Anti Raosu život se promijenio jednim skokom u more tog 22. svibnja 1983. Udarcem glave o morsko dno povrijedio je vratni dio kralježnice. Mladić koji je tada u životu imao sve pred sobom, sada je zbog trenutka nepažnje započeo jedno novo putovanje puno neizvjesnosti, puno nade i vjere da će ponovno postati onaj dječak koji je veselo skakao po brdima Medova Doca. Nije ni slutio da je poslan svjedočiti vjeru i život prepun topline i iskrenosti. Ni u snu nije pomislio kako će ga Bog voditi na njegovu ovozemaljskom putovanju. Danas, tridesetak godina nakon povrede, Ante je pjesnik, kolumnist, dobrotvor, pokretač niza humanitarnih akcija, savjetnik, prijatelj i iznad svega – čovjek.

Suosnivač je nekoliko udruga, idejni pokretač zaklade “Kap za slap” preko koje se direktno pomaže osobama s invaliditetom sukladno njihovim potrebama koje nisu pokrivene sustavom. Antina životna želja je osnivanje Fonda nacionalne solidarnosti preko kojeg bi se sustavno, disperzirano i transparentno rješavali problemi osoba s invaliditetom. Ante je osoba koja voli život i nastoji ga prikazati onakvim kakvim ga i osjeća, baš onako kako ga i živi. Nisu mu važne tuđe kritike, ni one pozitivne ni one negativne. Ante jednostavno vjeruje u život bez ograničenja, u život nadahnut duhovnom mišlju, i na svom putovanju pokazuje odanost vjeri i Bogu. Za njega nema “ne mogu”, niti “teško mi je”; Ante svojim osmijehom i optimizmom pokazuje kako ga ništa ne može pokolebati u njegovoj životnoj priči koju s toliko radosti svjedoči.

– Čovjek si koji je doživio mnoge životne probleme, osjetio mnoge duhovne boli. Dogodi li ti se ponekad da poželiš dignuti ruke od svega?

Mislim da takvi trenutci nisu isključivo vezani uz izazov invalidnosti, oni su prisutni u svakodnevnom životu svakog pojedinca, neovisno o tome s kakvim i kolikim se izazovom netko suočava. To je općenito prisutno u ljudskoj naravi, ali važno je nakon svakog posrtaja ustati i krenuti dalje. Nisam pesimist u životu, niti po prirodi niti po odgoju, vjernik sam dobra, navikao sam vjerovati i živjeti svoja uvjerenja, pa ako se i dogodi neki trenutak izgubljenosti, to je samo znak da sam čovjek ranjiv i osjetljiv kao i svatko drugi. Nitko od nas ne može pobjeći od teškoća – one su utkane u naše živote i postavljene da ih svladamo, a koliko u tome uspijevamo to nije važno, važno je da nikada ne odustanemo. Sve što nam se dogodi, bilo dobro ili loše, samo nas oblikuje u ono što jesmo.

Izazov invalidnosti je dodatno opterećenje života, ali nije i jedino. Život općenito nije lagan, ali to nije razlog da ne uživamo u njemu. Ja za sebe mogu reći da sam sretnik, mogu se sam umiti, sam napiti, sam jesti, vozim, družim se s meni jako dragim osobama… Nažalost postoje i oni koji to ne mogu, koji su ovisni dvadeset četiri sata o tuđoj pomoći i njezi. Iako sam jedan kratki životni period bio u sličnoj situaciji, ne mogu reći koliko takvo životno iskušenje može biti razlogom dodatnih opterećenja, ali gledajući mnoge koji jesu u takvoj situaciji, znam da su oni duhom jači od svih nas.

Izazov invalidnosti koji živim postao je moja svakodnevica, navika, i sve ono što mi se može dogoditi događa se i vama. Možete biti dosadni, nepristupačni, pomalo ljutiti na sve i svakoga, ali onda se u vama javi ona misao koja vas uči da ste ovdje samo u prolazu i sve što živite samo je prolazno.

– Čitajući tvoju poeziju, tvoju prozu, nigdje ne govoriš o depresiji – je li moguće da nikad nisi depresivan ili ti depresija samo nije inspirativna?

Kad doživite izazov invalidnosti u godinama u kojim sam ja to doživio, naravno da vam se dogodi depresija. Trenutak u kojem niste znali što se to dogodilo s vama, kad niste shvaćali u kakvoj se situaciji nalazite, u početku i nije bio toliko dramatičan, ali kako je vrijeme odmicalo bilo je sve teže i teže prihvatiti činjenicu da više nikada nećete trčati, jahati, plesati, da nikada nećete postati otac i da nećete moći uživati mnoge druge stvari koje život čine životom. Nakon određenog vremena izgubite se u tom zamračenom prostoru jer niste u prilici da razumijete ono što su vam liječnici pokušavali objasniti. Za vas postoji samo jedno jedino pitanje „Bože zašto baš ja?“. Bio sam u nekom ponoru, bez igdje ikoga, u nemogućnosti da shvatim, da razumijem poruku koju sam dobio, „Živi, ovo nije kraj, ovo je početak, samo se trebaš potruditi“. Znate, momak sa dvadeset i jednom godinom života, koji je izoliran od svijeta i svega onog što se u tom svijetu u tom trenutku nudi, nije imao onu ruku spasa za koju će se uhvatiti i ponovo isplivati na površinu. Sve što sam u tom trenutku imao bila je vjera, ta tanka nit, koja mi je ukazala na novi početak.

Otkrivajući neke nove vrijednosti koje sam počeo s radošću živjeti, počeo sam zaboravljati na sve one koje više nisu mogle biti dio moje svakodnevne zbilje. Tako je i depresija nestala iz mog života. Što su me izazovi više izazivali, to sam otkrivao neke nove talente, neke nove prilike koje su me oblikovale u osobu koja sam danas. Znate, često smo u prilici da pričamo o sebi, a mi u biti i ne znamo tko smo, odakle smo, a niti kuda idemo, odgovor na ta pitanja može nam dati samo onaj koji nas je stvorio. Ako upoznamo njega i ako vjerujemo u njega, onda je sve jednostavno i lako bez obzira na to koliko je teško naše životno breme, naš križ života.

Danas mogu sa sigurnošću reći kako sam odavno raskrstio i s depresijom i s negativnim životnim stavovima. Iako se često u mom životu dogode trenutci tuge, razočarenja, boli, neovisno o mom životu, ja znam da netko veći od nas odlučuje o našem putovanju, o našoj budućnosti i to mi je dovoljno za ustati i krenuti dalje.

Zašto ne pišem o depresiji? Pišem o onome što me raduje, što me veseli, pišem o vlastitim iskustvima u kojima želim potaknuti svakoga na otkrivanje vlastitih sposobnosti, vlastitih talenata jer to je pravi izvor radosti.

– Mnoge osobe u tvojoj situaciji nastojale bi govoriti o svojim teškoćama, gurati sebe u prvi plan, zaboraviti na potrebe drugih. Kako sebe uspijevaš motivirati za potrebe drugih ne misleći na sebe?

Pa ja bih rekao kako najčešće i govorim i mislim na sebe, ali često mi se zna dogoditi da mi prilaze mnogi s porukama poput „Ja ti se divim, svaka čast na snazi koju imaš“. Vjerujte, bilo bi mi najlakše samo klimati glavom i odgovoriti usput, „A  što mogu, Božja volja… “, i pritom izazvati dodatno sažaljenje, ali tada bih lagao samome  sebi.

Meni je važno da svjedočim istinu, da svjedočim vjeru, važno mi je da razumijem poteškoće drugih. Ja znam da sam grešnik, znam da sam slabić u mnogim situacijama, ali zato se svaki dan molim Bogu da mi da snagu prepoznati i razumjeti potrebe drugih. Znate, kada doživite toliko dobrote u životu koliko sam je ja doživio, teško da možete tu dobrotu iznevjeriti. Smisao života je davanje, i ako svi dajemo onda svi i dobivamo, to je ono što me je život naučio. Moram priznati da sam kao osoba sebičan i da mislim samo na sebe, ali ta moja sebičnost me uči da je svatko na svoj način sebičan ili bolje rečeno potreban. Često mi se zna dogoditi da s osobom koja mi pomaže u nekim mojim potrebama na trenutak zastanem i tada se jedno drugome nasmijemo, ili uputimo jedan pogled razumijevanja. E, te male stvari, ti mali koraci života postaju naša dobrota, naša plemenitost. Oni nas uče kako pomažući drugima zapravo pomažemo sami sebi.

– Nažalost, oko nas su mnoge prepreke koje ograničavaju osobe s invaliditetom. Po tvom mišljenju, što je potrebno učiniti kako bi ih svladali ili prevladali?

Na to je pitanje lako odgovoriti, jednostavno ih trebamo ukloniti. Ipak, odgovor nije tako jednostavan. Sve ovisi s kojeg stajališta gledamo na prepreke. Ako na njih gledamo sa stajališta osobe koja ne živi izazov invalidnosti, onda sam vam odgovor dao na početku, ali ako na njih gledamo sa stajališta osobe koja živi izazov invalidnosti, onda je odgovor puno kompleksniji. Svaki izazov invalidnosti traži poseban pristup uklanjanju ograničenja.

Ako dublje zavirim u svoje poslanje, onda mogu reći kako sam zahvaljujući izazovu invalidnosti bio primoran u svojoj svakodnevici dati ono najbolje od sebe, kako bih urazumio okolinu, da stjecanjem invaliditeta nisam postao ništa manje i ništa više vrjedniji kao osoba nego što sam bio do tada. Ostao sam isti, sa svojim imenom i prezimenom. Već sam rekao kako sam ograničen u mnogim svojim situacijama, ali život te nauči, i takve stvari postanu navika, rutina. I bol koja vas svakodnevno provocira postaje vaša svakodnevica na koju s vremenom postajete imuni. Jednom ne tako davno, prišao mi je jedan gospodin dok sam hodao i obratio mi se riječima „ne žuri“. Pa ne žurim, hodam ovako jedino kako mogu, pomislio sam u sebi, ali ta njegova poruka me je toliko osnažila da sam mislio da ću u tom trenutku poletjeti. Nekada vam se dogodi da vas netko na sasvim običan način potakne na još višu aktivnost, na još više davanje. I danas kada mogu reći da sam mnoge teške životne trenutke ostavio iza sebe, moram priznati kako sam našao onu mirnoću, strpljenje, vjeru iz kojih sam crpio snagu za ustajanje svakog jutra, bilo to da sam na štakama ili da sjedam u invalidska kolica. Tu snagu sigurno ne bih imao da mi nije povjeren život s izazovom invalidnosti.

– Znači li to da kada dođemo u situaciju u kojoj ne možemo upravljati svojim životom, da se onda okrećemo Bogu ili vjeri?

Mi nikada i ne upravljamo svojim životima, mi smo samo svjedoci ili nosioci svjedočenja raznih različitosti. Ne mogu reći da se Bogu obraćamo onda kada nam je teško, mi se obraćamo Bogu onda kada je on to odredio i na način kako on to želi. Ja Boga osjetim svaki trenutak. Mislim da često u svojoj sebičnosti želimo pokazati neku svoju veličinu, kao snagu koja je iznad Boga. Često u nedostatku poniznosti pokazujemo potrebu za materijalnim bogatstvom, koje stavljamo iznad Boga, što nas udaljava od realnosti i stvarnosti života. Biti darovit i imati puno novaca ne znači živjeti radost, za to je potrebno puno više, za to je potrebno živjeti razna ograničenja koja će vas potaknuti da uvijek dajete više, da uvijek dajete ono najbolje od sebe. Već sam rekao kako sam potaknut izazovom invalidnosti otkrio mnoge svoje talente, i to je to, ono što u meni izaziva posebnu radost. Bit je u tome da moramo naučiti i razumjeti kako je Bog u svakom trenutku s nama.

– Postoji li nešto što te može promijeniti, potaknuti na nekakav drugačiji pristup životu?

Čovjek od pedesetak godina teško može mijenjati životne navike, njegova svakodnevica postala je odavno već rutina, ali opet čovjek uči dok je živ. Onog trenutka kada prestanemo učiti prestali smo i živjeti. Najteža borba je ona s vlastitim mislima, ali u tim mislima vi nikada ne gubite, uvijek dobivate neke nove spoznaje koje vas uče pravim životnim vrijednostima. Svakome od nas događaju se razne zaljubljenosti, razne ljubavi, ali ako smo dosljedni u svojim stavovima, ako ne dopustimo mislima i mašti da nas zavedu ili odvedu od naše misije, brzo ćemo spoznati koliko je ljepote u vjeri, u strpljenju, u dobroti, u ljubavi. Što se tiče nekog drugog pristupa životu, vjerujte mi teško bi ponovo bilo tražiti se u tamo nekim zamračenim prostorima, na tamo nekim novim livadama i pašnjacima, teško bi bilo prihvatiti neke nove izazove i boriti se s nekim novim mislima. Ali kako sam već rekao, to ni prije nije bio moj izbor, a ne može biti ni sada, pa ako se i dogodi, Bogu hvala, dovoljno je ustati i krenuti dalje.

– Misliš li kako si u svojoj borbi ili svom životu ponekad odustao od sebe, od istine, koju tako zagovaraš?

Moram reći kako se sramim svojih kompromisa, kako često znam reći da sam mogao drugačije. Ali ne žalim. U svemu što sam radio davao sam od sebe samo ono najbolje što sam u tom trenutku znao. Kako narod kaže: „Nije sramota biti neuk, sramota je ostati neuk“. Ja sam imao sreću što potječem iz obitelji zdrava duha od koje sam učio što znači poniznost, što znači vjera, što znači obitelj. Invalidnost i sve što prolazim samo je nadogradnja svega toga, temelji vjere koju živim izašli su iz obitelji. Mislim kako Bog zna zašto nam je povjerio zadaće koje živimo na ovom putovanju. Jesam li zapostavio sebe ili nisam ne znam, jer moje osobne ambicije su biti sretan, boriti se za ono u što vjerujem, živjeti dobrotu, ljubav i vjeru. Znate kada sam doživio izazov invalidnosti? U bolničkoj sobi prijatelj koji je ležao pored mene upitao me: „Ante, znaš li što je najteže u životu?“. Tada sam imao pet dekubitusa, ležao vezan za krevet zbog jakih spazmi, drugi su me okretali, umivali, hranili, i kao takav nakon dubokog promišljanja odgovorio sam da ne znam. A on mi je odgovorio: „Kad ti suze teku a ti ih ne možeš obrisati i kad ti muha sleti na nos a ti je ne možeš otjerati“. Kad vam to kaže osoba koja ne može micati ni rukama ni nogama, mislim da nikada nećete razmišljati o tome jeste li se ponekad možda zapostavili i odustali od istine. To je nešto što vas čitav život uči poniznosti, vjeri, davanju i od toga ne možete odustati, to ste vi. To vas čitav život prati i ne da vam da odustanete. To vas nauči koliko je važno raditi na sebi, koliko je važno učiti.

– Već si preko 30 godina osoba s invaliditetom, možeš li reći, je li se u društvu nešto promijenilo nabolje u odnosu prema osobama s invaliditetom?

Osobno, nažalost, ne vidim nikakvih promjena, jer sustav i dalje osobama s invaliditetom ne omogućuje samostalnost, mogućnost izbora. Dogodile su se neke kozmetičke promjene. Tako se danas o osobama s invaliditetom više govori, češće su prisutne u javnosti, ali promjene su se nažalost dogodile samo na gore. Veći je broj osoba s invaliditetom kojega je često uzrok sam sustav, primjer autizma – za koji se može reći kako se događa zbog obveznog i upitnog cijepljenja djece.

Isto tako, nismo stvorili sustav koji će ublažiti razliku koju zbog određenog izazova invalidnosti žive osobe s invaliditetom. Kada gledate neke zemlje Europske unije, pitate se kako je moguće u njima uspostaviti model koji osobama s invaliditetom pruža priliku u svakoj situaciji, kako je moguće da njihova politika prati i razumije vrijednosti i potencijale osoba s invaliditetom, te ih kroz razne olakšice i subvencije motiviraju na aktivan i samostalan život u zajednici. Danas kada imamo velik broj prometnih nezgoda, danas kada su stradanja na radnim mjestima postala svakodnevica, jasno mi je kako ovakav sustav zdravstva nije u stanju pratiti sve humane potrebe osoba koje za posljedicu imaju trajni invaliditet. Ali i pitanje osoba s invaliditetom je pitanje odgovornosti samih osoba s invaliditetom, mi smo ti koji sebe prezentiramo u javnosti, mi smo ti koji govorimo o našim potrebama i kao takvi moramo pronaći model kako prisiliti zajednicu da nas prihvati onakve kakvi jesmo. U samom pitanju naveli ste kako sam preko 30 godina osoba s invaliditetom, ja nisam osoba s invaliditetom, ja sam bio i ostao Ante Raos, s istim JMBG-om, svih ovih pedeset i kusur godina. Invalidnost me je učila pravim vrijednostima, oblikovala me kao osobu, rekao bih pružila mi priliku, ali definitivno invalidnost nije ono što ja jesam. Zato je važno istaknuti kako smo mi ti koji moramo donijeti promjene, pokazati kako su razlike samo bogatstvo, prilika za bolje i kvalitetnije društvo. Volim za sebe reći da se nikada ne borim da bih nekoga pobijedio, da bih pokazao kako sam bolji od nekoga, jednostavno borim se za svoja uvjerenja, ali nikada se ne borim protiv nekoga ili nečega, na kraju pobjeda je samo trenutak, a borba je ono što traje. Htio bih također naglasiti, ako želimo društvo istih mogućnosti, onda moramo pokazati svojom odgovornošću kako smo i mi osobe s invaliditetom odlučne izboriti se za društvo ravnopravnosti, za društvo u kojem će se slušati i naša glazba.

– Razmišljaš li o tome što ti sutra donosi, koliko ćeš u budućnosti moći biti samostalan?

Mislim kako ne postoji osoba na svijetu koja o tome ne razmišlja. Ali činjenica je da će moje fizičke mogućnosti iz dana u dan biti sve slabije. Ja na to ne mogu utjecati. Jednostavno to je Božja volja i ono što mi se povjeri trudit ću se nositi s radošću. Hoću li u tome uspjeti ili ne ću to ne znam, ali znam da neću odustati. Iskustvo je škola koja se skupo plaća, a ja iz iskustva znam da ne valja planirati, treba živjeti trenutak za trenutak, i nastojati u svemu uživati. Znam da je to teško, ali ako smo iskreni i pošteni prema sebi onda je to ostvarivo. Invalidska kolica, štake nisu barijera na putu radosnog življenja; vjera i ljubav puno su jače od svih tih sitnica koje nas kroz život dotaknu, samo ih trebamo razumjeti i iskreno živjeti. Tada nam nije važno što će biti ili kamo ćemo sutra, jesmo li u kolicima ili na štakama.

– Skokom u more postao si osoba s invaliditetom. Moje zadnje pitanje je – kada bi ponovo bio u prilici skakati, bi li opet skakao?

Ja invalidnost nisam birao, ona se dogodila kao posljedica skoka u more. Jesam li mogao utjecati na to kako ću skočiti, naravno da jesam, ali da sam na neki drugi način skočio možda bi mi se dogodila neka druga posljedica koja bi me učila nekom drugom životnom sadržaju. Isto pitanje i ja vama mogu uputiti kada vam izađe neki tekst, koji ste objavili i kada ga pročitate, primijetite li da ste neku sitnicu ili nešto iz teksta drugačije mogli prikazati ili opisati. Prošlost ne možete promijeniti, ona je takva kakva je, ako ste stalno s njom u svađi, trenutci koji su pred vama ostaju vam neostvareni. Bih li ponovo skočio… naravno da bih skočio, ako vjerujete, ako volite, ako živite, onda se nećete odreći radosnih iskustava. Nisam zagovornik iživljavanja nad vlastitim životom, ali sigurno nisam ni onaj koji će od straha da ne pokisne prestati šetati po kiši. Život je knjiga u kojoj vi opisujete trenutke koji su vam povjereni, ali ne možete ih birati, sve što možete jest ukrašavati ih. Napokon, ja vjerujem da ću ponovo trčati, plesati, hodati i to daleko bolje nego što sam nekada mogao, a do tada, hvala Bogu, ne žalim se.

Marko Pandurević | Bitno.net