Hrvatsko društvo nedavno je zahvaćeno otvorenim svjetonazorskim antagonizmom koji je, očito, tinjao dugo vremena pod pokrivačem političke korektnosti i, kako bih želio vjerovati, demokratske uljudbe. Dolazak gospođe Reisman u Hrvatsku i njeni nastupi na tribinama pokazali su da vjernici nisu jedini koji drže do svojih svetinja. Začudno jasna svjetonazorska artikulacija „ovih drugih“ dogodila se na nekoliko razina;  osobnoj(već ikonizirana slika buntovne studentice), institucionalnoj (dekan Fakulteta političkih znanosti), medijskoj (simultani bljesak udarnih vijesti s istom poruk(g)om na naslovnicama najčitanijih portala). Zbijanje redova odigralo se toliko munjevito, gotovo na razini fenomena, da nedavni aktivizam katoličkih udruga protiv plakata za jednu kazališnu predstavu izgleda kao tromi sociološki refleks.

Što se zapravo dogodilo s dolaskom gospođe Reisman, američke komunikologinje i međunarodno poznate istraživačice utjecaja seksualne revolucije na američko društvo? Najavljivana kao pseudo i kontroverzna znanstvenica, čim je  stupila na hrvatsko tlo i otvorila usta „promaknuta“ je u skandaloznu i sramotnu govornicu koja svojom pojavom (a zapravo stavovima) iritira akademsku zajednicu te svaki je njen nastup zapravo fijasko. Unatoč medijskoj blokadi da se čuju ako ništa dva dojma istog predavanja, i bučno plasiranim informacijama o događaju koji su prošli munjevitu ideološku pasterizaciju, moguće je pogledati video snimke njezina gostovanja na FPZG-u i zaključiti gdje je točno zapelo u toj komunikaciji te procijeniti razinu elementarne pristojnosti domaćina prema gošći predavačici iz strane zemlje.

Judith Reisman temeljem svojih istraživanja „Biblije“ seksualne revolucije koja se sastoji od dvije knjige Alfreda Kinseya te učinaka silnih promjena koje su zbog tih knjiga zahvatile američko društvo iznosi vrlo utemeljenu kritiku dovodeći u pitanje uopće znanstvenost i legalnost tih radova. Dakako, seksualna revolucija nije ostala zabilježena kao društveni događaj sredine 20. stoljeća već se sa svojim tekovinama duboko ukorijenila postajući tako neupitna vrednota modernog, sekularnog društva. Tekovine poput kontracepcije kao odgovornog pola poželjnog promiskuitetnog ponašanja, popularizacije abortusa, promocije raznih seksualnih ponašanja i rodova (trenutno je 5 slova LBTQG, ali za očekivati je čitavu abecedu koju će djeca morati usporedno učiti u školama) kao poželjnih i normalnih, afirmacija pornografske industrije, skidanje krimena s prostitucije proglašavajući je legitimnim obrtom i profesijom uzdignute su na pijedestal neotuđivih ljudskih prava te prirodno zauzele  mjesto svetinja u koje se ne dira.

I čak držim da većina u tom smjeru „religioznih“ ne smatra te tekovine nužno dobrim i korisnim samima po sebi već po ulozi koju odigravaju u društvu uklanjajući mrske, mračne tabue seksualnosti. Spremno pristaju na kolateralnu žrtvu takvog „razvojnog“ iskoraka trpeći da ono što je po prirodi stvari intima postaje javna i obezvrijeđena stvar. A znanstveni zapažaj da proždiranje tuđe intime putem medija razbolijeva konzumenta kao da je riječ o duhovnom kanibalizmu nije razumski neutemeljena. Jer područje intime mnogima je sveto i neotuđivo, u njemu uspostavljamo specifični odnos po kojem se prepoznajemo pripadnicima iste vrste.

Takvim rakursom motivirani, neki poput Judith Reisman upozoravaju na učinke seksualne revolucije koji su doveli unatoč kontracepciji do povećanja promiskuiteta te posljedično do povećanja broja neželjenih trudnoća, spolno prenosivih bolesti, pada nataliteta, krize obitelji, porasta neplodnosti te povećanog broja psiholoških problema povezanih s ovisništvom o seksu i pornografiji te s nesposobnošću da se uspostavi dugotrajan, kvalitetan odnos s partnerom. O tomu ne govori gospođa Reisman temeljem svojih umjetničkih impresija o američkom društvu već temeljem dugogodišnjeg interdisciplinarnog istraživanja pozivajući se na brojne, svima dostupne studije provedenima u tom području.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Zanimljivo je bilo vidjeti kako maske padaju kada se dirne u svetinje, kako nestaje pristojnosti, kako se lako odriče drugome pravo da zucne. Poza promicatelja otvorenog društva jednakih raskrinkana je u hipu. Jer takvima ne smeta što je jedna novinarka ekspresno smijenjena jer je pokazala dio spornog dokumentarca o Kinseyevom radu, ne smeta ih totalitarni stil uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, ne smetaju ih tablice u Kinseyevim knjigama u kojima su precizno zabilježeni orgazmi tromjesečnih beba. Njih smeta gospođa Reisman koja je došla reći koju riječ o tome kao relevantni sugovornik. Ne kao propagator koji će putem medija oktroirati svoj stav o temi već je došla među mlade, na fakultet gdje je doživjela bezobrazluk jednog dekana(studentima ne treba zamjeriti) te u Hrvatski novinarski dom gdje su joj uvrede dobacivali iz publike. Priznavši da takvu količinu nasilja nije doživjela nigdje u svojoj karijeri preostaje nada da joj bar nisu prevodili sve što novine pišu o njoj.

I što sad napraviti? Ipak je Reisman dirnula u svetinju, a da smo ispali neodgojeni, jesmo. Okrećemo pilu naopako i kažemo: nasilje prema Reismanovoj ustvari je bunt neustrašive hrvatske inteligencije. Njuši li tko talibanizaciju?

Tomislav Šnidarić