DRUŠTVENA PRAVDA, MARKSIZAM, POSTMODERNA I KRIZA ZAPADA (1)

Tko je Jordan Peterson i zašto je njegova borba s lijevim ‘ratnicima društvene pravde’ važna i Hrvatima?

Naš suradnik Valentino Findrik započinje ovim tekstom niz koji će se pozabaviti temom “društvene pravde” – termina koji danas svojataju tzv. “progresivne snage” u zapadnim društvima, snage koje uključuju čitav niz pokreta – od neomarksista preko radikalnog feminizma do zagovornika rodne ideologije. Rasprava koja se trenutačno vodi u Kanadi oko nedavno uvedenoga”antidiskriminacijskog” zakonodavstva koje je potpuno utemeljeno na rodnoj ideologiji i dovodi do krajnjeg pravnog apsurda njezine posljedice iznimno je važna jer je riječ o situaciji kojoj možemo uskoro svjedočiti i kod nas. Ovaj niz će prikazati razvoj ideje društvene pravednosti s posebnim osvrtom na marksizam i postmodernizam kao potencijalno njezina dva glavna ishodišta.

jordan peterson društvena pravda

Foto: jordanbpeterson.com

Društvena pravda (eng. social justice) je kišobran-pojam koji obuhvaća različite ideje i trendove lijevog pola društveno-političkog spektra, između ostaloga: identitetsku politiku, društveni konstruktivizam, rodnu teoriju, radikalni feminizam, političku korektnost, itd. Kao pokret izrazito je popularan u civilnom sektoru i akademskoj zajednici, naročito u društvenim i humanističkim znanostima. Zagovornici društvene pravde nerijetko sami sebe nazivaju “ratnicima društvene pravde” (eng. social justice warriors). Naravno da ideja društvene pravde kao općeg dobra nije u nikojem smislu nova te je u različitim oblicima sadrže različite tradicije i vrijednosni sustavi, uključujući i socijalni nauk Crkve. Ovdje ćemo ipak o društvenoj pravdi govoriti isključivo kao radikalno-lijevoj ideji, odnosno pokretu.

Događaji koji su u novije vrijeme ponajviše aktualizirali dotični pokret jesu noviteti u zakonodavstvu Kanade, odnosno njihovi novi antidiskriminacijski zakoni. Priča koja je započela s nekoliko novih zakonskih odredaba i nekoliko uradaka na YouTubeu jednog profesora psihologije razvila se u bitku Davida i Golijata koja je odjeknula na svjetskoj razini.

Tko je Jordan Peterson?

Jordan B. Peterson je klinički psiholog i profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu. U ranoj dobi zainteresiran za političke ideologije 20. stoljeća, svoje obrazovanje je započeo u području političkih znanosti. No kako je nakon nekog vremena uvidio da “zečja rupa” ide mnogo dublje nego ga sama politička teorija može voditi, odlučio se za studij psihologije i proučavanje značenja vjerovanja. Nakon završetka studija predavao je psihologiju na Harvardu, a potom prelazi na Sveučilište u Torontu gdje danas predaje kolegije Personality i Maps of Meaning. U svom znanstvenom i nastavničkom radu Peterson se posebno bavi neuroznanošću, evolucijskom biologijom, psihologijom religije, mitologijom, političkim ideologijama (s posebnim naglaskom na marksizam/socijalizam), ali i filozofijom i književnošću 19. i 20. stoljeća. Autor je preko stotinu znanstvenih članaka i dviju knjiga (Maps Of Meaning: The Architecture of Belief i 12 Rules For Life: An Antidote to Chaos).

Svojevrsni okvir cjelokupnog njegova rada, kako to nerijetko sam daje do znanja, čini s jedne strane ideja “Božje smrti”, čiji su prvotni proroci bili Dostojevski i Nietzsche, a koja označava radikalni prekid odnosa s velikim vjerovanjima, vrijednosnim sustavima i religijom te s druge strane čovjekovo posljedično okretanje samome sebi koje je kulminiralo u tragičnim pokušajima političkih ideologija da utopijom ispune prazninu koja je snašla zapadnu civilizaciju. Upoznavši se “uzduž i poprijeko” sa svim razornim potencijalnom i patologijom političkih ideologija, Peterson se u potpunosti posvetio izučavanju psihologije vjerovanja, što je kulminiralo njegovim spomenutim kapitalnim djelom, Maps of Meaning (1999.).

Iako je veći dio svoje karijere poznat i cijenjen u svojoj struci, Peterson je tek u posljednjih godinu dana stekao globalnu popularnost i neobično široku publiku u kojoj prednjače mladi ljudi i studentska populacija. To se vidi u njegovoj praćenosti na društvenim mrežama, posebno na YouTubeu, gdje njegov kanal na kojem dijeli svoja predavanja, intervjue i druge slične uratke broji preko 20 milijuna pregleda. Zahvaljujući YouTubeu, stručnošću i elokvencijom kakvima se mali broj suvremenih intelektualaca može pohvaliti, a mnogi će reći i svojoj autentičnosti, u relativno kratkom vremenu postao je internetskim hitom među publikom koju pretežno čine milenijalci. Također, na Patreonu, platformi koja pruža mogućnost prikupljanja sredstava za projekte, uživa podršku od oko 6000 ljudi. Tim sredstvima planira nastaviti svoj istraživački rad, koji je na njegovom sveučilištu sad već pod ozbiljnim upitnikom te pokrenuti online učilište kako bi mladim ljudima ponudio alternativu naspram onoga u što su se pretvorile mnogi studiji društvenih i humanističkih znanosti.[1]

Kako je postao poznat?

Krajem prošle godine Peterson je privukao neočekivanu pozornost objavivši niz kratkih videa o određenim spornim točkama i pozadini prijedloga dopune Kanadskog zakona o ljudskim pravima i Kaznenog zakona, poznatijeg kao Bill C-16. Evo što podrazumijevaju novi zakon i politika u njegovoj pozadini:

– Biološki spol, rod, rodna ekspresija i spolna orijentacija variraju neovisno jedno o drugom. Usto, značenje roda i rodne ekspresije nije određeno, nego “njihova značenja izrastaju iz sudske prakse, istraživanja društvenih znanosti te svakodnevne uporabe”.

– Zabranjena je diskriminacija na temelju rodnog identiteta (osobno iskustvo i osjećaj svakog pojedinca glede vlastitog roda, koji je muški, ženski, oboje, ništa od toga ili bilo koji drugi rod na “rodnom spektru” – ili izvan njega) i rodne ekspresije (izražavanje vlastitog roda, što uključuje odjeću, nakit, govor tijela, glas, ime i osobnu zamjenicu). Pritom je jasno kako su krajnji korisnici novog zakona u prvom planu – ako ne i isključivo – “transrodne” odnosno “ne-binarne” osobe.

– Diskriminacija se tumači kao iskustvo negativnog, namjernog ili nenamjernog, postupanja od strane drugih na račun svog rodnog identiteta ili rodne ekspresije. Diskriminirati mogu i organizacije. Svaki poslodavac je odgovoran za i dužan reagirati na svako potencijalno ili stvarno kršenje odredaba zakona o ljudskim pravima, bez obzira na to je li se osoba žalila te bez obzira na to je li prijestup bio namjeran.

– Svatko je dužan oslovljavati drugu osobu onom zamjenicom koja odgovara njezinom rodu i/li rodnoj ekspresiji, a koji opet ovise o tome kako se osoba osjeća. To dakle ne uključuje samo zamjenice “on” i “ona”, nego i neologizme poput eng. ze, sie, hir, co i sl. (čini se da još uvijek nemamo njihove hrvatske prijevode), koje nastaju jednakom brzinom kao i novi rodovi. Tako, umjesto da zabranjuje određeni oblik ponašanja i govora, što bi bilo logično za zakon koji diskriminaciju poistovjećuje s govorom mržnje, ovaj zakon određuje što i kako govoriti.

– Budući da se nove odredbe tiču ne samo Kanadskog zakona o ljudskim pravima, nego i njihova Kaznenog zakona, te budući da se diskriminacija na temelju roda i rodne ekspresije stavlja u kontekst govora mržnje, za nepoštivanje odredaba zakona predviđene su ozbiljne kaznene mjere, koje uključuju oduzimanje imovine i zatvorsku kaznu.

– Konačno, treba uzeti u obzir i to da se cijela stvar događa u Kanadi, koja bez sumnje prednjači u redu liberalnih i pluralističkih društava. Poznato je kako je miroljubivost Kanađana jedan od glavnih pozitivnih stereotipa koji se vežu uz tu zemlju. Prema tome, ne možemo reći da je ovakav oblik “društvene pravde” u ovom slučaju ušao u zakon, ne tamo gdje je uvjetno govoreći bio prijeko potreban, nego tamo gdje ga nije bilo teško provesti. Osim dotične dopune Kanadskog zakona o ljudskim pravima i Kaznenog zakona, u Kanadi su se u relativno kratkom periodu pojavili drugi jako slični primjeri zakona iza kojih stoji ideologija društvene pravde. Novi Zakon o zaštiti djece, mladih i obitelji, poznatiji kao Bill 89, svrstavanjem roda i rodne ekspresije u kategoriju “najboljeg interesa djece”, državi u krajnjem slučaju omogućuje da roditeljima oduzme dijete ako oni ne pogoduju njegovu odabiru roda, rodne ekspresije ili spolne orijentacije, čime se neodobravanje poistovjećuje ni manje ni više nego sa zlostavljanjem. Zakon M-103 o sprečavanju diskriminacije na vjerskoj osnovi također uvodi bitnu novost time što osuđuje “islamofobiju i sve oblike religijske diskriminacije” – od svih religija izričito se spominje jedino islam, i to uporabom po sebi nejasnog pojma “islamofobije” – zbog čega je mogućnost javnog kritiziranja islama u Kanadi sada de facto pod ozbiljnim upitnikom, kao što je u praksi slučaj sa svim drugim entitetima službeno zaštićenima sufiksom “-fobija”.[2]

No vratimo se zakonskom prijedlogu C-16. Iako je ovdje spomenuto samo nekoliko spornih stvari vezanih uz njegovo kreiranje i zamišljenu implementaciju, dvije stvari se ipak mogu izdvojiti kao posebno problematične. To su neznanstveno i ideološki intonirano shvaćanje čovjeka i njegova identiteta te ugrožavanje slobode govora ili točnije uvođenje prisilnog govora kao antidiskriminacijske metode. Glede prvog, ideja čovjeka implicitna u novim zakonskim odredbama predstavlja dodatni pomak “u lijevo” u odnosu na društveni konstruktivizam, prema kojem se sve, uključujući čovjekov identitet pa tako i rod, može tumačiti kao rezultat društvenih sporazuma između različitih društvenih uloga. Od sada se rod tumači kao osjećaj pojedinca o samom sebi, u potpunosti neovisan o biološkim odnosno naravnim predispozicijama. Ne treba prenaglašavati kako je znanstvena podloga takve ideje čovjeka praktički nepostojeća. K tome, u priču se uvodi ideja rodne ekspresije, gdje se de facto način odijevanja, glas ili zamjenica stavljaju na istu razinu važnosti kao i rod ili spolna orijentacija, jednako zaštićeni zabranom diskriminacije. Drugi temeljni problem vezan je uz slobodu govora. Naime, kako smo ranije spomenuli, novi trend u kanadskom zakonodavstvu, uz rijetke iznimke u određenim zemljama SAD-a, predstavlja presedan antidiskriminacijske politike na državnoj razini, jer osim uobičajene prakse zabrane diskriminacije, nove odredbe određuju kako nekoga oslovljavati. Dakle, određuje se ne što je zabranjeno, nego što obavezno govoriti.

Osim što dotičnom zakonskom prijedlogu ozbiljno nedostaje znanstvena potkrepa za neke njegove osnovne postavke i pojmovlje, posebno je problematično što su u izradu zakona i politika koje određuju njegovo provođenje uključene nevladine organizacije poznate po svojim radikalno lijevim stavovima – praksa koja nam nije posve strana. C-16 je u međuvremenu usvojen i to bez prilagodbe koju je jedan dio konzervativaca pokušao izboriti kako bi se spriječila očigledna prisila govora. No ne samo da konzervativci nisu uspjeli “ublažiti” sporne odredbe, nego je i dobar dio konzervativaca glasovao u prilog novog sadržaja zakona.

Zbog protivljenja novim zakonskim odredbama Peterson se od samog početka našao pod kritikom Sveučilišta u Torontu. Nakon što je njegov slučaj privukao pozornost šire, pa i globalne javnosti, mediji i drugi neistomišljenici očekivano su o njemu govorili kao “homofobu” i “transfobu”, pa i rasistu i radikalno desnoj figuri. Međutim, nekoliko stotina sati predavanja koja besplatno dijeli na YouTubeu, deseci sati njegovih javnih nastupa, debata i intervjua te u konačnici kompletna njegova karijera i ugled koji uživa u znanstvenom i nastavničkom polju svjedoče koliko su optužbe na njegov račun neutemeljene i proizvoljne.

Zašto je značajno što je upravo Peterson poznat zbog toga zbog čega je poznat?

Možda će netko biti u napasti reći kako nas ne treba zanimati što se događa u Kanadi, ili bilo gdje drugdje u svijetu. Tome unaprijed i bez okolišanja poručujem kako bi bolje bilo da nema nikakvo mišljenje. Nemojmo se zavaravati. Svakodnevica nas uči da ono što ste danas “iznenada” dogodi na jednom kraju svijeta, praktički se može dogoditi gotovo bilo gdje drugdje.

Vrlo je indikativno, sigurno možemo reći i providonosno, što se na protivničkoj strani pokreta društvene pravde našao upravo Peterson. Za to postoji više razloga, od kojih ćemo ovdje spomenuti nekoliko. Prije svega, njegovo bavljenje psihologijom od samog je početka neodvojivo od prethodno spomenutog povijesno-teorijskog konteksta omeđenog s jedne strane sutonom tradicionalnog Zapada ili “Božje smrti”, čega su svojevremeno najbolju analizu dali Dostojevski i Nietzsche, i s druge strane pošastima propalih političkih utopija, o čemu je vjerojatno najsnažnije svjedočanstvo dao Solženjicin, a uz njega na svoj način i Frankl. Cjelina koja se dade načiniti zaokruživanjem spomenutih autora čiji su opusi polučili takva monumentalna djela kao što su Crtice iz podzemlja, S onu stranu dobra i zla, Arhipelag Gulag ili Čovjekovo traganje za smislom, u kombinaciji s genijem kakav je Peterson, dostaje za kritički aparat sposoban dekonstruirati svaki oblik političke ili druge ideologije.

Nadalje, posebno je značajno to što je Peterson psihoanalitičar s izrazitim interesom za mitologiju, arhetipove i psihologiju vjerovanja. U tom pogledu je nastavljač rada velikog C. G. Junga. Njegova sposobnost da analizu određenog fenomena dovede do razine na kojoj se s njega poput ljuske svlači ono konkretno, nakon čega ga se može sagledati u svjetlu stoljetnih, tisućljetnih ili procesa koji su stariji nego se može zamisliti, naprosto je nesvakidašnja. Na primjer, Petersonovo tumačenje patologije radikalnog feminizma i zablude rodne ideologije u svjetlu arhetipa zaštitničke, edipovske majke od presudne je važnosti za ideje društvene pravde, a posebno uloge koju država u njoj treba imati.

Uz to što je psiholog, znanstvenik, teoretičar ideologija i, jednostavno rečeno, intelektualni superjunak, Peterson je od početka meteža oko zakonskog prijedloga C-16 jasno dao do znanja da je apolitičan odnosno, kako se kaže, da “nema svog psa u toj utrci”. Zbog toga je u stanju biti hladno kritičan prema svakoj politici utoliko ukoliko je ona patološka – a ne lijeva ili desna. A time što je glavna patološka politička instanca u ovom kontekstu prema Petersonu identitetska politika (eng. identity politics), jednako prisutna na objema stranama političkog spektra, ujedno je i glavni krivac novih trendova u kanadskom zakonodavstvu. U temelju identitetske politike nalazi se vjekovječna zabluda da pojedinac treba biti podređen carstvu, državi, naciji ili bilo kojoj drugoj skupini. Petersonov slučaj od samog početka je slučaj pojedinca spram velike sile koja se kune u interes svih, a suočena s jednim pojedincem pokazuje svoje pravo lice.

Peterson je značajan i po tome što u politički diskurs uvodi važan psihološki aspekt. Istraživanje koje su on i njegovi suradnici napravili o povezanosti crta ličnosti (tzv. teorija “Velikih pet crta ličnosti”) i političkog opredjeljenja, pokazalo je izrazitu povezanost karakternih, odnosno naravnih predispozicija s društveno-političkim stavovima. Ugrubo, nagnuće prema konzervativnom odnosno liberalnom svjetonazoru u nezanemarivoj mjeri uvjetuju između ostaloga i određene karakterne crte, koje su dijelom biološki određene. Riječ je o doista revolucionarnom uvidu koji po svoj prilici tek treba dobiti odgovarajuću pozornost znanstvene zajednice i javnosti.

Konačno, ono što ga dodatno legitimira kao kritičara nazovi-liberala jest činjenica da je i sâm liberal. To nije spriječilo mnoge njegove kritičare da ga širokim kistom oboje kao radikalnog desničara, što vjerojatno ima veze s Petersonovim inzistiranjem na važnosti istine i objektivnih vrijednosti u kontekstu stalnih društveno-političkih previranja na Zapadu. Peterson je pojedinac koji u svakom pogledu svjedoči da je istina najuzvišeniji princip svega. I ne samo istina u spoznajnom ili znanstvenom smislu, kao podudaranje razuma i stvarnosti, nego istina kao način življenja. Za sebe kaže kako “nije zagovaratelj slobode govora, nego slobode govorenja istine”, no da “govoriti istinu nije moguće bez slobode govora”. Ono što njegovu poziciju čini doista specifičnom jest njegovo premještanje težišta rasprave o slobodi govora s pravâ na odgovornost, što je ujedno i razlog zbog kojeg je za sada najviše odjeka imao kod pretežno konzervativne publike. Peterson drži kako nije primarno to da čovjek ima pravo na slobodu govora, nego to da je dužan govoriti istinu. Isječak njegova predavanja u nastavku najbolje govori kako ispravno shvaćati slobodu govora odnosno čemu ona služi.

Budući da govorimo o pokretu koji načelno zagovara pravdu i interes obespravljenih, a istovremeno uključuje elemente nekih povijesno iskušanih i nadiđenih ideologija, pojedinac kao što je Peterson za njega se pokazuje praktički idealnim protivnikom. No povrh svega, kada jedan eminentni psiholog i znanstvenik, koji je cijeli svoj profesionalni vijek posvetio izučavanju psihologije totalitarnih, političkih ideologija te koji je politički gledano klasični liberal, tu istu karijeru i vlastitu dobrobit odluči dovesti u opasnost kako bi se usprotivio određenom zakonu koji su zajedno donijeli nazovi-liberali i nazovi-konzervativci, stvarno se moramo zapitati ne samo što je trulo u cijeloj priči, nego koliko dugo stvari moraju biti trule da se takvo što sve skupa dogodi.

Iako svako vrijeme nosi sa sobom napast da ga oni koji u njemu žive doživljavaju “posebnim”, pa i presudnim – što često nije bez opravdanja – ipak je relativno rijetka povlastica svjedočiti redefiniranju temeljnih koncepata jedne civilizacije. Pritom ne mislim na to kad kakav njemački ili francuski filozof odluči određenom pojmu dati novo značenje. Nego, sva ova situacija stavlja upitnik na mnoge pojmove koje nerijetko tako olako koristimo, poput pravde, slobode, istine, tolerancije, itd. A čini se da je nužno dovesti u pitanje i neke temeljne političke pojmove.

Ideju društvene pravde redovito zagovaraju pojedinci koji se smatraju liberalnima. No uzmemo li u obzir ideološku specifičnost i neznanstvenost koja stoji u pozadini novih kanadskih zakona, načina na koji su doneseni, koji je jednom riječju autoritaran, sličnosti koje taj pokret vuče s određenim idejama i pokretima u ne tako davnoj povijesti te nezanemarivu činjenicu kako su najglasniji njegovi kritičari upravo liberali, s opravdanjem se pitamo ima li išta doista liberalno s tim pokretom. Drugim riječima, ako politički liberali na temelju neznanstvene rodne ideologije uvode zakone kojim se određuje što i kako govoriti, u korist kojeg glasa dobar broj konzervativnih zastupnika, imamo pravo reći kako je podudarnost nominalne vrijednosti političkog pojmovlja i onoga kako se ono očituje u praksi u najmanju ruku klimava. Jer kad bi konzervativci doista bili konzervativci, a liberali liberali, sve ovo bi bilo teško zamisliti. No to je jednostavno za izreći a čini se da time ne pogađamo bit stvari.

U svjetlu takve kolektivne krize identiteta, gdje na svim polovima svih podjela svjedočimo bilo neautentičnosti, bilo radikalizaciji, Peterson nas uči kako je pored pitanja kako zaustaviti određenu pojavu u društveno-političkom smislu, mnogo važnije pitanje kako kao pojedinac zauzeti ispravan stav i kako svoj stav živjeti autentično. A za takvo što nužno je dobro poznavati ono što s čime smo suočeni i što od nas traži odgovor.

Jačanje pokreta društvene pravde, uključujući njegov sadržaj i metode, predstavlja u najmanju ruku neobičnu pojavu, možda bismo mogli reći i “strano tijelo” na demokratskom Zapadu. Zbog idejne specifičnosti pokreta te zbog toga što nije po sebi jasno zašto bi bilo liberali, bilo konzervativci bili promicatelji ideje koja podrazumijeva sredstva i metode koji nisu ni liberalni ni konzervativni, s pravom nam se nameću brojni upitnici. U sljedećem nastavku nastojat ću protumačiti razvoj ideje društvene pravednosti unatrag nekoliko stoljeća s posebnim osvrtom na marksizam i postmodernizam kao potencijalno njezina dva glavna ishodišta.

Valentino Findrik | Bitno.net

——————————————

[1] Peterson je nedavno počeo razvijati program za prepoznavanje postmoderne ideologije, koji bi studenti mogli koristiti tako što bi u njega unijeli opis kolegija, a program bi odgovorio je li u pitanju postmodernizam. Nekome bi to moglo zvučati smiješno, ali činjenica je da su društvene i humanističke discipline u takvom stanju da je potrebna uporaba napredne tehnologije koja će vam reći isplati li vam se upisati određeni kolegij i studij ili ne. Konkretnije, program će između ostaloga tumačiti ciljeve pojedinih učilišnih sadržaja i jezik koji se u njima koristi, te će generirati procjenu intelektualne i ekonomske isplativosti pohađanja sadržaja. Početni cilj projekta je imati popis svih “kompromitiranih” učilišta, studijskih programa, kolegija i profesora te tako u izvjesnom periodu smanjiti broj studenata koji se upisuju. Dugoročni cilj zapravo je ozdravljenje disciplina od kojih su mnoge u svakom pogledu iznimno važne, ali su od 60-ih godina naovamo kontaminirane neomarksizmom i postmodernizmom (sociologija, antropologija, književnost, obrazovanje, pravo, i dr.). Više o tome ovdje.

[2] Neobična praksa selektivne političke korektnosti na vjerskoj osnovi na porastu je i u SAD-u. Najrecentniji primjer toga je slučaj Richarda Dawkinsa, svjetski poznatog kritičara kršćanstva, kojem je na zahtjev nekolicine pojedinaca u Berkeleyju nedavno otkazano predavanje zbog toga što je trebao kritički govoriti o islamu. Živimo u doista zanimljivom vremenu kada se pojedinci poput Petersona i Dawkinsa mogu naći na istoj strani vrijednosnog “rata”.

Objavljeno: 22. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi