Jordana Petersona danas gotovo nikome više ne treba posebno predstavljati. Ovaj profesor sa Sveučilišta u Torontu stekao je planetarnu popularnost kako svojim predavanjima objavljenim na YouTubeu, tako i svjetskim bestsellerom 12 pravila za život i političkim angažmanom vezanim za kanadski zakon C-16.

Ipak, ono što je najviše fascinira u njegovu ‘fenomenu’ jest da je uspio srušiti mitove za koje je većina nas bila do jučer uvjerena da su istine. Poglavito, mit da je danas gotovo nemoguće zainteresirati veći broj mladih ljudi na zapadu za mudrost sadržanu u Svetom pismu.

Kada je u svibnju 2017. godine Peterson počeo objavljivati niz predavanja o Knjizi Postanka, vjerojatno ni njemu samom nije bilo na kraj pameti da će do današnjeg dana ta predavanja biti pogledana preko 10 milijuna puta. Ako se uzme u obzir da prosječno predavanje traje dva i pol sata, dolazi se do brojke od 25 milijuna sati preslušanih predavanja o Knjizi Postanka (!). Ovaj podatak još nevjerojatnijim čini činjenica da su njegova publika uglavnom mladi muškarci za koje biste vjerojatno posljednje rekli da su zainteresirani za Bibliju, posebice Stari zavjet.

Na svom zadnjem predavanju o Knjizi Postanka, Peterson je najavio da uskoro planira napraviti novi niz predavanja o Knjizi Izlaska, kojemu je, bez sumnje, zagarantiran sličan uspjeh. Kako bi se bolje pripremio za taj pothvat, kanadski je profesor odlučio usavršiti svoje znanje na Faculty of Divinity, jednoj od najstarijih sastavnica Sveučilišta Cambridge.

Neka od tematskih područja koja Faculty of Divinity proučava su Stari zavjet, Novi zavjet, Povijest kršćanstva, Filozofija religije, hebrejski… ukratko, područja od uskog interesa nekome tko se želi posvetiti Knjizi Izlaska.

Petersonu je inicijalno odobren boravak na Cambridgeu, ali jučer je za njega i njegove pratitelje uslijedio šok kada je Faculty of Divinity javno obznanio da je nakon „naknadne provjere“ povučena prvotna odluka. Razlog? Nije naveden. Zašto su oni koji su donijeli tu odluku imali potrebu poniziti Petersona javno obznanjujući da mu je uskraćen boravak? Niti to nije navedeno.

U svakom slučaju, ne može biti riječi o Petersonovoj akademskoj nekompetentnosti. Nije riječ o šarlatanu koji zavodi mase nekim nečuvenim naukom, nego o iznimno obrazovanom psihologu koji je dio života proveo predajući na Harvardu (vodećem svjetskom sveučilištu), a sada je redoviti profesor na Sveučilištu u Torontu (također jednom od vodećih sveučilišta).

Što je onda razlog želje da se ne samo odbije, nego i javno ponizi, vrhunski intelektualac koji je učinio dosad nezamislivu javnu popularizaciju upravo onih tema kojima se Faculty of Divinity bavi? Pa, možda upravo ta popularizacija koju je uspio ostvariti. Smatram da prije nego što pokušamo shvatiti agendu koja stoji iza određenih poteza, prvo trebamo pogledati u one čisto ljudske razloge, odnosno tražiti jednostavnije objašnjenje.

Interes za kršćanstvom u konstantnom je opadanju u zapadnom svijetu, a to bi svakako trebalo imati neke veze i s onima koji sjede na akademskim stolicama najprestižnijih fakulteta, tzv. intelektualnim elitama, koji se kršćanstvom bave. Ako oni to sebi nisu spremni priznati, vjerojatno će posljednje što žele biti činjenje usluge čovjeku čija je sama pojava kritika manjku plodova njihovoga rada. To je u skladu s ponašanjem pismoznanaca iz Kristova doba koji sami ne „ulaze“ u Kraljevstvo, a ujedno ne daju „ući onima koji bi to htjeli“, da se ne pokaže njihova jalovost. Na kraju krajeva, istine koje je Isus iznosio nisu vrijedile samo u njegovom vremenu, nego služe kao pomoć svima nama da prepoznamo slične pojave u našem vremenu.

Postoji, dakako, i element agende protiv Petersonova djelovanja koji su i s Cambridgea spremni priznati. Glasnogovornik sveučilišta, komentirajući postupak Divinityja, izjavio je kako je Cambridge „inkluzivno mjesto i na kojem očekuju od zaposlenika i posjetitelja da se drže principa sveučilišta”. “Ovdje nema mjesta za ikoga tko se ne može držati toga“, izjavio je. Spominjanje tzv. „inkluzivnosti“ kada se nekome odbija dati pravo pristupa ili govora, već je dobro poznata, pa i otrcana formulacija po kojoj se lako prepoznaju oni koji ne mogu, niti žele, proširiti svoj um kako bi shvatili što osoba s kojom se ne slažu ima reći. Dodatno je obilježje onih koji su na linijama takve „inkluzivnosti“ da ne navode konkretne razloge zašto se nekoga odbija uključiti, ili to čine jako šturo, jer su ljudima pod utjecajem ideologije stvari unutar nje prešutno jasne.

Međutim, uvjeren sam da za Petersona nije sve tako crno što se tiče ove odluke. Štoviše, smatram da je dugoročno, ili čak srednjoročno, gledano ovo još jedan korak prema pobjedi u njegovoj borbi za slobodu govora i protiv mediokriteta. Peterson je već odavno postao veći od gomile „kukavica i šarlatana“, kako ih je jučer nazvao, bez obzira kakve akademske položaje zauzimali. Oni možda misle da mu svojom javnom odbijenicom mogu naštetiti, ali čini se da zbog svoje zatvorenosti više ne žive u “stvarnom“ svijetu niti znaju prepoznati njegove znakove i potrebe.

Iako su i dalje od iznimne važnosti, sveučilišta više nisu ekskluzivna mjesta na kojima se može utjecati na i formirati mlade intelektualce. Peterson je to na vrijeme shvatio i putem novih medija se afirmirao kao vjerojatno najutjecajniji intelektualac u ovome trenutku. One koji su se osvjedočili u korisnost onoga što on govori za vlastiti živote neće razuvjeriti nikakva količina nepravednih odbijenica tko god da stajao iza njih. Jedino što nepravednici njima mogu postići jest ono što im je i Peterson sam ‘prorokovao’, a to je nastavak „opadanja u važnosti tijekom idućih nekoliko desetljeća, na čemu duboko i marljivo rade i što zaslužuju“.

Ivo Džeba | Bitno.net