Papa Franjo ulazi u desetu godinu svog pontifikata. Obljetnica je dramatično obilježena užasom rata u srcu Europe.

Upečatljivo je slušati neke od riječi koje je Papa izgovorio prije godinu dana, tijekom najvažnijeg i najhrabrijeg apostolskog putovanja njegova pontifikata: onog u Irak. Bio je to posjet koji je silno želio, unatoč rizicima i preprekama koje proizlaze iz golemih sigurnosnih briga koje je takvo putovanje predstavljalo, posebno za one koji bi sudjelovali u slavljima i susretima.

Usprkos svemu, u ožujku 2021., papa Franjo krenuo je na takvo hodočašće, jedno od neostvarenih snova sv. Ivana Pavla II., kako bi izrazio blizinu svim žrtvama fundamentalizma, ohrabrio na teškom putu obnove zemlje, pružio ruku brojnim miroljubivim muslimanima koji žele živjeti u miru s kršćanima i pripadnicima drugih religija.

Vrhunac tog putovanja bio je posjet rimskog biskupa razrušenom gradu Mosulu. Tom je prilikom papa Franjo rekao: “Danas uzdižemo glas u molitvi Svemogućem Bogu za sve žrtve rata i oružanih sukoba. Ovdje u Mosulu, tragične posljedice rata i neprijateljstva nedvojbeno su očite. Kako je okrutno što je ovu zemlju, kolijevku civilizacije, pogodila takva neljudska oluja koja je uništila stare bogomolje i što je tisuće ljudi, muslimana, kršćana i jezida obespravio okrutni terorizam, te su drugi bili prisilno raseljeni ili ubijeni“.

Godinu dana kasnije, još jednom, tragične su posljedice prljavog rata u Ukrajini, licemjerno definiran kao “posebna vojna operacija“, pred očima svijeta, sa svojim teretom boli, patnjom, izmučenim nedužnim tijelima, ubijenom djecom, podijeljenim obiteljima, milijunima izbjeglica prisiljeni ostaviti sve za sobom kako bi pobjegli od bombi, gradovima pretvoreni u bojišta, kuće uništene i spaljene. Da ne spomenemo ranjena srca, za koje će trebati godine da zacijele. Ovaj put rat je blizu. Nije daleko kao onaj u Iraku, za koji je s proročkom pronicljivošću papa Wojtyla – iako neslušan – uzalud preklinjao da se ne provodi. Rat koji je pretvorio Abrahamovu zemlju u septičku jamu terorizma. Rat je “avantura bez povratka”.

Ovoga puta mržnja i nasilje ne mogu biti zaklonjeni teorijama o “sukobu civilizacija”, oni nemaju nikakve veze s fiktivnim vjerskim motivima. Ovoga puta na obje su fronte muškarci i žene koji dijele istu kršćansku vjeru i isto krštenje. Suočeni s pustošu uzrokovanom agresijom ruske vojske u Ukrajini i eskalacijom rata koji dovodi do rizika da uvuče svijet u nuklearni sukob, nije lako pronaći znakove nade.

Ipak, baš kao što je to učinio godinu dana ranije u Mosulu, papa Franjo ponovno potvrđuje “uvjerenje da je bratstvo jače od bratoubojstva, da je nada jača od smrti, da je mir jači od rata“, te da je čak i danas, unatoč svemu, moguće nadati se.

Moleći Boga za dar mira, ne prestajući ga tražiti i težiti za njim, preokrenuti svaki kamen kako bi se postiglo primirje i početak stvarnih pregovora. Jer ako želimo mir, moramo pripremati mir, a ne rat. Potrebno je imati hrabrosti i kreativnosti slijediti nove putove za izgradnju suživota među nacijama koji se ne temelji na ravnoteži snaga i na odvraćanju. Danas se možemo nadati gledajući veliki val solidarnosti koji se pojavio u nekoliko dana i na velikodušnost zemalja poput Poljske, koje su otvorile svoja vrata milijunima izbjeglica.

Prije godinu dana, na međureligijskom susretu u Uru Kaldejskom, papa Franjo je kazao: “Od kuda dakle, može započeti put mira? Od odluke da nema neprijatelja. Svatko tko ima hrabrosti gledati u zvijezde, bilo tko tko vjeruje u Boga, nema neprijatelja protiv kojeg se bori. On ili ona ima samo jednog neprijatelja s kojim se suočava, neprijatelja koji stoji na vratima srca i kuca kako bi ušao. Taj je neprijatelj mržnja. Dok neki više pokušavaju imati neprijatelje negoli biti prijatelji, dok mnogi traže svoju korist na račun drugih, oni koji gledaju u zvijezde obećanja, oni koji slijede putove Božje, ne mogu biti protiv nekoga, nego za svakoga. Oni ne mogu opravdati nijedan oblik nametanja, ugnjetavanja i zloporabe moći; ne mogu zauzeti stav ratobornosti“.

U ovih devet godina pontifikata, Papa nas je naučio da put do mira počinje razoružavanjem srca. Nazvati se kršćaninom znači pripadati Bogu koji je postao čovjekom, koji je dopustio biti ubijen na križu zbog ljubavi. Birajući biti bespomoćna žrtva, već dvije tisuće godina od nas traži da budemo na strani potlačenih, onih koji su napadnuti, poraženi, posljednji, odbačeni. Traži da sijemo mir, a nikako mržnju, rat ili nasilje.