dalje. To može biti nepraktično i oduzeti nešto vremena, ali nema smisla govoriti o nedostupnosti pobačaja.

Razni prijedlozi Zakona o pobačaju trenutno u opticaju predlažu različite načine ograničenja ili zabrane priziva savjesti, a SDP-ov prijedlog je tu najbezazleniji. On „samo“ inzistira na tome da su ustanove dužne „imati zaposlene liječnike i zdravstvene djelatnike koji mogu izvršiti uslugu prekida trudnoće.“ Naizgled bezazleno, ali u praksi otvara probleme. Dosad bi bolnice u kojima se ne može izvršiti pobačaj uputile ženu u drugu bolnicu ili honorarno angažirale vanjskog liječnika. Sada, trebale bi liječnika bez priziva savjesti imati i zaposlenog. Što će po tome odgovorna osoba u KD Sveti Duh gdje svi ginekolozi imaju priziv savjesti prilikom sljedećeg zapošljavanja ginekologa? Kako god se okrene, morat će zaposliti nekoga bez priziva savjesti. To u praksi znači da ako se najbolji mladi liječnik s najboljim kvalifikacijama prijavi za posao, ako ima priziv savjesti, neće ga dobiti. Dobit će ga netko lošiji, samo zato što nema priziv savjesti.

Ovaj prijedlog, dakle, otvara put diskriminaciji. Liječnik koji ima priziv savjesti u odličnoj je situaciji biti diskriminiran. A zaštita temeljnih ljudskih prava, kao što je pravo na slobodu savjesti, ne bi smjela voditi do diskriminacije. Kao da se liječniku kaže: „Ne moraš ti vršiti pobačaje, ali prilikom prijave za posao to ti se neće dobro gledati.“ Temeljna prava su upravo tu da budu bezuvjetno zajamčena i da nitko ne mora trpjeti diskriminaciju ako prakticira svoje pravo.

O prizivu savjesti sam već potanko pisao u četiri druga članka pa ovdje neću dalje ići u analizu. Ali ono što treba uvidjeti jest da, kako bi se spriječila nepraktičnost ženama koje žele pobačaj, ta se nepraktičnost preimenovala u nedostupnost i kao rješenje ponudilo ograničenje ili zabrana prava liječnika na priziv savjesti. Dakle, u ime autonomije žene negira se druga autonomija – ona liječnikova. Kako bi se autonomija „odlučivanja o vlastitom tijelu“ mogla maksimizirati, autonomija svih drugih mora se smanjiti ili onemogućiti. Opet autonomija nekima, ali ne svima. Žena, kako smo vidjeli, dobiva apstraktnu slobodu i poslije ništa, a u ime njene slobode liječnik od autonomije dobiva – ništa.

Demokratizacija metoda planiranja obitelji

Zakon ipak predviđa i neke preventivne mjere pobačaju, a među njima se ističe besplatna kontracepcija, tj. kontracepcija čije će troškove u cijelosti snositi HZZO. Neću ovdje opet analizirati da ćemo tu kontracepciju plaćati svi mi, pa i oni farmaceuti koji zbog priziva savjesti ne izdaju kontracepciju. Njima se, ako imaju sreće, za vrijeme radnog vremena poštuje priziv savjesti da ne izdaju kontracepciju na zahtjev (ne radi se, dakle, o kontracepciji kao „lijeku“ za određena zdravstvena stanja). No na kraju mjeseca kad se isplaćuje plaća, dio će morati uplatiti HZZO-u za tu istu kontracepciju. „Ne moraš je izdavati, ali je platiti moraš.“

No pustimo tu činjenicu plaćanja. Ono na čemu bih htio inzistirati je da temeljna kategorija rasprave treba biti „planiranje obitelji“, a ne „kontracepcija“. Planiranje obitelji dio je reproduktivnog zdravlja koje omogućuje muškarcima i ženama da određuju broj djece i razmak između djece koju žele imati, a određivanje broja i razmaka između broja djece pravo je zajamčeno međunarodnim konvencijama. Planiranje obitelji uključuje sve metode sprječavanja i reguliranja začeća, uključujući metode svijesti o plodnosti / prirodnog planiranja obitelji, umjetne kontraceptive, obrazovanje i savjetovanje. Međunarodni ugovori o ljudskim pravima pozivaju države da ljudima omoguće pristup informacijama i uslugama planiranja obitelji, a ne samo pristup kontracepciji. Iako se izraz „kontracepcija“ često izjednačava s izrazom „planiranje obitelji“, zapravo je planiranje obitelji širi i temeljniji pojam od kontracepcije. Kontracepcijska sredstva čine samo jedan dio usluga planiranja obitelji, ali ne i jedini. To se može uvidjeti već iz puke činjenice da kontracepcija ne može nikako pomoći onima koji planiranje obitelji žele usmjeriti u smjeru postizanja trudnoće. Parovi koji privremeno ne mogu, a žele ostati trudni, ne mogu se usrećiti kontracepcijom dok nekim drugim metodama mogu.

Ovo je bitno iz nekoliko razloga. Prvo, kontracepcija, a pogotovo ona hormonska često dolazi u paketu s nuspojavama koje mnoge žene ne žele podnositi: debljanje, akne, glavobolje, mučnine, vaginitis (u slučaju spirale) itd. Drugo, upotreba hormonske kontracepcije može imati i posljedice za zdravlje. Još se sjećam kada sam kao student na drugoj godini fakulteta doživio da je jedna kolegica s godine umrla (da, umrla!) zbog plućne embolije uzrokovane uzimanjem kontraceptivnih pilula Yasmin. Tada sam bio daleko od ikakvog moralnog suda spram kontracepcije, ali mi je ta situacija otvorila mnoga pitanja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naravno, ovakve teške posljedice su rijetke, ali zdravstveni rizici uzimanja kontracepcije ipak postoje. Istovremeno, simptomi poput mučnina, akni i glavobolja mnogo su češći i značajan broj žena koje uzimaju kontracepciju ima to iskustvo. Sve to su činjenice koje ne uključuju ni moralni sud, ni želju za širenjem moralne panike. Simptomi i zdravstveni rizici kontracepcije, posebno one hormonske, dobro su dokumentirani u znanstvenim istraživanjima. To jednostavno treba uzeti u obzir, još više zato što mnoge žene zbog zdravstvenih posljedica ni same ne žele uzimati kontracepciju kao metodu planiranja obitelji.

Osim simptoma i zdravstvenih rizika, određeni broj žena ne želi upotrebljavati kontracepciju zbog načina života. Primjerice, danas sve više žena preferira „prirodan“ način života (bio-hrana, domaći sastojci, život blizak prirodi i sl.) bez umjetnih „dodataka“ pa iz tog razloga ne upotrebljavaju ni umjetnu kontracepciju. Konačno, kao što je poznato, neke žene ne rabe kontracepciju iz moralnih i vjerskih razloga.

Zanimljivo je bilo nedavno čitati svojevrsnu ispovijest jedne komunikacijske stručnjakinje koja je radila za Planned Parenthood, Demokratsko – socijalističku stranku New Yorka i druge progresivne i socijalističke organizacije, a koja sramežljivo svjedoči da joj nijedna kontracepcijska metoda nije donijela seksualno oslobođenje kao metoda praćenja plodnosti kojom se koriste „religiozni fanatici protiv prava na izbor.“ Ona potanko objašnjava zašto joj je upotreba kontracepcije smanjivala kvalitetu života (ponajprije uzrokujući depresiju koja je nestala kada se „skinula“ s kontracepcije) i da je alternativu pronašla u metodi praćenja plodnosti, s kojom je došlo i znanje i osnaženost da može donositi informirane odluke o svojoj spolnosti. Njena poanta: demokratizirajmo znanje o plodnosti i metodama planiranja obitelji kako bi žene mogle donositi informirane odluke i samostalno odlučiti kojom metodom će se koristiti.

Sve to govori u prilog tome da svođenje planiranja obitelji na kontracepciju izostavlja iz vida autonomiju svih onih žena koje kontracepciju ne upotrebljavaju iz osobnih, zdravstvenih, kulturnih, moralnih i drugih razloga. Država koja želi planiranje trudnoće učiniti financijski dostupnijim, trebala bi financirati ne samo kontracepciju, nego i cijeli spektar metoda planiranja obitelji. Financiranje isključivo kontracepcije je izrazito reduktivno zato što svodi metode planiranja obitelji samo na jedan tip metoda, time zakidajući sve one žene koje preferiraju druge metode. Pravi pristup bio bi demokratizacija metoda planiranja obitelji na način da, ako ih država već financira, onda da dopusti financiranje širokog spektra takvih metoda, što i UN-ove konvencije predviđaju.

Osim „država“ u hrvatskom ženskog roda, meni se to čini kao tipičan primjer onoga što Amerikanci nazivaju toga, takav pristup je izrazito paternalistički. On ne prihvaća da žene mogu same za sebe odlučiti koju će metodu upotrebljavati, nego im država mora objasniti da to treba biti samo jedan tip metoda. . Iako je imenica „država“ u hrvatskom ženskog roda, meni se ovo čini kao tipičan primjer onoga što Amerikanci nazivaju mansplaining (patronizirajući način objašnjavanja muškarca ženi).

I opet ovdje vidimo da se autonomija poštuje samo za jednu skupinu žena. Sve one žene koje ne rabe kontracepciju očito nisu autonomne i njima treba objasniti što je za njih najbolje – ono što ne žele upotrebljavati. Prema tim ženama se ne ponaša kao prema autonomnim subjektima sposobnim za samoodređenje, nego kao prema onima koje su inferiorne i kojima pak treba pojasniti što bi trebale misliti.

Savjetovanje i razdoblje razmatranja

Konačno, SDP-ov prijedlog donosi i jednu pozitivnu promjenu u odnosu na trenutni Zakon. Prijedlog propisuje savjetovanje s ginekologom koji primi zahtjev žene za prekid trudnoće. Između ostalog, ginekolog mora ukazati trudnici na sve eventualne opasnosti i posljedice prekida trudnoće, po potrebi konzultirati se i s liječnicima drugih grana medicine, ako postoji sumnja da bi prekid trudnoće narušio zdravlje ili život trudnice, te upoznati trudnicu o metodama i sredstvima zaštite od neželjene trudnoće. Pohvalno je da ovdje ne stoji samo savjetovanje o kontracepciji, kao i to da se uvažava činjenica da pobačaj može imati negativne posljedice i ugroziti život i zdravlje žene. Ujedno, trudnica treba dati pismenu suglasnost na obavljanje pobačaja, čime se donekle izbjegava da se kroz savjetovanje samo „protrči“.

Ipak, to bi savjetovanje trebalo biti cjelovitije kako bi se osiguralo da žena može donijeti što informiraniju odluku. Prvo, ženu bi trebalo informirati o mogućim alternativama, za slučaj da se nalazi pred društvenim, financijskim, psihološkim ili pritiscima partnera i obitelji, neovisno o tome nudi li te alternative država ili nevladine organizacije: mogućnosti besplatne psihološke podrške, grupa za potporu, financijske pomoći, privremenog smještaja, sigurnih kuća, lakog davanja djeteta na posvajanje, kao i kontakt s udrugama roditelja djece s poteškoćama za slučaj da je razlog pobačaja oštećenje ploda. Sve te informacije trebaju biti dio savjetodavnog paketa koji želi u potpunosti prošiti područje ženine autonomije.

Također, bilo bi uputno informirati i ženu da su se članovi Etičkog Povjerenstva Petrove bolnice izjasnili da život počinje začećem, istog stava „bez većih razmimoilaženja“ bili su i članovi Povjerenstva sačinjenog od predstavnika medicinskih fakulteta iz Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke te KBC-a Zagreb. Ovu činjenicu dokumentirali su i na Sveučilištu Princeton objedinivši citate iz 15 relevantnih embrioloških udžbenika koji govore da život počinje začećem. Zanimljivo je i istraživanje sa Sveučilišta u Chicagu koje je ispitivalo stavove 5577 biologa, od kojih se 89 % izjasnilo kao liberali, 85 % kao „pro-choice“, 63 % kao nereligiozni, a u slučaju američkih ispitanika 92 % bili su glasači lijeve Demokratske stranke. Istraživanje je pokazalo da se 96 % ispitanika slaže da život počinje začećem, a 80 % da su oni kao biolozi najkvalificiraniji odgovoriti na to pitanje.

U Hrvatskoj, navedeno se u umovima mnogih shvaća kao vjersko pitanje za koje ne postoji točan odgovor, a u Petom danu jedna sudionica govori kako je život počeo prije X milijuna godina i stalno se mijenja. Kao da se raspravlja o životu općenito, a ne o životu konkretne individue – može ljudske, a može i krave ili žabe – koja očito nije živjela milijunima godina prije. Tome se doda stav 2 ili 3 liječnika koji (možda i među jedinima u struci) ističu kako nema konsenzusa o tome kada život počinje, doda se pokoji profesor filozofije koji doumi da „biće jest, a nebiće nije; dakle, fetus nije“ te se kroz medije doda malo površnog razumijevanja, malo senzacionalizma i malo kritike Crkve – i voila, zbunjenost o znanstvenim činjenicama lako se proširi u javnosti.

U takvom kontekstu, čini mi se da bi bilo za očekivati da većina žena ipak ne zna sasvim jasno nosi li u sebi život ili nešto drugo te da bi joj cjelovita znanstvena informacija o ovome koristila za donošenje informirane odluke.

Konačno, bilo bi dobro da se sve informacije koje joj se trebaju dati, uruče trudnici i napismeno kako se ne bi dogodilo da liječnici selektivno izostave nešto od bitnog. Takav obrazac informiranog pristanka trebao bi biti standardiziran kako bi se taksativno navelo sve ono što ulazi u informiranje trudnice, a obrazac bi se mogao povremeno i ažurirati, primjerice, kada bude potrebno dodati neke nove organizacije na popis onih koji pružaju podršku trudnicama ili maknuti neke stare.

Uzimajući u obzir činjenicu da se većina žena pred odlukom o pobačaju nalazi u situaciji različitih vrsta pritisaka i stresa te da je u takvoj situaciji teško donijeti promišljenu odluku, nakon savjetovanja i uručivanja obrasca bilo bi trudnici razumno dati 72 sata da razmotri sve informacije koje je dobila i donese odluku. To razdoblje razmatranja prisutno je i u nekim drugim europskim državama (npr. Njemačkoj) te može učiniti da u situaciji stresa i pritiska trudnici tako bude dana veća mogućnost da donese stvarno informiranu odluku. Za potpuno prakticiranje autonomije potrebna je promišljena odluka, a to razdoblje od 72 sata za razmatranje daje veću priliku ženi da odluku dobro razmotri.

Neki zagovaratelji pobačaja imaju praksu boriti se protiv takvih mjera govoreći da one povećavaju prepreke pristupu pobačaju. No o tome stvarno ne može biti riječi – u 72 sata „neće pobačaj nigdje pobjeći.“ Postupak je uvijek hitan i nakon 72 sata žena s pisanim pristankom može ponovno doći u bolnicu. Naravno, ako je život žene ugrožen, odmah se može pristupiti liječenju pa čak i ako će posljedica biti smrt fetusa; to je i sada standardna liječnička praksa. Razdoblje razmatranja povećava mogućnost donošenja informirane odluke za koje će zasigurno velik broj žena biti zahvalan, a 72 sata ne može se u stvarnom smislu smatrati ozbiljnom preprekom, uzimajući u obzir da se i na većinu drugih zahvata u hrvatskim bolnicama čeka i puno duže od 72 sata.

Zaključak

SDP-ov prijedlog Zakona o pobačaju kreće od prava žene na samoodređenje kao glavnog načela na kojem se temelji Zakon. Gradeći Zakon na autonomiji kao apsolutnom principu, Zakon završava u tome da umanjuje ili potpuno negira autonomiju svih uključenih. Žena je ostavljena s apstraktnom slobodom koja joj malo znači u situaciji u kojoj se nalazi tri četvrtine žena pred odlukom o pobačaju, situaciji društvenog, financijskog, psihološkog i pritiska partnera i obitelji. Od stvarne podrške ženi koja bi joj proširila područje autonomije ne ostaje ništa. Autonomija se također umanjuje ili negira i osobama s oštećenjima sve do rođenja, maloljetnicama koje se nalaze u teškim okolnostima, ženama koje ne žele upotrebljavati hormonsku kontracepciju, liječnicima i farmaceutima s prizivom savjesti te svima onima koji se protive pobačaju, a od kojih se zahtijeva da ga financiraju.

To ne treba čuditi jer predstavlja logičnu posljedicu shvaćanja slobode kao neograničene autonomije. Ničim ograničena autonomija završava kao maksimalna afirmacija vlastite volje nauštrb volje svih drugih uključenih. Sloboda kao neograničeno pravo okreće se protiv čovjeka. Stoga bi bilo dobro da novi zakon bude ustrojen na drukčijim načelima od ničim ograničenog samoodređenja. To bi bila načela solidarnosti, uključivosti i informiranog izbora.

Načelo solidarnosti zahtijevalo bi da se ženu pred odlukom o pobačaju ne promatra kao apstraktan subjekt, nego u svoj konkretnosti njene situacije obilježene teškoćama, stresovima, dvojbama, pritiscima i mnogo čemu drugom. Gledajući stvari na taj način, fokus novog zakona trebao bi biti na pružanju cijelog spektra alternativa ženama pred pobačajem, a pogotovo maloljetnicama, kako bi uvijek imale priliku odabrati manje tešku i bolnu opciju. Svaka bolja opcija treba za ženu biti jeftinija, sigurnija i dostupnija od one koja joj predstavlja „posljednje utočište“ – pobačaja. Podrška obitelji i skrbnika za većinu maloljetnica će doprinijeti njihovom osnaživanju da se bolje nose sa situacijom i donesu što bolju odluku.

Također, solidarnost sa ženama pred odlukom o pobačaju zahtijevala bi i da se prisiljavanje žene na pobačaj počne kažnjavati. Vršio prisilu partner, obitelj, okolina ili čak i liječnik, ona uvijek predstavlja napad na ženino dostojanstvo i temeljna prava. Prisilni pobačaj protivan je međunarodnim standardima ljudskih prava, a vrijeme je da zakon prepozna kako prisilu ne vrši samo država svojim represivnim aparatom, već se ona može vršiti i na mnogo kompleksnije, suptilnije i perfidnije načine. Zakon treba štititi ženu u ranjivoj situaciji od svih oblika prisile.

Nadalje, načelo uključivosti znači da zakon treba težiti zaštititi sve uključene u dramatičnu situaciju pobačaja. Tu je naravno žena za koju rastu rizici i mogućnosti komplikacija kako se povećava vrijeme u kojem se pobačaj izvršava pa bi svaki zakonski prijedlog koji bi podizao sadašnju granicu od 10 tjedana bio korak u krivom smjeru. Svakako, zakon treba težiti i tome da fetus u što više situacija dobije drugu priliku za život, a svako povećanje tjedana u kojima je pobačaj dostupan tu bi priliku umanjilo. Poseban civilizacijski doseg trebala bi predstavljati uključivost za osobe s invaliditetom, tako da tzv. „eugenička“ indikacija za pobačaj kod oštećenja koja su spojiva sa životom (u kojem dijete neće nedvojbeno i brzo umrijeti) ne treba biti dopuštena. Najpoznatije je takvo stanje sindrom Down s kojim osobe mogu razviti visok stupanj autonomije i zadovoljstva životom. Posebno neprihvatljivu stvar predstavlja mogućnost da se osobe sa sindromom Down i sličnim oštećenjima mogu pobaciti do rođenja. Napokon, uključivost znači i poštivanje prava liječnika, farmaceuta i zdravstvenog osoblja čije temeljno ljudsko pravo na priziv savjesti treba biti zaštićeno u najvećoj mogućoj mjeri. Uključiv treba biti i prema svima onima koji, iako svjesni da zakon dopušta izvršavanje pobačaja, ipak smatraju to duboko moralno problematičnim i ne žele ni na koji način sudjelovati u tom činu. Njih se ni na koji način ne bi smjelo prisiljavati da financiraju pobačaj tako da se troškovi pobačaja pokrivaju iz njihovih doprinosa u proračun HZZO-a.

Konačno, načelo informiranog izbora zahtijevalo bi da liječnik prije odluke o pobačaju pruži cjelovit spektar informacija relevantnih za odluku, uključujući i informacije o rizicima i mogućim negativnim posljedicama, činjenici da se pobačajem prekida život ljudskog individuuma te prije svega o svim dostupnim alternativama i podršci koju žena može dobiti. Obrazac s informacijama treba biti standardiziran i visoko informativan, pojašnjen od strane liječnika te uručen ženi napismeno kako bi ga mogla razmotriti. Uz liječnika, u savjetovanju bi mogli sudjelovati i drugi stručnjaci (npr. socijalni radnik, psiholog i sl. – ovisno o situaciji), a moguća praksa može biti i da liječnik koji će izvršiti pobačaj ne bude onaj koji će je i savjetovati. Ženi treba biti dano i 72 sata za razmatranje svih informacija i opcija, za vrijeme kojih liječnik ili neka druga savjetodavna služba treba biti dostupna i za razjašnjavanje svih dodatnih potencijalnih pitanja. Nakon 72 sata žena treba dati pisani pristanak na izvršavanje pobačaja. Ujedno, informirani izbor uključivao bi to da se informiranje i edukacija o metodama planiranja obitelji ne svede samo na informacije o kontracepciji, nego i na informacije o rizicima, nuspojavama, prednostima i nedostacima širokog spektra metoda planiranja obitelji, uključujući i tzv. metode svijesti o plodnosti. U slučaju državnog financiranja, prostor se treba ostaviti za financiranje širokog spektra metoda, a ne samo određenog tipa.

Treba napomenuti da se Zakon koji bi dozvoljavao namjerni pobačaj, čak i ukoliko bi uvrstio prijedloge koje sam naveo, ne bi mogao smatrati pravednim je ne bi dosljedno štitio život svakog ljudskog bića. Ipak, mjere koje sam predložio predstavljale bi korak u pozitivnom smjeru te bi većina njih trebala moći biti prihvaćena od većeg dijela javnosti, nadamo se i političara koji ne smatraju samo autonomiju glavnim načelom na kojem treba ustrojiti ovaj Zakon, a u svakom slučaju u skladu su sa presudom Ustavnog suda o ustavnosti trenutnog Zakona o pobačaju. U okolnostima koje uvelike ograničavaju mogućnosti praktičnog ostvarenja potpune zaštite ljudskog dostojanstva, uvrštenje ovih prijedloga doprinijelo bi većoj zaštiti onih najugroženijih te bi predstavljalo dobru polaznu točku u daljnjoj borbi za jednaka prava svakog čovjeka, neovisno o stupnju razvoja, spolu, oštećenjima i sl.

Hrvoje Vegić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Objavljeno: 14. veljače 2020.

Možda vam se svidi