Ima taj jedan trenutak u monodrami Marina Ivanovića „Iz tame u svjetlost“ koji svojom snagom daje predstavi odlučujući ton, konačnu poruku koju je autor htio poslati.

Nakon što je gledateljima skoro sat vremena na nevjerojatno sugestivan način prepričavao svoj pad u narkomansku ovisnost i svu tragediju, bol i grotesku koju je ona donijela životu njega i njegovih bližnjih, Ivanović publiku dovodi do neke vrste dramaturške kulminacije. Pri čemu ta kulminacija nije rezultat neke vješto osmišljene fikcije nego njegov život koji je živio i koji iznova proživljava na kazališnim daskama pred našim očima. A u tome životu Stoka je sebi postavio jednostavno pitanje, ono koje svaki ovisnik o teškim drogama mora postaviti prije ili kasnije: Što mi je činiti da izbjegnem sigurnu smrt?

Otprilike takvo pitanje Ivanović postavlja sebi i u tom trenutku kulminacije pred gledateljima predstave. Kakav je odgovor?

Poseže desnom rukom u džep, pod kazališnim svjetlima u njegovoj mišićavoj istetoviranoj ruci zabljesnu zrna krunice, a on pada na koljena i podiže pogled prema gore, skupljajući dlanove u molitvu.

Marin Ivanović Stoka u predstavi ‘Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo’

Bio je to samo jedan od brojnih momenata te prohladne zimske večeri u zagrebačkom kazalištu Kerempuh kada je publika na premijeri monodrame Marina Ivanovića Stoke plakala, uključujući nižepotpisanog. I to nakon što se, skoro odmah prije toga, dobro nasmijala. Jer svaka ovisnička priča sa sretnim završetkom ima u sebi i nešto humora, pa premda bio i gorak.

Nakon zadnje riječi monodrame, dvoranom kazališta odjeknule su ovacije, a Ivanović je podigao ruke u zrak. Pobjednik protiv smrti i ništavila. Ali onaj koji svu slavu pobjede daje onome koji ju je izvojevao za njega – Isusu Kristu.

Nekoliko dana nakon te trijumfalne premijere susreli smo Marina Ivanovića u svrhu rađenja ovoga članka u drugačijem ambijentu. Na mjestu bez kojega ranije spomenutog trijumfa vjerojatno ne bi niti bilo i gdje Ivanović prikuplja duhovnu snagu za sve ono što radi, okružen svojom braćom u Kristu. To mjesto je molitvena zajednica “Spiritus Dei”, dio veće zajednice “Srce Isusovo” kojoj je duhovnik pater Tomislav Rukavina. “Spiritus Dei” je te večeri kada smo nazočili njezinu susretu u jednoj maloj kapeli kod isusovaca u Palmotićevoj ulici obilježavala godinu dana postojanja.

Čine je odrasli muškarci koji iza sebe imaju, recimo to tako, „živopisnu“ prošlost, baš kao i Ivanović. Život kojim je nekada vladao grijeh, a danas je otvoren za Gospodina i njegovo djelovanje.

„Mi sebe zovemo ‘specijalci’“, kaže mi Alan Hržica, jedan od članova zajednice i njezin glavni organizator.

Marin Ivanović Stoka i članovi molitvene zajednice Srce Isusovo

Susreti zajednice su intenzivni. S jedne strane molitva i razmatranje Božje Riječi, s druge vrlo konkretne ispovijesti u kojima svaki od članova prepričava drugima što se događalo protekli tjedan, ono dobro i ono loše, prepričava svoju borbu za posvećenje. Prima od njih savjete, nekada možda i opomenu.

Dok ih slušam, shvaćam kolika su potpora jedan drugome, koliko si međusobno pomažu u ustrajnosti i odlučnosti na Gospodnjem putu. Razumiju se dobro među sobom, jer svaki od njih nosi sa sobom teret prošlosti s kojim se bori.

Susret završava s molitvom “Oče naš” koju mole držeći se za ruke. Ovaj snažni trenutak kada u zajedništvu zazivaju blagoslov svoga nebeskog Oca za sebe i svoje obitelji, blagoslov za ponovno kretanje u duhovnu borbu, čovjeku sve objasni što treba znati o istinskom značenju termina ‘vojujuća Crkva’ (ecclesia militans).

Marin Ivanović Stoka i članovi molitvene zajednice Srce Isusovo

„Gledaj, kada imam neki problem, neku poteškoću duhovne prirode, odmah zovem svoje ljude iz zajednice. Oni su mi stalna potpora“, priča mi nakon susreta Ivanović dok sjedimo u Studentskom katoličkom centru i razgovaramo, nadglasavajući se s mladim katolicima koji pjevaju uz gitaru.

„Mislim da je dobro da ljudi, posebno mladi, znaju za nas, čini mi se kako smo jako svjedočanstvo. Razne priče imamo iza sebe, jedan ovisnik, drugi kriminalac, treći diler… Ljudi koji imaju takvu prošlost, nekadašnji ‘mangupi’ danas su se uspjeli izvući iz toga svijeta, imaju obitelji i normalne živote, normalne poslove i žive kroz molitvu“, kaže nam Ivanović.

Razgovarali smo dva dana nakon premijere u Kerempuhu, par dana uoči novih predstava koje su bile pred njim. Bio je umoran, ali vedar i dobro raspoložen, pozdravljajući ljude oko sebe sa širokim osmijehom.

„Di si buraz, kako si…?“

Prijatelj, inače nekadašnji fan Ivanovićeve glazbe, pričao mi je kako je prije nekih godinu dana išao sa zajednicom Srce Isusovo u Međugorje. Stajali su ispred crkve kada je ugledao poznatog repera kako im prilazi i srdačno ih pozdravlja.

„Ej, ljudi, di ste…“

Bilo je to vrijeme kada se o obraćenju Ivanovića još nije previše znalo, a za moga prijatelja, koji o tome nije znao ništa, taj je prizor bio, blago rečeno, iznenađujući.

„Stojimo ispred crkve u Međugorju i prilazi nam nasmijani i radosni Marin Ivanović Stoka i grli nas… Čisti nadrealizam, čovječe“, prepričavao mi je kasnije taj moj prijatelj scenu koja dobro ilustrira Božji smisao za humor.

Marin Ivanović Stoka

Danas je priča o obraćenju Marina Ivanovića naširoko poznata. Reper koji je bio dio zagrebačke hip-hop zajednice koja je početkom 2000-ih napravila malu glazbenu revoluciju na sceni i koji je nakon toga upao u žestoku ovisnost o kokainu s kojom se borio godinama po raznim komunama, sada je već tri godine potpuno čist („Zamisli, imao sam pretpremijeru predstave točno na dan kada sam se prije tri godine prestao drogirati“, kaže mi). I to nakon boravka u Cenacolu.

O svemu tome je otvoreno govorio po medijima, a sada je napravio i predstavu u kojoj opisuje svoju ovisnost i izlazak iz nje i koja je, to možemo sada bez problema reći, postala pravi kazališni ‘hit’.

Mi na portalu smo još u rujnu 2013. pisali o njegovim stihovima koje je posvetio Bogu.

„Moj put prema Bogu traje već nekih pet godina. U teoriji, ja sam uvijek bio vjernik. Uvijek sam bio svjestan simbolike datuma svoga rođenja, na isti dan kada se ukazala Gospa u Međugorju. Kada bi me stisnulo otišao bih na ispovijed, u crkvu, a onda bih opet radio iste stvari. Dakle, jedna vjera koja je postojala samo u teoriji“, priča nam i dodaje kako niti obitelj nije bila u vjeri, osim bake.

Prijeloman trenutak ipak je bio odlazak u zajednicu Cenacolo, što se dogodilo prije tri godine na što su ga nagovorili prijatelji Vjekoslav Rimac i Dario Tepeš (oba su također u “Spiritus Dei”).

I to u zajednicu u gradu Bariju, onu koju smatraju jednom od najrigoroznijih, tamo gdje „redovnici dolaze na duhovne obnove da uđu u discipliniraniji ritam života“, priča Ivanović.

Iako je ranije već boravio u komunama, ovo je bio drugačiji ulazak. Pao je na potpuno dno i znao je da ovaj put mora potpuno predati vodstvo Bogu. Baš kako je to opisao u predstavi. Krunica u rukama.

„Ušao sam tamo otvorena srca i želio sam se naučiti vjeri. Tamo je postojala jezična barijera, a jedino što sam imao sa sobom bila je knjiga Tomislava Ivančića ‘Molitva koja liječi’ i koju mi je Dario Tepeš dao prije ulaska. Ona je bila moj ulazak u vjeru“, priča nam.

Učenje vjere odvijalo se na koljenima pred Presvetim sakramentom. I naravno, u svakodnevnim obvezama i ponekad teškim fizičkim poslovima, onako kako to već ide u Cenacolu.

„Da, na određeni način ja jesam bio prepušten sebi, ali samo jedno je bilo važno – svijest da Bogu dajem sve u ruke i da on uzima sve te grijehe od mene. Ja sam znao da se moram slomiti. I vjerovao sam da će me Bog izvući iz svega toga“, prisjeća se Ivanović.

Kaže kako je cijelo vrijeme imao znakove Božje nazočnosti u svome životu. Jedan od njih, najvažniji, bio je preživljavanje dviju situacija kada je bio na rubu smrti pod utjecajem droge, što opisuje i u predstavi.

„Vjerovao sam da mi Bog daje iznova ruku. Imao sam znakove cijelo vrijeme da me Bog želi izvaditi iz svega toga. Ovaj put sam morao objeručke prihvatiti to što mi je ponudio, dati mu vodstvo i pognute glave ići za njim“, kaže.

Boravak u Cenacolu bio je potpuna promjena perspektive. Osim prepuštanja vodstva Bogu, važna je bila i promjena u gledištu na ljude i stvarnost oko sebe. Marin je morao, na neki način, ponovno učiti kako živjeti.

Marin Ivanović Stoka u predstavi ‘Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo’

„Ovisnost nije samo droga“, kaže:

„Ovisnost je prije svega splet raznih okolnosti koje su se složile tijekom 18 godina moga konzumiranja narkotika. Ona uvede čovjek u potpuni egoizam, u stanje u kojem je ‘ja’ jedino što je važno. I to je ono što je potrebno promijeniti: naučiti slušati druge, načuti služiti im, biti ponizan, prihvaćati sve ono što mi nije po volji, biti odgovoran prema drugima.“

Proces kroz koji je prolazio opisuje mi kao učenje. Učio je „kako ne biti Stoka, nego tek Marin kojeg sam tako slabo poznavao“.

„Otkrivanje pravoga ja?“ pitam ga.

„Da, buraz, to je to…“, kaže mi i mašući glavom dodaje:

„Nije to lako, to traje cijeli život. Borba traje cijeli život.“

Jedna od brojnih stvari koje je osvijestio u Cenacolu jesu darovi kojima ga je Bog obdario. Dugo vremena, kaže, mislio je kako je repanje jedan od tih, najvećih darova. On to jest, naglašava, ali je shvatio kako je jedan dar puno važniji i kako mu je pomogao na ovome putu.

„Bog mi je dao dar radosti. To je moj glavni dar, ne repanje, nego dar radosti. Imam tu pozitivu u sebi koju uspijevam prebaciti na ljude oko mene. Kada sam odlazio iz Cenacola svećenik mi je rekao kako u 27 godina života u zajednici nije imao tako vedrog čovjeka kao što sam ja. I ja imam dužnost, ne samo vjerničku, nego ljudsku da nešto od toga prenesem na one kojima je teško“, objašnjava.

„Kada je Marin u pitanju i nastavak njegove životne borbe“, priča nam Alan Hržica, „ja se prije svega uzdam u Boga. Ali, uzdam se u još nešto – u njegovo srce koje je doista puno dobrote i radosti. On je dečko s velikim srcem i s temperamentom koji privlači druge. Takvi nekad znaju nauditi sebi.“

Hržica nam priča kako se Marina sjeća još iz vremena prije njihova obraćenja.

„Družili smo se, izašli par puta zajedno“, kaže on, a mi iz pristojnosti ne pitamo kako su ti izlasci izgledali.

Susreo ga je nakon dulje vremena kada je Ivanović došao na molitvu zajednice Srce Isusovo kod Kamenitih vrata i tada je, kaže nam Hržica, „izgledao jako loše“. Bilo je to par dana nego što je krenuo za Cenacolo.

„Bili smo radosni kada je ušao unutra, a kada je izašao osjetio sam jaki poriv da ga duhovno podržim. Ova naša muška zajednica na stanovit način je nastala zbog njega. Kasnije se proširila, svatko od nas je doveo još par ljudi“, prisjeća se Hržica.

Kaže kako reper sada izgleda puno, puno bolje nego taj dan pred Kamenitim vratima, ali je svjestan da je pred njim još dugačak duhovni put.

„Kao i pred svima nama“, napominje Hržica.

„Daleko sam od nekakve savršenosti. Ne drogiram se, ali i dalje padam na nekakve gluposti i slabosti svoga karaktera. Ali, ono što se promijenilo jest da imam drugačiju svijest o sebi i svemu oko sebe. I imam drugačiju savjest. Bila je mrtva, a Cenacolo ju je oživio“, objašnjava reper.

Marin Ivanović Stoka puno toga predaje Gospi. Redovito moli krunicu. Dan započinje s molitvom i razmatranjem Božje Riječi. U svemu tome, kaže, najvažnija je ustrajnost.

„Često mi se događa da molim potpuno odsutan. Ali, već sama spoznaja da molim daje mi mir i postojanost.“

Puno toga je pred njim, pa i skorašnje vjenčanje. Njegova djevojka Jasna Saletović trenutačno ide na vjeronauk kako bi mogla primiti sakramente. On ide s njom kako bi joj pravio društvo, ali i kako bi dalje učio o vjeri.

„Treba mi to. Idemo kod franjevca Zdravka Lazića na Kaptol“, kaže mi.

Kroz njegovu priču došlo je i do obraćenja njegovih roditelja. Situacija koja se inače često događa u Cenacolu kada se u kontaktu sa zajednicom životi mijenjaju ne samo štićenicima, nego i njihovim obiteljima.

Marin Ivanović Stoka u predstavi ‘Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo’

Svaku večer prije spavanja Marin moli krunicu i to uz audiosnimku molitve pokojnog fra Zvjezdana Linića. Kaže kako voli njegov glas i emociju. Očito je franjevac ostavio veliki trag na njega.

Marin Ivanović Stoka u predstavi ‘Stara škola kreka – Iz tame u svjetlo’

Taj isti Linić svojedobno ga je žestoko opomenuo pred drugima, u vrijeme kada je Ivanović bio u jednom od svojih ‘stanja’ kada je izigravao povjerenje svih oko sebe. Tu scenu spominje i u predstavi, dokaz je to kako je njegov put prema Bogu bio dugotrajan i ne bez padova.

„Rekao mi je da sam kriminalac i da bih trebao kopati kanale na plus 40 stupnjeva“, priča Ivanović i uz smijeh dodaje, „što se kasnije obistinilo jer sam takve poslove radio u Cenacolu“.

„Znaš što najviše volim, kakvu molitvu?“ pita me:

„Uzeti krunicu, doći negdje u crkvu i sjesti među one bakice i moliti zajedno s njima, to mi je najljepše“, kaže Ivanović.

Njegova zajednica, prijatelji iz Cenacola, a i on sam dobro su svjesni kako njegova priča može biti ohrabrenje, opomena, nadahnuće mnogima… Naprosto, jako svjedočanstvo.

„Kada je Marin izašao iz Cenacola osjetio sam kako bi on mogao biti osoba koja bi mogla puno pomoći u radu s mladima, koja bi njima imala što reći“, kaže Hržica i dodaje kako je on to ipak zamišljao drugačije, a Bog ga je opet iznenadio.

„Problem je uvijek u tome što svemu pokušavamo nametnuti neke svoje obrasce, možda one kroz koje smo prošli i sami. Ja sam mislio da će to svjedočanstvo biti kroz glazbu, a dogodilo se kroz ovu predstavu. Mislim da je ona tek početak“, kaže nam Alan.

Hržica zna o čemu govori. On i Ivanović upravo su u pripravi susreta za mladež (starih do 22. godine) na kojima će oba progovoriti o svojim životima, iskustvima i obraćenju. Ideja je mladima koji su u životnim previranjima, izloženima i svim opasnostima koja ona donose, dati autentično svjedočanstvo ljudi koji su bili tamo gdje su oni sada. Prvi susret je predviđen za 19. travnja, a na njega su se odlučili nakon što im se javilo puno roditelja zabrinutih za svoju djecu.

„Svi mi imamo neke rane, a droga je idealno sredstvo za njihovo privremeno prekrivanje. Ali, nakon toga sve te rane postaju samo jače, a droga te ubija. Ali, uvijek postoji svjetlo, uvijek postoji izlaz. Ja sam tome dokaz i ova predstava to pokazuje“, rekao nam je tu večer u SKAC-u Marin Ivanović Stoka.

Nekoliko tjedana kasnije ponovno smo se susreli s njim, ovaj put u garderobi kazališta Vidra gdje je tu večer Marin ponovno izlazio na pozornicu kako bi ispričao ljudima o svom izlasku iz tame u svjetlo. Od našeg susreta u Palmotićevoj predstava je naprosto „eksplodirala“. Puno se o njoj pisalo, ljudi nisu krili oduševljenje s njom, a sve zagrebačke izvedbe nekoliko tjedana unaprijed već su rasprodane. Dogovoreno je i nekoliko gostovanja izvan Zagreba.

Marin Ivanović izgleda kao da nije pretjerano iznenađen.

„Moram ti reći kako sam očekivao da će biti ovako dobro. Vjerovao sam da imam dobru ideju“, kaže bez lažne skromnosti, ali istodobno ponizan.

Da ne bi bilo nekakve zabune, njegova predstava svojom estetikom zasigurno ne može biti svedena pod nazivnik „kršćanskog“ kazališta (u njoj se čuje tu i tamo koja psovka, a i par scena iz uvodnog videa su dosta ‘jake’). Poruka koju, međutim, šalje jest poruka o iskrenom i potpunom predanju Bogu. Predstava je i, prije svega, upozorenje na opasnosti ovisnosti koje svi zajedno ponekad zanemarujemo. Upozorenje svima – mladima, njihovim roditeljima, društvu…

„Promatram klince koji dolaze na predstavu. Kada spominjem te lakše droge i zezanje s njima, smiju se… Ali, kada ih odvedem na onu tamnu stranu, među njima zavlada muk“, priča autor i objašnjava kako traži partnere i sponzore kako bi obogatio predstavu i krenuo s njima još više među mlade.

Marin Ivanović Stoka u razgovoru s našim novinarom

Od našeg zadnjeg susreta dogodio se i njegov koncert u klubu Tvornica gdje je okupio staru hip-hop ekipu. Kažem mu kako sam ih vidio na premijeri prije mjesec dana, ljude iz Tram 11 i ostale, i kako mi se čini da ima njihovu potporu u svemu što radi?

„Čuj, mislim da su u toj predstavi prepoznali dosta i od sebe, od svojih borbi. To je takva predstava – oni koji nisu prolazili kroz sve to ostat će dirnuti, oni koji prepoznaju sebe bit će u šoku… Nekako mi se čini da se svi mi zajedno s te scene polako vraćamo onim izvorima. Želimo biti kao ona nekadašnja djeca koje zanima samo glazba, koji rade ono što im je na srcu i nije ih briga za novce“, objašnjava reper.

Hip-hop kultura, o čemu smo već puno puta pisali na portalu, doista može biti moćno sredstvo evangelizacije, naravno kada je izravna, autentična i iskrena. Posebice, kada su mladi u pitanju. To Ivanović dobro zna.

„Rap je jedno prekrasno oružje, kojim možeš izraziti čitavu gomilu osjećaja. Repaš ono o čemu živiš. Nekada sam repao o nekim lošim stvarima, a sada repam o Bogu. Kada sam izlazio iz Cenacola, jedan svećenik mi je rekao važnu stvar. Rekao je: Sada kada se vratiš, nemoj tražiti nove rime, nego traži Boga koji ti je dao te rime. Kada nađeš njega, napisat ćeš pjesme koje dosad nisi nikad napisao“, kaže.

Pred njim je očito još puno takvih, novootkrivenih pjesama koje mogu i nama toliko toga reći. I pokoja nova predstava jer, kako kaže, nema namjeru odustajati od kazališta i već ima par novih ideja. Ali, dodaje, „vidjet ćemo kamo me vodi Bog“.

„Ponekad se uplašim kada vidim koliko toga mi je darovao. Uplašim se jesam li toga dostojan“, iskren je Ivanović.

Ali, on nije onaj koji će se zalijetati i koji ne bi znao što nedostatak poniznosti ili skromnosti može napraviti čovjeku. On nije onaj koji ne bi znao da se najveće vrijednosti kriju u ‘malim’ stvarima.

„Za mene, Bog je svugdje. Bog je proljeće, Bog je cvrkut ptica i miris pupoljaka… Onaj trenutak u ranu zoru kada se noć otvara, kada ružičasto svjetlo ulazi, a ptice počinju cvrkutati na onaj način koji samo možeš čuti samo tada u zoru… Buraz, o čem’ pričamo? Nema takve droge koja ti to može dati“, rekao mi je tu zimsku večer u SKAC-u.

Čovjek koji zna tako zahvaljivati Bogu sigurno je na dobrome putu.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Sve fotografije: Marin Škarica/Nova Eva