Biskupija hvarsko-bračko-viška dobila je nedavno novoga biskupa. Nakon što je papa Franjo prihvatio odreknuće od službe mons. Slobodana Štambuka, za novoga biskupa imenovao je don Petra Palića. Don Petar je dosad obavljao niz odgovornih dužnosti, među njima i onu generalnog vikara Dubrovačke biskupije, a na mjesto biskupa Hvara dolazi sa službe generalnog tajnika Hrvatske biskupske konferencije.

S novoimenovanim biskupom, koji će biskupsko ređenje primiti 30. travnja, razgovarali smo o nizu tema, a naša pitanja započeli smo s najvećim kršćanskom blagdanom koji slavimo danas.

– Na što vjernik treba usmjeriti svoj duhovni fokus u blagdanu Uskrsa?

Prije svega, Uskrs je, gledajući općenito na njegovo značenje, blagdan nade. Svi opisi Isusova uskrsnuća svjedoče o tome kako je u njegovim učenicima došlo do velike promjene nakon čudesnog događaja uskrsnuća. Promjena se sastojala u tome da su oni shvatili kako je Isus doista Mesija, Otkupitelj, Gospodar života i smrti i kako doista hodamo drugačije kroz ovaj svijet ako smo svjesni da nas Gospodin prati na tome putu i da je prisutan među nama. U tom smislu, na Uskrs treba gledati kao na blagdan pobjede dobra nad zlom, svjetla nad tamom, kao na blagdan nade koji nam donosi ohrabrenje u Kristovu duhu i snagu za daljnji hod prema naprijed.

– Nada nam je, čini se, u ovome trenutku jako potrebna?

Rekao bih, ne samo nada da će sutra biti bolje, nego prije svega i ona eshatološka nada, spasenjska nada, da smo doista rod spašenih i otkupljenih. Ta eshatološka nada daje smisao svemu što činimo. Perspektiva uskrsnuća i patnje koja mu je prethodila, daje smisao i našim patnjama i trpljenjima na ovome svijetu.

– Razumijemo li to dovoljno, jesmo li svjesni snage Isusova uskrsnuća koja ulazi u naše živote?

U našem vjerničkom životu postoje dvije stvarnosti i svojevrsna napetost između njih. Jedna je ona u kojoj smo nominalni kršćani, u kojoj slavimo Uskrs kao tradicionalni blagdan i u kojoj postoji opasnost da sve to uzmemo „zdravo za gotovo“. Druga je ona u kojoj bivamo svjesni da Isusovo uskrsnuće mijenja sve, mijenja ljudske živote, otvara nove horizonte. Mislim da bismo svi zajedno trebali moliti za te „uskrsne oči“ koje će nam pomoći vidjeti snagu i domet uskrsnuća.

Kažu kako negdje u Italiji postoji običaj da se na uskrsno jutro ode na zdenac i operu se oči čime se simbolično naglašava da se na Uskrs mora gledati na nov način. Apostoli su nakon Kristova uskrsnuća također dobili „nove oči“ kao i novu snagu po daru Duha Svetoga za naviještanje svijetu Isusova uskrsnuća. Živimo u vremenu kada osjećamo kako smo zaslijepljeni mnogim stvarima i potrebne su nam „uskrsne oči“ i radost koja dolazi s ispravnim pogledom.

– Uskrs je uvijek i novi početak… Može li on postati i novi početak za društvo u kojemu živimo?

Kršćani su pozvani mijenjati lice zemlje. I jedino o nama ovisi koliko dopuštamo biti zahvaćeni tom uskrsnom nadom i radošću, a o tome potom ovisi kako će izgledati naše obitelji, naše župne i biskupijske zajednice, pa na koncu i cijelo društveno okruženje u kojemu živimo. Svakako, Uskrs jest novi početak, on je to uvijek iznova. Možda imamo tendenciju doživljavati Uskrs kao nešto već pomalo uobičajeno, ali vjerujem da činjenica Kristova uskrsnuća i njezina proslava znači za svakoga od nas, na svoj način, novi početak. Ako u Hrvatskoj ima preko 90 posto kršćana, ove ili one denominacije, onda je jasno da je naša odgovornost velika. Uvijek trebamo krenuti iz vlastite pozicije. Na koji način mi shvaćamo tu društvenu stvarnost i kako istu možemo promijeniti nabolje i dati joj tu kršćansku nadu.

– Ovaj Uskrs znači i novi početak za vas… Kakav je to osjećaj za svećenika kada mu kažu: Papa želi da budeš biskup?

Ne mogu reći ništa novo osim onoga što sam već rekao. S jedne strane je osjećaj velike odgovornosti zbog povjerenja koje su vam ukazali Papa i Crkva, a s druge osjećaj velike poniznosti. Poniznosti jer je čovjek svjestan, a to sam i napisao u nedavnoj poruci vjernicima biskupije, da nije niti najbolji niti najsposobniji svećenik i da to nije jedan od razloga zašto je izabran. Gospodin ima svoje planove zašto se služi pojedinim ljudima, pa tako i sa mnom. Ono što je na nama koji smo, kako je rekao Benedikt XVI., ponizni radnici u vinogradu Gospodnjem, jest da to prihvatimo ponizna i otvorena srca, pa premda to bilo i teško. Ako imamo povjerenja u Gospodina i ako mu prepustimo voditi naše putove, onda sve gledamo i prihvaćamo drugačije.

– ‘Ako biskup ne moli, onda ne ispunjava svoju dužnost’, rekao je nedavno papa Franjo. S druge strane, dosta medijskih komentara isticalo je vaše organizacijske sposobnosti koje ste pokazali dosad i koje će biti vaša prednost u službi. Očito biskupska služba mora biti ravnoteža obje te dimenzije?

Molitva je najbitnija, ona je naše sidro i ako te usidrenosti nema, te usidrenosti u Bogu koja se po molitvi događa, onda ništa drugo ne može biti uspješno. Ja sam prije svega svećenik i radio sam ono što mi je toga trenutka bilo povjereno. Tako sam to prihvaćao i tako sam tome pristupao u srcu. Bez one duhovne, molitvene dimenzije, bez svijesti da sve to što radimo, radimo za Boga, dobro Crkve i naroda Božjega, sve to nema smisla.

Duhovnost je temelj svećeničkog života, to je potpuno jasno. Možda se danas kod nas ponekad previše ističe angažman svećenika i na drugim područjima. Naravno, i taj drugačiji angažman je potreban, ali ako nema temelja u duhovnom, u slavljenju euharistije i sakramentima, onda to nema smisla.

– Biskup dubrovački Mate Uzinić nedavno je rekao kako se trebamo svi zajedno ‘usuditi sanjati bolju Crkvu’. Slažete li se s njim?

Skoro sam sedam godina bio najbliži suradnik biskupa Mate Uzinića, tako da su mi dobro poznata njegova razmišljanja koja proizlaze iz iskrenosti njegova srca i želje za autentičnijom Crkvom. Ali, kada govorimo o autentičnosti, onda naravno mislimo na sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice, pa i biskupe, dakle na sve one koji čine Crkvu.

Naravno da Crkvu treba uvijek sanjati boljom. Postoji ona maksima – Ecclesia semper reformanda – Crkva se treba uvijek reformirati, obnavljati. Kao što je to Drugi vatikanski koncil naznačio, Crkva treba čitati znakove vremena, to je njezina zadaća. Čitanje znakova vremena pri tome ne znači napustiti ono staro, nego znači ono što su pape od Pavla VI. naglašavale – sadržaj koji Crkva naviješta ostaje uvijek isti, ali potrebno je otkriti kako taj sadržaj na najbolji način prenijeti ljudima našega vremena. Tu vidim poziv Crkvi da uvijek bude „aktualna“, mora se truditi ljudima našega vremena prenijeti autentičnu poruku Evanđelja.

– Prvi ste biskup iz Janjeva nakon koliko vremena?

Mislim da sam u tom nekom povijesnom slijedu treći, odnosno biskup nakon 160 godina. Dvojica Janjevaca bili su skopski nadbiskupi: Matija Mazarekić bio je skopski nadbiskup od 1759. do 1808. i Petar Šali Glasnović, koji je bio skopski nadbiskup od 1834. do 1839.

Kada govorimo o tome, želim naglasiti kako Janjevo danas ima 39 živih svećenika, oko 20 redovnica, iako je tamo ostalo tek 250 ljudi. Pribrojimo li ovome i duhovna zvanja iz župe Letnica, također dijela hrvatske dijaspore na Kosovu, odnosno njihovih 40-ak redovnica i 15-ak svećenika, te današnje bogoslove i sjemeništarce, onda je to duhovna baština koja obvezuje i koja danas može biti poticaj mnogima u odgovornom življenju vjere i njegovanju svoje baštine.

– U svoj biskupski grb stavili ste i zvono janjevačke crkve sv. Nikole?

Da. Prvi pisani spomen Janjeva je iz 1303., a to zvono je napravljeno 1368. To je drugo najstarije crkveno zvono u Hrvata koje je proživjelo svu sudbinu tamošnjih Hrvata koja nije bila nimalo jednostavna, ali je u njoj sačuvan kontinuitet opstojnosti Hrvata na tim prostorima. I to je zvono svjedok toga kontinuiteta i ustrajnosti tih ljudi u vjeri. Zvono u mom grbu, dakle, simbolizira kontinuitet i vjernost, oznake koje će, nadam se, obilježavati i moju biskupsku službu.

– Koliko je vaša duhovnost formirana pod utjecajem te povijesne sudbine Janjevaca koju ste spominjali i toga kontinuiteta vjere, toga življenja u manjini?

Uvijek je tako: kada ste pritisnuti izvana, onda ste prisiljeni iznutra biti jači. Bili smo manjina na tom prostoru, okruženi pripadnicima drugih vjera i naroda, što je možda ponekad znalo uroditi i nekim političkim pritiscima koji su, naposljetku, jedan od razloga masovnog iseljavanja. Ali, to nam je omogućilo i da u sebi budemo kompaktniji i jači. To je bio izazov – svjedočiti u tim okolnostima svoju pripadnost i vjernost, prije svega Bogu i Katoličkoj Crkvi, a potom i hrvatski identitet. Nije bilo lako, ali tako je s Crkvom kroz povijest. Kada je ona bila najjača? Kada je bila izložena vanjskim progonima.

– Naravno, ta okruženost ljudima druge vjere i nacionalnosti čovjeka usmjerava i prema dijalogu?

Možda to čovjeka odredi u onom segmentu da počne shvaćati i prihvaćati drugoga u svoj njegovoj slobodi, u svemu onome što on jest, sve dok ne dođe do ugrožavanja tuđe slobode i identiteta. Mislim da je jedino to prostor unutar kojega je moguć istinski dijalog. Za vrijeme svoga školovanja nisam osjećao nekakve pritiske zato što sam drugačiji. Bila je jednom situacija kada sam napisao domaći rad na latinici, pa sam ga morao pisati ponovno na ćirilici. Ali, nikada od svojih školskih kolega nisam osjetio nekakvu obilježenost zato što sam Hrvat. Ali, ponavljam, to je situacija koja zahtijeva međusobno uvažavanje i poštovanje, što smo mi u tim okolnostima kao djeca već učili i usvajali.

– Kako onda u svjetlu toga izvući pouke za poboljšanje našeg odnosa sa Srpskom pravoslavnom Crkvom koji nisu trenutačno pretjerano dobri?

Bez toga međusobnog poštivanja neće biti nikakvog napretka. To je prvi i temeljni korak. Kao kada dijete uči hodati – onaj prvi korak je presudan, a onda dijete stekne snagu i sigurnost za sve iduće korake. Tako je i u odnosima između Crkvi i različitih vjerskih zajednica. Prihvatiti drugoga u svoj njegovoj različitosti, ali i očekivati da on prihvati tvoju različitost, imati pravo na to. To su temelji koji jamče da možemo razgovarati i o stvarima u kojima smo možda malo više udaljeni.

– Biskupi su u aktualnim prijeporima o Istanbulskoj konvenciji jasno istaknuli svoje stajalište što je iznova protumačeno kao ‘miješanje Crkve u politiku’?

Vratio bih se na ono pitanje koje smo već spomenuli: što znači biti kršćanin u suvremenom društvu? To je temeljno pitanje. Ako odgovor na to pitanje znači zauzimati se za evanđeoske vrednote, onda je naravno jasno što trebaju činiti biskupi koji imaju poslanje te vrednote naviještati i propovijedati. Percepcija njihovih poruka događa se na dvije razine: vjerničkoj i društveno-političkoj. Ako govorimo konkretno o Istanbulskoj konvenciji, mislim da biskupi u svojim priopćenjima nisu iznijeli ništa novo osim već poznatih poruka koje se temelje na evanđeoskim istinama i Božjem planu za čovjeka i njegov život.

Biskupi su naglasili kako se, naravno, zalažu za zaštitu najugroženijih nasiljem, u ovome kontekstu za zaštitu žena, ali su izrazili i svoju bojazan da se ne bi kroz tu konvenciju uvela jedna ideologija koja baca pogrešno svjetlo na čovjeka i njegovu biološku stvarnost. Kako će te jasne biskupske poruke biti shvaćene, sigurno ovisi o nutarnju usmjerenju onoga koji ih čita i sluša. Biskupi nisu željeli ići ni protiv koga. Oni su iznijeli svoj stav, svoju bojazan i svoje trajno zauzimanje za dostojanstvo svakog ljudskog bića.

– Kako komentirate najnovija događanja oko te Konvencije, prosvjede protiv nje i mogućnost njene ratifikacije?

Komentar ću sažeti u jednoj rečenici: nedostatak komunikacije, posredovanje polovičnih informacija i neosluškivanje bila naroda može uzrokovati nove podjele i probleme.

– Doktorirali ste na temi enciklike sv. Ivana Pavla II. Evangelium vitae koja se bavi i problemom abortusa. Čini li, po vašem mišljenju, Crkva, odnosno biskupi, dovoljno na osvješćivanju potrebe borbe protiv njega?

Pitanje je koliko biskupi imaju mehanizama na raspolaganju i što se stvarno od njih očekuje. Biskupi imaju poslanje naviještati evanđelje i evanđeoske istine. Pratite li biskupe, njihove propovijedi, javne istupe, možete jasno vidjeti da oni to poslanje ispunjavaju. Drugo je pitanje koliko te poruke dopiru do srca ljudi. Svjedoci smo kako postoji stanovita neuravnoteženost u našem vjerničkom životu, s jedne strane deklariramo se vjernicima, a s druge, kada se radi o pitanjima gdje treba javno zauzeti vjernički stav, onda ostajemo na razini kako je „vjera privatna stvar“. Pitanje abortusa jest pitanje života i smrti i zahtijeva jasno očitovanje svih vjernika, odnosno svih onih koji pripadaju Crkvi.

– Je li možda i među vjernike ušao abortivni mentalitet?

Ne bih to zvao samo „abortivni mentalitet“, prije bih takav obrazac ponašanja nazvao „hedonistički mentalitet“, onaj koji se danas promovira na sve strane, odnosno potreba za sebičnim življenjem svojih prohtjeva, bez obraćanja pažnje na posljedice. Naravno, ovome treba pridodati i ono što je Benedikt XVI. nazivao „diktaturom relativizma“. Nastojimo sve relativizirati, počevši od istine, pa sve do vrednote ljudskog života.

– Svojedobno ste bili i vjeroučitelj. Kako komentirate ove neprestane prijepore oko školskog vjeronauka?

Moje iskustvo s vjeronaukom vezano je za vrijeme neposredno nakon rata, u Dubrovniku. Tada su ratne rane još bile svježe i vidljive, a mladim ljudima nije bilo jasno treba li nam i zašto vjeronauk. Ali, i na temelju toga iskustva došao sam do zaključka da nam treba školski vjeronauk. Ne toliko zbog toga što će djecu, na neki način odmah formirati kao vjernike, iako je taj formativni karakter škole jako važan kao i onaj informativni, nego zato što pomaže tim mladim ljudima u odgovornom rastu i razvoju. Pa i u onome informativnom smislu, kada mladi ljudi upoznaju drugačije i različite, ali istodobno jasno upoznavajući ono svoje. Jer bez jasnog upoznavanja vlastita identiteta, onoga što ispovijedamo i što nas čini vjernicima i katolicima, nećemo moći dobro i lako prihvatiti druge i drugačije.

Ne vidim zašto bi vjeronauk u školi smetao nekome tko nije vjernik, ali postoji odgovornost školskog sustava da se pobrine da se onoj djeci koja ne pohađaju školski vjeronauk ponudi neki drugi model i alternativa. Crkva se zauzima za to da roditelji u odgoju sami biraju ono što smatraju najboljim za svoje dijete, to je ono od čega nema odstupanja.

– Koliko znate o problemima biskupije u koju odlazite?

Poznati su mi problemi koje naši ljudi koji žive na otocima imaju. Jedan od njih je svakako nedovoljna prometna povezanost, što onda stvara i stanovite probleme u životu općenito, ali i u pastoralnom radu biskupije. Naravno, tu su i problemi infrastrukture i specifičnog otočnog života koje svi poznajemo. Neću govoriti o nerazvijenosti otoka, jer vjerojatno se situacija s razvojem turizma nešto popravlja, ali mislim da postoji veliki prostor za dodatni razvoj. Usporedimo li ih s drugom dijelovima Hrvatske koji su povezaniji i gdje je ekonomija ipak stabilnija, lako je uvidjeti kako prostor za rast i razvoj postoji.

Pastoralno gledano, znam da Hvarska biskupija ima bogatu kršćansku i kulturnu baštinu i to je velika njezina prednost. Pitanje jest kako na toj kršćanskoj baštini graditi dalje i kako je iskoristiti za današnje vrijeme. Što se tiče drugih aspekata, ostavio bih priču o njima za vrijeme kada ipak malo bolje upoznam stanje u biskupiji.

Goran Andrijanić | Bitno.net