Uvjeravam te da možeš biti mirna što se tiče tvoje duše. Ali te ne mogu osloboditi razmatranja samo zato što ti misliš da od toga nemaš nikakve koristi! Sveti dar molitve, dobra moja kćeri, u rukama je Spasitelja, pa što se više isprazniš od same sebe, odnosno od osjećaja sebe i svih tjelesnih spona, ukorjenjujući se u svetu poniznost, to će on više komunicirati s tvojim srcem.

Potrebno je da vrlo strpljivo nastaviš tu svetu vježbu razmatranja i da se zadovoljiš napretkom malim koracima sve dok ne budeš imala noge za trčanje ili, još bolje, krila za letenje. Zadovolji se time da živiš u poslušnosti, koja nikada nije neznatna za dušu koja ja izabrala Boga za svoju sudbinu. Pomiri se s time da na trenutak budeš tek izlegla pčelica koja čeka da postane velika pčela, sposobna praviti dobar med.

Ponizi se s mnogo ljubavi pred Bogom i pred ljudima, jer Bog govori samo poniznima.

Ipak, razlog zbog kojega ne uspijevaš uvijek dobro razmatrati jest u tome, ne vjerujem da griješim, što počinješ razmatrati s nekim uzbuđenjem, nemirom, tjeskobom i što se gorljivo trudiš naći temu koja te zadovoljava i tješi tvoj duh. E pa, to je dovoljno da ne nađeš ono što tražiš i da ni tvoj duh ni tvoje srce ne budu dovoljno slobodni da se usredotoče na istinu koju razmatraš. Znaj, kćeri moja, kada netko s mnogo žurbe i grozničava nemira traži nekakav izgubljen predmet, uzalud ga može i dirati rukama, uzalud ga može i stotinu puta imati pred očima, neće ga vidjeti!

Ta beskorisna tjeskoba samo će ti umoriti duh i potpuno onesposobiti tvoje misli pa se one neće moći zadržati na točki koju razmatraš. Iz toga će proizići neka vrsta hladnoće i tuposti, posebno na osjećajnom području.

Za to zlo znam samo jedan lijek – otjeraj tu tjeskobu jer je ona jedna od najstrašnijih zamka za pravu istinu i pravi nutarnji život. Pod izlikom da želi zagrijati dušu ona je hladi i ugađa joj samo da bi je lakše skršila.

Stoga, kćeri moja, kao što sam ti toliko puta osobno rekao, budi na oprezu, posebice tijekom molitve! Ne zaboravi da milosti i okusi molitve nisu vode s ove zemlje nego s Neba! Svim svojim naporima ne bismo postigli da poteku, ali se prema njima trebamo odnositi brižno, no uvijek mirno i ponizno.

Neka tvoje srce bude otvoreno prema Nebu i čekaj nebesku rosu! Neka te ta misao ne napusti u molitvi, kćeri moja, jer ćeš se tako približiti Bogu! To je iz dva razloga. Prvo, kako bi njemu odala čast i priznanje koje mu dugujemo. To možemo učiniti i bez razgovora s njim! Dovoljno je priznati da je on naš Bog i da smo mi jadna stvorenja, nemoćna u duhu pred njim, koja čekaju njegove zapovijedi. Koliki dvorjanici dolaze stotinu puta pred svoga kralja, ne da mu pričaju ni da ga slušaju nego jednostavno da budu pred njim i da ih on, zahvaljujući njihovoj ustrajnosti, prepozna kao vjerne sluge? Taj nas način potpuno iskreno drži u Božjoj prisutnosti kako bi nas Bog prepoznao kao svoje sluge, svete, izvrsne, vrlo čiste i istaknuta savršenstva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marije Winowske “Pravo lice padre Pija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.