Relikvije 1. stupnja svete Male Terezije i njezinih svetih roditelja Ljudevita i Zelije Martin 1. svibnja dolaze iz Lisieuxa u pohod Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Pohod relikvija Hrvatskoj, BiH i Srbiji započet će u karmelu u Remetama, a zatim se nastavlja prema hodogramu:

O svetoj Maloj Tereziji

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnog para Luisa i Zelie Guérin, 2. siječnja 1873. godine, u punoj radosti božićnog vremena, u gradiću Alenconu, u Francuskoj. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala, jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni četiri godine. Prema njezinu vlastitu svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: “O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!”

Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome također imao aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: “Dosta mi je bilo promatrati moga oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu.

Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883. godine, a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, naša draga Gospa od Pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj ‘oduzeo njezinu slobodu’, kako bi na taj način ‘postala jedno s božanskom silom’. Treći je događaj, nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje uđe u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija. Terezija je bila premlada za Karmel i otac joj nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je otac uvidio da je to ipak Božja volja. Popustio je te su otišli biskupu, koji ih je poslao poglavaru Karmela. No ovaj nije htio ni čuti o ulasku u Karmel prije 21. godine. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da će to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmišljanja u drugom smjeru.

Posjetivši kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko švicarskih planina u Milano gdje je zagledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konačno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadić crvenog mramora, baš kao suvenir, padne pred noge. Papa Lav XIII. s drugim je hodočasnicima primio i Tereziju koja je zatražila ulazak u Karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom žarkom željom i odlučnošću, Papa je blagoslivlja. Na povratku kući Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeći ravnicama punim naranči , maslina i palmi. No njezino je srce žudjelo za drugim ljepotama, ljepotama Karmela.

Otada je Terezija neprestano činila pokoru u malim stvarima, te napredovala u poniznosti i poslušnosti. Konačno, 9. travnja 1888. godine, ulazi u Karmel u Lisieuxu, sa željom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvažno vršila svoje male kreposti, budući da za velike nije imala mogućnosti.

Za onoga koji ne živi u njemu, Karmel se može činiti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tišina, no istina je to, da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoj ja, tj. oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti “mali svjetovi” moraju se rastopiti u moru žarke Božje ljubavi.

Terezija je željela postati sveta, no između planine i zrnca pijeska, ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko “dizalo” koje će je podići do Isusa, jer je previše mala da bi se popela trnovitim i teškim putem savršenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve više i veće.

Svečanost oblačenja bila je 10. siječnja 1889., a 8. rujna 1890., na blagdan rođenja Majke Božje položila je svečani zavjet. Dana 29. srpnja 1894., Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga još jedna njegova kći, Celina, postaje karmelićanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije.

Terezija postaje učiteljica novakinja. Poniznošću, strpljenjem i razboritošću nastoji utisnuti Isusovu sliku u duše mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u međuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i pročita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar želi da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeća da će molitvom i pismima pomagati mladom misionaru.

Na Veliki četvrtak 1896. godine legla je i osjetivši krv na usnama, shvatila je da joj se bliži kraj. Pred slikom Gospe od Osmijeha počela je, po želji poglavara, objašnjavati svoj osobni način poimanja duhovnog života: “Evo, moja misija počinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao što Ga ljubim ja i da pokažem dušama svoj ‘mali put’. Želim proći svoje nebo čineći dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat ću da na zemlju pada kiša ruža.”

Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katoličkog svijeta. U njemu pripovijeda “mali put”, kojim je sama išla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. “Jer jedinu stvar treba činiti ovdje na zemlji: pružiti Isusu cvjetiće malih žrtava.”

Terezija je puno trpjela, no kako je sama govorila, bila bi sretna da može umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko loše da su sestre u samostanu započele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogoršalo pa je 30. srpnja primila Bolesničko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao još dva mjeseca mučeništva. Kada se poveća trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: “Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada će mi biti dano da udišem onaj vječni?” Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmijeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u Nebo. Navečer upre pogled u Raspetoga, čvrsto ga je držala u rukama, i prošaputa: “Pa dobro… idemo! Bože moj, ja Te ljubim!” To su bile njezine posljednje riječi. Otišla je Onomu komu je cijeli život žudjela.

O roditeljima svete Male Terezije

Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Azelija) Guérin (1831. – 1877.) drugi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Uostalom, oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom. Oboje su osjećali redovnički poziv. Marie-Zélie je u ostvarenju njezina redovničkog zvanja spriječilo slabo zdravlje, dok se od Louisa, koji je želio postati augustinac, tražilo da prije stupanja u samostan nauči latinski jezik. No za vrijeme učenja latinskoga spriječila ga je bolest.

Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca su se vjenčali u crkvi Blažene Djevice Marije u Alençonu pred 150 godina, 13. srpnja 1858. u ponoć. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa, te su na samom početku braka deset mjeseci živjeli u djevičanstvu. Međutim na preporuku svoga ispovjednika odustali su od toga.

U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice. Evo njihovih imena: Marija, koja je postala sestra Marija od Presvetog Srca u samostanu karmelićanki u Lisieuxu; Paulina, koja je postala Majka Agneza od Isusa u istom samostanu; Leonija, koja je postala sestra u samostanu Marijina Pohođenja u Caenu; Celina, koja je postala sestra Genoveva Svetog Lica u Karmelu u Lisieuxu i najmlađa Franjka, kasnije Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica.

Njihova najpoznatija kći svetica je, dakako, sv. Terezija iz Lisieuxa, više poznatija kao sv. Mala Terezija ili Terezija od Djeteta Isusa. Bila je suvremenica blaženog Ivana Merza. Rodila se 1873. godine (kada je Zelie imala 42 godine, a Louis 50), a s 15. godina ušla je u karmelićanski samostan Lisieux, gdje je s 24 godine, 1897., preminula. Godine 1925. proglašena je sveticom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom također prigodom Svjetskoga dana misija, 19. listopada 1997. godine, a i svjetska je suzaštitnica misija. Gospođa Martin, majka svete Male Terezije, marljivo je vodila proizvodnju čipaka – poznate čipke iz Alencona. To je bilo moguće uskladiti s dužnostima u obitelji, inače ona ne bi pokrenula takav posao, jer je bila uvjerena da je mjesto jedne majke u njezinoj kući. Suradnja njezina muža u poslovima s čipkama omogućila je gospodinu Martinu 1863. godine brzo širenje kruga kupaca. U načelu Louisa Martina spadalo je da izbjegava zaduživanja i da plaća tekuće račune. Oklijevanja u plaćanju smatrao je protudruštvenim ponašanjem na štetu radnika i dobavljača. Njegova je kći kasnije posvjedočila da je on često navodio starozavjetnu Tobijinu knjigu: “Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah.” (Tob 4,14)

Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Kad su susjedi čuli Martinove da zaključavaju vrata i odlaze u crkvu, znali su reći: “Oh, to je samo sveti bračni par Martin koji kreće u crkvu. Možemo se okrenuti i još malo spavati.” Nedjeljom je cijela obitelj išla na glavnu misu. Svako jutro i večer molili su obiteljsku molitvu. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Martina vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Iz kruga tih ljudi dobio je pristaše za službu “vječnog klanjanja”. Louis je bio voditelj noćnog euharistijskog klanjanja. Kad se rodila Terezija, njezinoj su majci bile već 42 godine. Proživjela je još četiri i pol godine, a potom je umrla od raka u 46. godini, 28. kolovoza 1877. u Alençonu. Njezin muž Louis Martin preminuo je u 71. godini života 1894. godine u dvorcu La Musse nakon duge bolesti od atrerioskleroze, uzetosti i jakih duševnih smetnji koje je on prikazao Bogu.