Zrinka Gregov: Polako shvaćam što za muško-ženske odnose znači kad muško klekne, i to javno

Za oholost se kaže da je majka svih grijeha, a afrička poslovica tvrdi da je lakše u crnoj noći uočiti crnu bubu na crnome kamenu, nego prepoznati oholost u vlastitome srcu. Pa kad su počele molitve krunice na Trgu, prvo sam pomislila da je to neki oblik muškog aktivizma za izbjegavanje kućanskih poslova subotom ujutro. Zatim sam počela razmišljati da postoje različite vrste duhovnosti i da svatko ima pravo na svoj izbor. A sada, nakon silnih protivljenja i javnih debata, polako počinjem shvaćati što bi to za muško-ženske odnose i obiteljski pastoral moglo značiti kada muško klekne, i to javno.

Stoljećima su muškarci bili zaduženi za prenošenje vjere, pa su tako i kod nas postojale brojne bratovštine. No poslije Drugoga svjetskog rata muškarci su se počeli klanjati nekim drugim bogovima, pa su u crkvama većinom ostale samo žene. Međutim, u krčmama, zatvorima, psihijatrijskim ustanovama, kockarnicama… bilo je više muškaraca. Situacija se, srećom, u zadnje vrijeme počela mijenjati nabolje. Molitve krunice na trgovima šire se svijetom. Nekoliko tisuća ljudi u Hrvatskoj i BiH uključilo se u tridesetnicu i post, među kojima je i mnogo muškaraca. Na blagdan Majke Božje Bistričke muška molitvena zajednica, bratstvo „Muževi katolici“, predvodila je cjelonoćno klanjanje u bistričkom svetištu, dok su ih iz prikrajka pratile i Bogu zahvaljivale njihove žene. Isuse i Marijo, jeste li i vi uživali u našem radosnom slavljenju i jeste li upravo ovako zamišljali Crkvu – odrasle zrele muškarce koji odgovorno sve više prihvaćaju svoje proročko, kraljevsko i svećeničko poslanje u braku, obitelji, poslu, Crkvi i društvu? A njihove žene, mahom emancipirane i visokoobrazovane, da zahvalno u tome uživaju?! Jesu li ovo oni mali koraci za čovjeka, a veliki za čovječanstvo? Jesmo li i mi žene, preopterećene svime i svačim, a najviše podvalama zloga i „eksploatacijom čovjeka po čovjeku“ (kako su nas učili na marksizmu), shvatile da je „ženi najvažnije biti supruga i majka, a sve ostalo koliko stigne“ (kako nam je govorio kardinal Kuharić)? Dolazi li napokon ono vrijeme iz  pjesme: „Svoja ću koljena pred Bogom saviti i nikome drugome neću se klanjati“?

Biblija mi je najdraže štivo o životu, poslu, ljubavi, braku i obitelji. Zapleti i raspleti bez prestanka, uzroci i posljedice od koljena do koljena (vječni to be continued), i beskrajna ljubav istovremeno pravednog i milosrdnog Boga Oca koji uvijek sve okrene na dobro (vječni happy end). Brak je, prema Bibliji, nešto najljepše što je dobri Otac zamislio za svoju djecu i stvaranje novog života – djelić raja na zemlji. Stalno se naglašava ljubav muža i žene kao Krista i njegove zaručnice Crkve (i riječ „apokalipsa“ znači skidanje vela mladenki u prvoj bračnoj noći). Zato će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno da se natječu u ljubavi jedno prema drugom. I da jedno drugom peru noge, jer onaj tko hoće biti glavni, neka bude sluga svima. Pa što Bog tako sastavi, čovjek neka ne rastavlja, jer od toga nema boljeg (uputstvo za upotrebu od samog Stvoritelja). Kad su Isusa pitali zašto je onda Mojsije dozvolio rastavu, odgovorio je da otpočetka nije bilo tako, nego zbog okorjelosti ljudskog srca. Je li tako bilo i s danas toliko omraženim patrijarhatom, koji zapravo brkaju s mačizmom i toksičnom muškosti? Naime, u povijesti je bilo nekoliko pokušaja matrijarhata, no on zbog bioloških zakonitosti nije bio dugoročno održiv. Stoga je očito patrijarhat bio dobro zamišljen kao hijerarhija u kojoj je Bog glava mužu i ocu da odgovorno prihvati svoju ulogu hranitelja i branitelja obitelji kako bi se žena mogla više posvetiti potomstvu. Ako muž sluša Boga i ponizno služi obitelji, koja žena ne bi poštivala i slušala takvog muža, koji je ljubi i žrtvuje se za nju kao Krist za svoju Crkvu?! Pravi lideri nisu umišljeni machomanovi koji inzistiraju da ih svi slušaju i da ih se boje, a oni sami ne moraju slušati nikoga, pa ni samog Boga. Pravi lideri su oni koje slijedite, a ne morate, jer znate da im je vaše dobro važnije od vlastitog, jer oni vode služenjem.

Papa Franjo se pitao kako i u kojem to trenutku ogromna ljubav između muža i žene, koji su spremni umrijeti jedno za drugo, odjednom prerasta u takvu mržnju da jedno drugome postanu najveći neprijatelji. Zaključio je da se to dogodi kad se jedno ogradi betonskim zidom bezobzirnosti prema potrebama i osjećajima drugoga, a onda ono drugo odgovara bodljikavom žicom prigovaranja. Upravo zbog okorjelosti srca često se naši muževi, a nažalost i neki svećenici, poput apostola uhvate u zamku raspravljanja tko je glavni i tko je prvi, nastojeći sačuvati svoja „stečena muška prava“. Muževi obično postave armirano betonski zid marke „Plači, plači, silo nečista, manje ćeš…“, a onda mi žene odgovaramo žilet žicom marke „Imperija uzvraća udarac“. Sveti papa Ivan Pavao II. podržavao je feminizam sve dok se bori protiv ugnjetavanja žena kako bi se žene i muškarce izjednačilo u dostojanstvu, ali ne kad žene iz osvete počnu dominirati muškarcima.

Iskusni svećenici u obiteljskom pastoralu tvrde da problem nikada nisu brakovi u kojima dvije glave mole i misle, već oni u kojima to ne čini ni jedna. Brak nije tango u kojem jedan vodi, a drugi ga slijepo slijedi. Brak je valcer u kojem oboje slušamo glazbu „odozgor“ i uživamo prepuštajući se da nas ona nosi. A ako slučajno u tom zanosu i nagazimo jedno na drugo, samo se smiješkom ispričamo i nastavimo ploviti dalje. Međutim, kako dolaze djeca, organizacija raste pa neminovno dolazi i do podjele posla, kao na jednom prekrasnom kruzeru. Najčešće je muž časnik stroja, a žena časnik palube, iako to nije nužno slučaj u svim brakovima niti je ta podjela strogo određena. Najvažnije od svega je da Bog bude vrhovni kapetan i mužu i ženi. Samo tako se može u ljubavi primati djecu i odricati se svoga ega kako bi „kuća išla naprid“ i da se jednoga dana svi nađemo u raju. Primjeri svetih bračnih parova govore o mnogim životnim kušnjama koje su herojski prolazili, ali na njih nisu gledali iz svoje žablje perspektive. Pri donošenju odluka stalno su se uzdizali na Božju helikoptersku perspektivu.

Sveta Mala Terezija bila je svjesna svoje malenosti i krhkosti te da nije jaka za herojske kreposti svetosti. Željela je biti samo ljubav u srcu Majke Crkve. Molila je Boga da joj pošalje svoj „lift“ koji će je podići na takvu svetost, a On joj je pokazao „mali put svetosti“ koji se sastoji od: a) poniznosti zbog svijesti o vlastitoj nesavršenosti, b) povjerenja u bezgraničnu Božju ljubav i c) ustrajnosti u svakodnevnim žrtvicama ljubavi prema bližnjima kojima se odričemo vlastitog sebeljublja.

Čini mi se da se upravo to počelo spontano događati našim katoličkim muževima. Ponizno su kleknuli, i to javno da ih cijeli svijet vidi kako bi jasno dali do znanja da se Bogu jedinome treba klanjati, na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Što svima nama, a osobito muškarcima, znači kleknuti i pokloniti se nekome iznad sebe? Strah od klečanja bio je sedamdesetih godina tako velik da su neki svećenici i umjetnici gradili nove crkve bez klecala u klupama. U jednoj propovijedi za Valentinovo na Vatikanskom radiju, svećenik je objašnjavao ženama koju žrtvu i napor muškarac mora učiniti da bi kleknuo i zaprosio je. Mora priznati samom sebi, pred njom, Bogom i drugim ljudima da je nesavršen, da vapi za ljubavlju i da je treba, a to je za njegov ego najveći problem. Tako bi se i naši muževi sigurno sramili pred Bogom kleknuti, osobito javno na glavnom gradskom trgu, ali u grupi im je puno lakše. Kao što su nekad Turopoljke svojim muževima vezivale marame kad su išli u rat, a mi stavljale krunicu oko vrata kad su naši išli u Domovinski rat, bilo bi lijepo da im je stavimo i sada kad idu u duhovni boj za sebe, za naše brakove, obitelji, Crkvu i domovinu. Kad već svi muškarci imaju potrebu udruživati se u neke svoje muške grupe, bolje da to budu bratovštine, nego neki hedonistički muški klubovi. Istina je da će koji put, u svojoj ljudskoj nesavršenosti, i oni nasjesti na aktivistički mentalitet pa odmah gledati što je o tome bilo na internetu i vijestima, ali mi žene ih sad svejedno moramo podržati. Promjene su krenule, pšenično zrno je umrlo sebi, no ne može odmah preko noći donijeti stostruki plod.

U zemlji koja se diči svojim građanskim slobodama i tolerancijom, moramo biti strpljive i s braćom i sestrama koji su ih posprdno nazvali „klečavcima“, jer kamen koji odbaciše graditelji mogao bi postati kamen zaglavni. Budući da mizoginija i obiteljsko nasilje nikako nisu specijalnost desnih i konzervativnih (samo što ih ima najviše pa bi statistika trebala biti proporcionalna), možda se napokon ujedinimo u zajedničkoj borbi protiv stvarnih uzročnika nasilja u svim „lijevim“ i „desnim“ oblicima suživota. Npr. protiv eksploatacije ljudi na radnom mjestu, prekarnog rada, beskonačnih ugovora na određeno vrijeme, nepriuštivog stanovanja, odustajanja mladih od obrazovanja i izbjegavanja rada, egoizma, hedonizma, alkohola, droge, kocke, reklamiranja klađenja i kasina koje je prešlo sve granice, prostitucije, pornografije, seksualizacije i objektivizacije žena i toksične muškosti u marketingu, medijima i kulturi… Protiv depresije, anksioznosti, suicidalnosti, prešućivanja govora o mentalnom zdravlju te o nedostupnosti i cijeni psihološkog savjetovanja na koje bi kroz dulji period trebale ići cijele obitelji. I nema obitelji u Hrvatskoj („desne“ i „lijeve“) koja na neki način nije bila zahvaćena PTSP-jem iz Drugoga svjetskog rata i poraća, što se prenosi kroz tri generacije, a već svaka nova generacija doživljava još jedan rat…

Neće uvijek biti lako, ali Isus nam je obećao da nas neće ostaviti siročad. Napuklu trsku prelomiti neće niti ugasiti stijenja što tek tinja. Zato, hvala na zagovoru Majci Božjoj i svetom Josipu, mužu pravednom i zaštitniku hrvatske domovine. Hvala na svim nesavršenim, a poniznim muževima, katolicima i nekatolicima, koji se trude biti muževi pravedni, hranitelji i branitelji svojih obitelji! Hvala što su shvatili da nema mira bez pravednosti niti autoriteta bez odgovornosti, i sada postupno prihvaćaju svoje proročko, kraljevsko i svećeničko poslanje u braku, obitelji, poslu, Crkvi i društvu. Hvala što tako i mi žene sve više želimo biti vrsne žene muževa pravednih pa ih iz prikrajka pratimo i u zahvalnosti podržavamo.