DVIJE GODINE POSLIJE...
Komentar Ive Džebe koji je nastao nekoliko sati prije osvajanja srebra u Rusiji: Kako preslikati ovaj uspjeh s nogometnih travnjaka na čitavo društvo?
Ako možemo biti tako dobri na najvećim svjetskim sportskim pozornicama, i to ne samo nogometnim, o čemu svjedoče uspjesi Janice i Ivice, Gorana, košarkaša 1992., nogometaša 1998., rukometaša, koji su redom neke su od najljepših ikada ispričanih sportskih priča, zasigurno i kao društvo možemo postizati znatno bolje rezultate. No kako bismo to mogli postići?
O hrvatskoj su reprezentaciji već pisali gotovo svi domaći i mnogi strani novinari i kolumnisti. Skoro da nema čovjeka koji redovito piše za neki portal ili novinu koji reprezentaciji nije posvetio čitav tekst ili se barem osvrnuo na nju pišući o bilo kojoj drugoj temi (ako je itko i o kojoj drugoj temi uopće čitao).
Modrićeva virtuoznost, Rebićeva borbenost, Rakitićeva mirnoća, Dalićeva poniznost samo su neke od karakteristika naših igrača kojima su se mnogi divili, uspoređujući ih u nekim člancima s likovima iz Tolkienova Gospodara prstenova. Pohvale i medijska prisutnost su, dakako, posve zasluženi, ali na muke stavljaju svakoga tko bi trebao još nešto napisati, nešto primijetiti, a da nije već napisano ili primijećeno od tisuća očiju onih koji su ih gledali i pisali o njima. Stoga ću se u ovom tekstu umjesto nogometašima pokušati okrenuti prema nama koji smo ih svih ovih dana bodrili i proživljavali utakmice s njima gotovo kao jedan.
Euforija stvorena oko pobjeda naših nogometaša nesumnjivo dobrim dijelom izvire iz osvještenja koje su one stvorile: “Ako možemo biti u samom vrhu igre u kojoj sudjeluju stotine milijuna širom svijeta, to znači da možemo uspjeti u bilo čemu.” Osjećaj koji je prožimao atmosferu koja je nastajala na trgovima na kojima se slavilo nakon naših utakmica odaje upravo to: Mi se ne osjećamo kao da su samo Modrić, Vida, Subašić i drugi na svjetskom vrhu, mi osjećamo da smo se uzdignuli kao narod.
Kada dan nakon pobjede prolazimo kraj običnih ljudi koje možda ne bismo prije toga niti primijetili, gotovo je nemoguće barem povremeno izbjeći misli: Čovječe, ovaj je čovjek možda neki Modrić u svome području, ili je to možda mogao postati, ali ga je nešto ili netko skrenulo s puta (posebno kada gledamo fotografije Modrića koji kao klinac čuva ovce i kojega su neki pokušali skrenuti s njegova puta), i bilo bi neoprezno pokazati mu nepoštovanje barem u načinu kako prolazim pokraj njega.
Pitanje ‘od milijun dolara’ koje u tim trenucima lebdi nad nama je kako preslikati uspjeh s nogometnih travnjaka na čitavo društvo, jer barem ovih dana nitko ne sumnja da možemo biti pobjednici u drugim područjima. Ako možemo biti tako dobri na najvećim svjetskim sportskim pozornicama, i to ne samo nogometnim, o čemu svjedoče uspjesi Janice i Ivice, Gorana, košarkaša 1992., nogometaša 1998., rukometaša, koji su redom neke su od najljepših ikada ispričanih sportskih priča, zasigurno i kao društvo možemo postizati znatno bolje rezultate. No kako bismo to mogli postići?
Prvi odgovor koji se meni nameće jest da su na sportskim borilištima stvari puno transparentnije negoli u drugim područjima. Primjerice, u skijanju štoperica kazuje tko je najbolji. Vrijeme ne mogu podmititi ni najbogatiji, a ne mogu mu se dodvoriti ni najpodobniji. Političar bez rezultata može mudrovati, okrivljavati druge, prikazivati se kao mučenik koji je spasio da stvari ne budu sto puta gore, no Goran je ili nadigrao protivnika ili nije. Loptica je pala unutar terena ili nije. Sportaše kojima je nakon poraza kriv netko drugi, nitko ne sluša predugo.
Stvari u nogometu mogu izgledati samo malo zamršenije. Izbornik može u igru staviti i nekoga tko nije naš najbolji igrač na određenoj poziciji, ali u zemlji s četiri milijuna drugih izbornika, njegova će pristranost biti istog trena uočena i neće nastati potrebno jedinstvo koje stvara pobjedničku atmosferu. Malo tko zna tko bi od svih ljudi u Hrvatskoj bio najbolji ministar gospodarstva, ako najbolji ne bude izabran, ali nitko nema sumnje tko je najbolji desni bek, i ako Vrsaljko ne bi bio postavljen, čak se ni Dalić ne bi lako provukao s time. Stvari se doduše kompliciraju na klupskim razinama, ali poanta je jasna.
Sad, zamislite da na onim mjestima na kojima smo svjesni da se događa očiti nepotizam ili klijentelizam, ne reagiramo slijeganjem ramena i uzrečicom da je to ‘tako kod nas’, nego jednakom energičnošću kao da smo u finalu vidjeli kako Kalinić istrčava kao naš prvi napadač umjesto Mandžukića. Kada bi naše oči jednako budno pratile nepravde te razine koje se redovito pojavljuju pred našim očima, uvjeren sam da bismo kao zemlja vrlo brzo napredovali.
Kako bih istaknuo drugu stvar koja nam kao društvu može pomoći, poslužit ću se jednom od pjesama koje se obično puštaju na javnim mjestima nakon naših pobjeda. Riječ je o Colonijinoj pjesmi „Svijet voli pobjednike“. Ovaj tekst pišem u trenutku kada ne znam hoće li naša reprezentacija osvojiti Svjetsko prvenstvo ili neće, no u svakom slučaju nema nikakve sumnje da su oni za nas pobjednici kako god finale završilo. Ipak imam jednu primjedbu na ovu ideju da bismo trebali voljeti pobjednike.
Mi ne volimo našu reprezentaciju zato što je pobjednička, nego zato što je hrvatska nogometna reprezentacija. Naravno, ne u nekom šovinističkom duhu isključujući druge, nego naravnim redom ljubavi prema kojem je prirodno podržavati one koji predstavljaju naš narod. Ovo je posebice bitno u trenutku kada bismo mogli reći da nismo ‘pobjednici’ u toliko drugih područja. Misliti da bismo trebali podržavati naše jer su ‘pobjednici’ bila bi posve pogubna ideja za cijeli niz drugih aspekata naše svakodnevne stvarnosti.
Kada je reprezentacija otvorila Svjetsko prvenstvo utakmicom protiv Nigerije, malo tko se nadao ulasku u finale. Ipak tisuće hrvatskih navijača koji su ih došli podržati u Kalinjingradu i stvorili atmosferu za koju je nigerijski izbornik rekao da se osjećao kao da se igralo u Zagrebu, bilo im je ogroman poticaj za cijeli turnir, kao što su i samo posvjedočili. Naravno, nisu navijači ti koju su sami po sebi donijeli pobjedu, i malo bi koristili da nije riječ o prvoklasnim igračima, ali poslužila je našim igračima kao katalizator da svoju kvalitetu pretoče u pobjede. Kvalitetu za koju smo svi znali da je imaju.
Bilo bi iluzorno očekivati da možemo zanos koji osjećamo prema našim reprezentativcima prenijeti na sve druge članove našeg društva iako ga oni možda podjednako zaslužuju, ali za mentalnu vježbu, pokušajte zamisliti da je vaš poznanik koji je pred teškom životnom odlukom Rakitić koji treba izvesti završni jedanaesterac. Uvjeren sam da biste ga podržali molitvom i s nekoliko ohrabrujućih riječi, makar bila riječ o čovjeku koji je povremeno naporan. Ili ako biste zamislili da je blagajnica na kraju radnog vremena Domagoj Vida pred kraj produžetka, koji mora trčati u obranu, nema sumnje da biste prema njoj bili srdačni. Ako bismo podršku i ljubav koju osjećamo prema reprezentaciji uspjeli zadržati i preusmjeriti prema svima onima koji igraju u ovoj momčadi od četiri milijuna, podjednak rezultat zasigurno ne bi izostao.
Ivo Džeba | Bitno.net