Neki je mudrac, ubrajajući mnogo toga među blaženstva, i ovo naveo kao jedno blaženstvo: “I žena”, kaže, “koja živi u zajedništvu s mužem.” I drugdje pak među blaženstva ubraja to isto, da žena živi s mužem u skladu. Od početka se čini da se Bog mnogo potrudio oko te sveze i govoreći o oboje kao da govori o jednomu jedinom, reče ovako: “Muško i žensko stvori ih i opet: “Nema više: muško –
žensko!”

Ne postoji, uistinu, toliki osjećaj pripadnosti između dva čovjeka koliki je onaj žene prema muškarcu, ako je netko oženjen kako se pristoji. Radi toga jedan sretan čovjek, bilo da je nakan očitovati preobilnu ljubav, bilo da oplakuje nekoga od svojih prijatelja i najbližih, ne spominje ni oca, ni majku, ni dijete, ni brata, ni prijatelja, nego što? “Pade na me ljubav tvoja”, veli, “kao ljubav ženâ.” Uistinu, ma uistinu,
ova je ljubav silnija od svake tiranije.

Druge su strasti snažne; ova pak požuda sadrži i snagu i ono vječno. U naravi postoji jedna čežnja, skrivena od nas, koja spaja ta tijela. Zbog toga, od početka, od čovjeka postaje žena i zatim od čovjeka i žene postaju čovjek i žena. Vidiš li svezu i povezanost i kako nije dopustio da unutra pristupi neko biće izvana?

I gledaj kako je uredio! Dopustio je da on oženi svoju sestru, još više, ne sestru nego kćer, još bolje, ne kćer nego nešto više od kćeri – vlastito meso. Sve je od početka učinio, kao i kod kamenja, svodeći ih na jedno. Nije ju sazdao od nečega izvana, da se ne bi smatrala strankinjom; nije, nadalje, ograničio brak samo na prvi par, da se čovjek ne bi odijelio od drugih zatvarajući i skupljajući brak u sebe sama. I kao što su kod biljaka uistinu najbolje one koje se, makar imaju jedan korijen, ipak šire u mnogo grana, a ako bi se slučajno sve grane svinule prema korijenu te ako bi drvo i imalo više korijenja nego grana, zar ne bi bilo vrijedno divljenja? Tako je doista i ovdje: iz jednoga Adama učinio je da izraste sve, postavljajući kao golemu nužnost da se jedno od drugoga ne razdvaja.

Nadalje, pridodajući stvari, nije uredio da se za žene uzimaju sestre i kćeri, da ne bismo opet sveli svu ljubav na jedno biće, da se ne bismo, drukčije rečeno, odvojili od nas samih. Zbog toga kazivaše: “Od početka muško i žensko stvori ih.” Velika se iz toga rađaju zla i velika dobra za obitelji i za gradove. Ništa toliko ne povezuje naš život kao ljubav muškarca i žene; zbog toga mnogi odlažu oružje, zbog toga mnogi gube život. Svakako se nije slučajno mnogo skrbio oko toga Pavao govoreći: “Žene, budite podložne svojim muževima, kao Gospodinu.” Ali zašto? Jer ako su oni složni, i djeca bivaju ispravno
odgojena, sluge se pokoravaju, susjedi, prijatelji i rođaci uživaju ovaj ugodan miris. A ako je suprotno, sve propada i ruši se. Kao i kada su vojskovođe jedan s drugim u miru, sve je skladno, a čim se opet uskomešaju, sve postaje izokrenuto. Tako je i ovo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ivan Zlatousti: Brak”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.