Propovjednik Papinske kuće o. Roberto Pasolini, OFMCap., u utorak 11. ožujka, peto popodnevno razmatranje tijekom duhovnih vježbi za Rimsku kuriju naslovio je: „Umrijeti ili živjeti?“ U nastavku donosimo prijevod sažetka razmatranja koje je objavio Vatican News na svojim mrežnim stranicama.

Pravi izazov našeg putovanja nije samo prolazak kroz smrt, već prepoznavanje da vječni život počinje ovdje i sada. Često se zavaravamo vjerujući da postoje samo dvije kategorije ljudi: živi i mrtvi. Evanđelje po Ivanu, kroz Lazarovo uskrsnuće, izaziva ovo gledište: istinski mrtvi nisu samo oni koji prestanu disati, već i oni zarobljeni strahom, sramom i kontrolom. Lazar, umotan u pogrebna platna koja mu sputavaju svaki pokret, predstavlja sve nas kada dopustimo da nas uguše očekivanja i kruti obrasci, kada izgubimo dodir s unutarnjom slobodom.

Marta i Marija, suočene s bratovom smrću, izražavaju uvjetnu vjeru: „Gospodine, da si bio ovdje, moj brat ne bi umro“ (Iv 11,21). Ovaj način razmišljanja odražava ideju Boga koji uvijek treba intervenirati kako bi nas poštedio boli. Ali Isus nije došao ukloniti patnju, već ju preobraziti: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25). Dakle, pravo pitanje nije hoćemo li umrijeti, nego živimo li zaista sada, u povjerenju u Krista i njegovu riječ.

Ovaj izazov pojavljuje se i u evanđeoskom odlomku o ženi koja je bolovala od krvarenja, koja je patila tijekom dvanaest godina, ali se ipak usudila dotaknuti Isusov ogrtač u potrazi za ozdravljenjem (usp. Mk 5,25-34). Njezino stanje predstavlja cijelo čovječanstvo: tražimo lijekove, tražimo život, ali se često oslanjamo na lažne idole koji nas ostavljaju praznima. Samo kontakt s Kristom može donijeti istinsko ozdravljenje – ne samo fizičko, već i unutarnje: sposobnost povjerenja i osjećaja prihvaćanja.

Isus joj kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila!“ (Mk 5,34). Tako joj Isus pokazuje da spasenje nije vanjski Božji zahvat, već se izražava u našoj sposobnosti da se otvorimo njegovoj prisutnosti. Isto vrijedi i za ispovijed i svako iskustvo pomirenja: puki formalni čin nije dovoljan – naše srce mora ponovno otkriti povjerenje u Boga koji istinski želi da živimo.

Lazarov znak i ozdravljenje prethodno spomenute žene postavljaju pred nas radikalno pitanje: kao smrtni, čekamo li kraj ili pak živimo li s nadom u uskrsnuće? Vječni život nije samo buduća nagrada nego stvarnost koju možemo izabrati sada – živeći sa slobodom, nadom i povjerenjem u Boga koji nas poziva na savršenost.