Naime, u svojem obraćanju vjernicima papa Franjo podsjetio je na dobro poznatu crkvenu praksu tzv. “rastave od postelje, stola i stanovanja” odnosno “rastavu uz trajanje ženidbene veze”, pri čemu naravno nema govora o spomenutom raskidanju braka s obzirom na to da je jednom sklopljena valjana ženidba nerazrješiva (usp. ZKP, 1056; 1614). O “rastavi uz trajanje ženidbene veze”, te uvjetima pod kojima ju ženidbeni drug ili ako je potrebno nadležni crkveni sud može proglasiti, jasno govori Zakonik kanonskog prava Katoličke Crkve (Kan. 1153, §1): “Ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugoga ženidbenog druga ili djecu ili na drugi način čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi prema odluci mjesnog ordinarija i, ako prijeti pogibelj zbog odgode, prema vlastitoj odluci.” Riječ je dakle o običnoj rastavi (ne razvodu!) koja sa sobom nosi privremenu obustavu ili končan prekid zajedničkoga bračnog života, no koja supružnicima ne daje mogućnost sklapanja nove crkvene ženidbe. U takvoj situaciji za bračnog druga koji je bio prisiljen na rastavu ne postoji nikakva zapreka pristupanju sakramentima. Supružnici, dakle, “ne prestaju biti muž i žena pred Bogom i nisu slobodni za sklapanje novih veza… a kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrješiv” (KKC 1649).

U nastavku pročitajte današnju katehezu pape Franje.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U posljednjim smo katehezama govorili o obitelji koja proživljava krhkost ljudskog stanja, siromaštvo, bolest i smrt. Danas ćemo pak razmišljati o ranama koje se otvaraju u suživotu u obitelji. Kada se, naime, u samoj obitelji, čini zlo. To je nešto najgore!

Znamo dobro da u životu svake obitelji postoje trenuci u kojima intimnost najdražih biva povrijeđena ponašanjem njezinih članova. Riječi i djela (i propusti!), namjesto da izraze ljubav, uskraćuju je ili, što je još gore, umrtvljuju je. Kada se te rane, koje još uvijek mogu zacijeliti, zanemari, postaju još teže: pretvaraju se u nadutost, neprijateljstvo, prezir. I tada one mogu postati duboke rane, koje unose razdor između muža i žene, i navode osobu tražiti negdje drugdje razumijevanje, podršku i utjehu. No, često ti “oslonci” ne misle na dobro obitelji!
Nestankom bračne ljubavi raste ozlojeđenost u odnosima. I često se taj raspad “prelama” na djeci.

Na djeci, dakle. Zato se želim kratko na tome zadržati. Unatoč našoj naizgled razvijenoj osjetljivosti, i svim našim profinjenim psihološkim analizama, pitam se jesmo li postali neosjetljivi također na rane koje djeca nose na svojoj duši. Što se više ljubav pokušava nadomjestiti darovima i grickalicama, to se više gubi osjećaj za – najbolnije i najdublje rane – duše. Mnogo se govori o problemima u ponašanju, mentalnom zdravlju, dobrobiti djeteta, anksioznosti kod roditelja i djece… No znamo li još uvijek što je rana na duši? Osjećamo li teret teškog bremena koje počiva na duši djeteta, u obitelji u kojoj jedni s drugima loše postupaju i jedni drugima čine zlo, sve do prekidanja bračne vjernosti? Koju težinu u našim odlukama – lošim odlukama, na primjer – imaju duše djece? Kada odrasli izgube glavu, kada svatko misli samo na sebe, kada tata i mama jedno drugom čine zlo, djetetova duša jako pati, obuzima je očaj. To su rane koje ostavljaju trag za cijeli život.

U obitelji, sve je međusobno povezano: kada je njezina duša ranjena u nekom svom dijelu, to se prenosi na sve. A kada muškarac i žena, koji su se obvezali biti “jedno tijelo” i činiti jednu obitelj, opsesivno misle na vlastite potrebe za slobodom i zadovoljstvom, to izobličenje duboko pogađa srca i živote djece. Mnogo puta djeca se sakrivaju i plaču da ih nitko ne vidi… Moramo to dobro shvatiti. Muž i žena su jedno tijelo. Ali njihova bića su tijelo njihova tijela. Ako mislimo na oštrinu kojom Isus opominje odrasle da ne sablažnjavaju malene – čuli smo ulomak iz Evanđelje – (usp. Mt 18,6), možemo bolje razumjeti i njegovu riječ o ozbiljnoj odgovornosti očuvanja bračne veze koja je u ishodištu ljudske obitelji (usp. Mt 19,6-9). Kada su muškarac i žena postali jedno tijelo, sve rane i sva napuštanja tate i mame utječu na živo tijelo djece.
Istina je, s druge strane, da postoje slučajevi u kojima je rastava neizbježna. Ponekad može postati čak i moralno nužna, kada je potrebno slabijeg bračnog druga ili malu djecu sačuvati od težih rana uzrokovanih arogancijom i nasiljem, ponižavanjem i izrabljivanjem, zastranjivanjem i ravnodušnošću.

Postoje, hvala Bogu, oni koji, nošeni vjerom i ljubavlju prema djeci, svjedoče svoju vjernost vezi u koju su vjerovali, ma koliko se činilo nemogućim odjelotvoriti je u vlastitom životu. Ne osjećaju, međutim, svi rastavljeni taj poziv. Ne prepoznaje svatko, u samoći, Gospodinov poziv upućen njima. Oko nas nalazimo razne obitelji u takozvanim neredovitim situacijama – ne volim tu riječ – i postavljamo si mnoga pitanja: kako im pomoći? Kako ih pratiti da djeca ne postanu taoci tate ili mame?

Molimo od Gospodina veliku vjeru, da gledamo stvarnost Božjim očima; i veliku ljubav, da pristupamo ljudima njegovim milosrdnim srcem.

IKA|Bitno.net