UTEMELJITELJ ZAJEDNICA ARKA I VJERA I SVJETLO

RAZGOVOR Jean Vanier: Papa Franjo nas ne poziva na ‘čistoću vjere’, nego da se ‘zaprljamo’ u milosrđu i susretu s drugim

Levitski zakonik je rekao “budite sveti kao što sam ja svet”. Isus je rekao “budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”. Biti svet znači biti čist, biti milosrdan znači imati glavu u raljama i ruke u prljavštini. Papa Franjo nas dakle ne poziva na čistoću vjere, nego na odnos s ljudima, da se “zaprljamo ̎ u odnosu koji je susret s drugim

Foto: jeanvanier.org

Jean Vanier, javnosti poznat kao utemeljitelj međunarodne mreže zajednica Arka i inspirativni duhovni pisac i humanitarac, rođen je u Genevi 1928. g. kao sin kanadskog guvernera Georgesa Philiasa Vaniera i majke Pauline Archer.

Već s trinaest godina, u jeku Drugoga svjetskog rata, pridružuje se britanskoj kraljevskoj mornarici. Oko 1950. godine napušta mornaricu tražeći vlastiti put te upisuje doktorat na Katoličkom institutu u Parizu. Po završetku, kratko predaje filozofiju na sveučilištu st. Michael´s College u Torontu u Kanadi, a 1964. godine u susretu s dominikancem o. Thomasom Phillippeom, te nekoliko osoba s intelektualnim teškoćama iz obližnjeg psihijatrijskog zavoda na sjeveru Francuske, osniva zajednicu Arka.

Iako je srž Vanierove doktorske disertacije bila posvećena pitanju poimanja sreće kao početak i kraj Aristotelove etike prijateljstva među jednakima, u Arci Vanier započinje svoj suživot i to u odnosu s nejednakima. Počinje živjeti i dijeliti život s osobama s intelektualnim teškoćama za koje su do 1964. institucija i socijalna izolacija bili gotovo jedini oblik bivanja u svijetu. Ubrzo je taj skromni suživot poprimio karakter zajedništva i prijateljstva. Bez ikakvog plana, no s povjerenjem u Božju providnost, zajednice Arka počele su nicati diljem svijeta, a danas postoji oko 149 zajednica u gotovo 37 zemalja, uključujući i zajednicu Arka koja u našoj domovini djeluje pod imenom Korablja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Misao vodilju Arke Vanier vidi u evanđeoskom odlomku Isusova govora na gori – Mt 5, 1-12. U tom duhu osobe s intelektualnim teškoćama jednake su u dostojanstvu i vrijednosti, a suživot na osnovi uzajamnosti uvažavanja i pomaganja uvelike doprinosi međusobnom rastu i upoznavanju sa samim sobom. U Arci suživot među osobama različitim u intelektualnom, religijskom, svjetonazorskom i kulturološkom pogledu, važan je element prepoznatljivosti i svjedočenja Božje prisutnosti u svijetu. Oni su na prvom mjestu ključ izgradnje mira, blagostanja i prihvaćenosti, ali i izazov i rizik koji zahtijeva iskrenost, a često i sučeljavanje s istinom o sebi.

Nakon više od 50 godina života s osobama s intelektualnim teškoćama, opusom duhovnih knjiga (od kojih su neke prevedene i na hrvatski jezik), nastojanjima oko postizanja mira, socijalne pravde i međureligijskog dijaloga, Vanieru je dodijeljena Templetonova nagrada (Templeton Prize) za 2015. godinu za duhovno humanitarni doprinos svjetskog razmjera.

Rasti u ljudskosti znači dopustiti barijerama straha da padnu. Susret je kad se ljudi sastanu uviđajući da smo svi ljudska bića. I to je mjesto rasta

Papa Franjo u svom zanimanju i teološko-pastoralnom radu tematski je vrlo sličan onom u Vaniera, odnosno zajednicama Arka, stoga se 2014. susreo s Vanierom i članovima zajednice Arka u Vatikanu. Također, papa Franjo je i sam u sklopu svojih mjesečnih pohoda u Godini milosrđa proveo jedno poslijepodne sa zajednicom Arka u Rimu. Valja naglasiti da mnogi vide poveznicu između koncepcije odnosa s drugim i drugačijim kakvi se žive u zajednicama Arka i kršćanskim pozivom služenja i prihvaćanja bez obzira na klasne, religijske i rasne razlike, a na što apelira i sam papa. Stoga susret ove dvojice koji je prethodio Godini milosrđa zapravo i jest svojevrsni kairos koji poziva na realizaciju konkretnoga životnog iskustva kao mjesta preobrazbe. To je ujedno i poziv kako bi se teologija odozdo i teologija odozgo kao dvije dimenzije jedne stvarnosti susrele, a ne mimoišle, i to ne samo kroz dijalog nego prvenstveno i upravo kroz susret. U ovom razgovoru Jean Vanier nam otkriva razliku između iskustva i teorije, poimanja dijaloga, prijateljstva, milosrđa, pravednosti i praštanja.

Što je prema Vašem mišljenju najveći problem suvremenog čovjeka ?

Tuga i nedostatak vjere u rast. Kad kažem “nedostatak vjere u rast”, ne govorim o porastu znanja i imanju više novca – to znamo. Ali rasti u ljudskosti znači dopustiti barijerama straha da padnu. Susret je kad se ljudi sastanu uviđajući da smo svi ljudska bića. I to je mjesto rasta. To znači nemati strah od pripadnika drugih kultura, već dopustiti našim barijerama da padnu. To znači otkriti tajnu da nisam ono što se vidi izvana i što postižem. Već da sam osoba koja žudi biti voljena i želi voljeti druge, i otkriti radost ljubavi prema drugima.

Škotski filozof John Macmurray tvrdi da je kršćanstvo religija prijateljstva. Biste li se složili s njegovom tvrdnjom?

Da, ali moramo otkriti što prijateljstvo zapravo jest. To je upravo ono što govori Isus. Mnogi danas govore o osjećaju bratstva koji je osjećaj pripadanja. Postoji duboka svijest o tome da moramo otkriti kako pripadamo istoj ljudskoj obitelji, svijest koja se ne temelji na Ja sam u pravu, a ti si u krivu, nego na potrebi susretanja, a ne mijenjanja ljudi. Pitanje je što će mi stvarno pomoći da postanem bratom. Netko me je jednom upitao kako to da ja, kao katolik, mogu biti otvoren prema muslimanima i židovima? A ja sam odgovorio: tu mi mogućnost nije dala moja Crkva, nego Isus i otkriće tko Isus jest, i ako postanem Isusov prijatelj to je dobro, jer Isus je prijatelj svakog ljudskog bića.

U akademskom svijetu često se suočavamo s jazom između našega teoretskog znanja i iskustva. Je li naše teoretsko znanje nedostatno i zašto trebamo iskustvo? Mislite li da iskustvo može unaprijediti teoriju? Ili obrnuto?

Cijelo se čovječanstvo razvilo kroz iskustvo. Razmišljanje o tom iskustvu dolazi naknadno. Na primjer, sve donedavno katolici nisu smjeli razgovarati s protestantima – teoretski. Ali onda smo se susreli i otkrili da su ti protestanti divni i sveti ljudi. Papa Franjo je rekao: Idite na periferije i susrećite se s ljudima, jer uvijek kad se susretnete s njima otkrivate nešto novo i stječete nešto od njihove mudrosti. Siromašni i slomljeni ljudi koji žive na ulicama imaju neku mudrost u prisutnosti boli i smrti koju mi ne možemo imati. Što je toliko posebno u tome? Možda otkriće prisutnosti druge osobe koja mi ima za dati neki dar? Biti s nekim tko je drukčiji vodi nas dakle vrlo osobitoj poniznosti.

Opasnost za ljudsku osobu jest želja da se bude najbolji. Mi određujemo svoj identitet kroz poziciju koju stječemo pobjeđivanjem. No naći svoj identitet možemo i kroz zajedništvo s drugom osobom. Što je to zajedništvo? To je vrlo teško za objasniti. Što je to zajedništvo s Isusom? To je teško definirati, ali možemo iskusiti taj osjećaj jedinstva kad smo ti i ja zajedno. Te stvari možemo iskusiti, a ipak, ne možemo ih pobliže odrediti. Možemo odrediti što je rat, što je razdvojenost, ali teško je odrediti što je zajedništvo, što je povezanost. Upravo u tajni osoba s invaliditetom to možemo otkriti kroz tijelo. A to isto otkrivaš u prosjaku, u osobi s invaliditetom jer ove osobe su bliže mudrosti tijela nego mudrosti intelekta. Mentalno oboljele osobe i osobe oboljele od Alzheimerove bolesti koje su bliske tijelu, imaju nam nešto za reći o tijelu.

Opasnost za ljudsku osobu jest želja da se bude najbolji. Mi određujemo svoj identitet kroz poziciju koju stječemo pobjeđivanjem. No naći svoj identitet možemo i kroz zajedništvo s drugom osobom

Susreli ste se s papom Franjom u ožujku 2014. Koji je bio ključni moment tog susreta?

Susret s papom Franjom bio je samo trenutak zajedništva, no u tome kratkom vremenu razgovarali smo o ljudima i pratio nas je osjećaj da smo uistinu zajedno, osjećaj povezanosti. Čitavo pitanje milosrđa počinje s otvaranjem vrata. Milosrđe znači susret i rizik. Veliki znak milosrđa nalazimo u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Čovjek se zaustavio i to je bila milost koju je primio. Druga se dvojica nisu zaustavila, on se zaustavio i to je bilo zajedništvo kroz tijelo kad je ranjenom Židovu polio rane vinom. Ali nije stao na tome: uzeo ga je i ostao s njime čitav dan. Židovi inače preziru Samarijance i Samarijanci mrze Židove, a sada su se susreli. Taj je susret promijenio Samarijanca i promijenio je Židova. Ali što znači zaustaviti se i riskirati? Za Samarijanca je postojao rizik u tome da nastavi biti milosrdan, jer kamo to može voditi? Opasnost milosrđa je, na primjer, otići u zatvor i susresti se sa zatvorenicima, jer, što će se dogoditi ako ostanemo? Možda će osoba izaći iz zatvora i što onda? Isto se dogodilo s Arkom. Počeli smo sa susretanjem i postojao je rizik u tome što nismo znali kamo će nas to dovesti. Milosrđe dakle ne znači samo dati hranu siromasima, nego susresti se sa siromasima i riskirati, ali uvijek je pitanje kamo će me to odvesti, kakve će posljedice to imati. To znači da su moje barijere pale i da me siromah vodi nečemu novom.

Mislite li da je takav način komunikacije moguć i u dijalogu s islamom?

Moramo raditi na tome. Biskup Pierre Claverie koji je ubijen u Oranu rekao je da je u dijalogu najvažnije susretati se s muslimanima, a ne samo dijalogizirati s njima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Postoji nešto što prethodi tom dijalogu, a to je susret dvoje ljudi koji žele nešto ostvariti zajedno. Moramo raditi na tome. Opasnost islama je svojevrstan plemenski element u njemu, ali neki se oslobađaju tog elementa. Kao što se može vidjeti u Tunisu i Egiptu, ljudi se žele susretati jedni s drugima, žele promjenu. Postoje dakle muslimani koji se oslobađaju i žele se susretati s kršćanima i kršćani koji se također oslobađaju od zatvorenosti i barijera straha i žele se susretati. Između dvoje ljudi koji su otvoreni susretu postoji nada.

Mnogi govore o praštanju, ali kad dođe do stvarne situacije teško je oprostiti. Čini se da su ljudi skloniji pravednosti nego praštanju. Bili ste časnik u britanskoj mornarici, tijekom života susretali ste različite ljude, svjetske vođe i državnike, Majku Tereziju, Ivana Pavla II., itd. Kao duhovni pisac organizirali ste mnoštvo duhovnih obnova, a i ljudi vam dolaze s različitim problemima, otvaraju vam dušu. Zašto je ljudima toliko teško oprostiti? I zašto se pravednost i praštanje kao vrline često čine proturječnima?

Nama je potrebno zaštititi svoj identitet, a naš identitet je onaj “Ja sam u pravu, a ti si u krivu”. Stvari se mijenjaju tek kad otkrijemo da nije važno tko je u pravu i tko u krivu, nego zajedništvo. Zbog toga danas postoji restorativna pravda, kad se žrtva susreće s počiniteljem, onim koji je žigosan kao zao. Oni se susreću kao dvoje ljudi koji pate.

Moja poruka teolozima bila bi da dođu i provedu neko vrijeme u Arci ili u zatvoru sa zatvorenicima, ili da rade u palijativnoj skrbi, ili s beskućnicima, kako bi stekli iskustvo sa slabima, jer najveće je pitanje kako prijeći s glave na srce. U glavi imamo izvjesnosti, u srcu ih nemamo

Praštanje dakle dovodi do velike promjene u identitetu. Pripadamo ljudskome rodu i naše je poslanje poslanje mira i jedinstva, a do toga može doći samo ako pristanemo susretati se i spuštati svoje barijere. Praštati znači sasijecati barijere, tako da ja mogu susresti tebe i ti možeš susresti mene.

Koja bi bila vaša poruka Crkvi u vezi s teologijom?

Moja poruka teolozima bila bi da dođu i provedu neko vrijeme u Arci ili u zatvoru sa zatvorenicima, ili da rade u palijativnoj skrbi, ili s beskućnicima, kako bi stekli iskustvo sa slabima, jer najveće je pitanje kako prijeći s glave na srce. U glavi imamo izvjesnosti, u srcu ih nemamo. Stupamo u odnos s nekim koga ne poznajemo i ne znamo kamo će nas to odvesti. To je dakle rizik i zahtijeva vrijeme. Prije mnogo vremena, jedan je čovjek u Australiji umirao od predoziranja drogom i njegove posljednje riječi su bile: “Uvijek ste me željeli promijeniti, nikad niste željeli susresti se sa mnom.” Susresti se s nekim nije lako. Slušati nekoga, stupiti u odnos s nekim tko je drukčiji nije lako. Živimo u svijetu koji želi promijeniti ljude da postanu kao mi, kao ja, ali se bojimo susretanja.

Živimo u doba rapidnog tehnološkog napretka u svim područjima, osobito u biomedicini. Dostignuća u suvremenoj medicini i farmaciji korisna su i za osobe s posebnim potrebama. Ipak, svjedočimo brojnim napadima na ljudski život od začeća do smrti s težnjom da se ukloni patnja. Moderni zakon i medicina osobito su neprijateljski prema krhkim i ranjivim fazama života ili pojedincima. Koji je Vaš odgovor na to? U čemu zapravo leži problem? Može li prevencija od patnje donijeti našemu dobu veći napredak?

Vidite, mi smo rođeni u velikoj krhkosti kao novorođenčad i završavamo u velikoj krhkosti na kraju života. I čitavog smo života krhki. Činjenica da se rađamo u velikoj krhkosti i umiremo u velikoj krhkosti tiče se dakle same naše ljudskosti. Smisao krhkosti je u tome da nas vodi nazad stvarnosti. Stvarnost je to da smo tijelo i duh. A što je najvažnije? Najvažnije je ipak raditi za mir. Kao što je prelijepo rekao Andrea Riccardi, “zajednica se osniva u povijesti, ali može biti i nada za utopiju”.

Papa Franjo definira utopiju kao mogući rezultat onoga što želimo. Kao što je smisao Arke raditi, biti i dijeliti život s osobama s intelektualnim teškoćama – jer vjerujemo da su one potpuna ljudska bića, otvorena prema drugima i ljubljena od Boga. Ali utopija znači da bismo željeli da cijeli svijet bude takav. Kakav utjecaj Arka ima na svijet? Ona pruža drugim ljudima mogućnost da otkriju da ne moramo živjeti u toj borbi između moći i ljubavi, jer toliko nam se često čak i u školi govori da moramo biti moćni ili najbolji ili postići najviše što možemo; ali stvarnost je da najvažnija stvar nije napisati ili ne napisati najbolji test ili disertaciju, nego način na koji živimo, naša otvorenost i ljubav prema drugima. Postoje dakle dvije vizije čovječanstva: jedna je vizija pobjeđivanja, a druga je vizija otvorenosti prema drugome.

Što je danas najpotrebnije našemu vremenu?

Živjeti iskustvo humanosti! To nas vraća papi Franji. On poziva ljude na milosrđe, na suosjećanje. Levitski zakonik je rekao “budite sveti kao što sam ja svet”. Isus je rekao “budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan”. Biti svet znači biti čist, biti milosrdan znači imati glavu u raljama i ruke u prljavštini. Papa Franjo nas dakle ne poziva na čistoću vjere, nego na odnos s ljudima, da se ̎”zaprljamo” u odnosu koji je susret s drugim.

Razgovarala: Martina Vuk* | Bitno.net

* Napomena: Razgovor je originalno objavljen na internetskoj stranici Pastoral review, te djelomično u Glasu Koncila. Zahvaljujemo autorici Martini Vuk, doktorandici sveučilišta Fribourg u Švicarskoj, na dopuštenju za prenošenje razgovora.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 25. srpnja 2018.

Možda vam se svidi