Danas je u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu predstavljena Poruka za Dan posvećenog života koji se slavi 2. veljače, na blagdan Svijećnice.

Poruku su na konferenciji za medije predstavili predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskoga života gospićko-senjski biskup Zdenko Križić te predsjednik Hrvatske redovničke konferencije fr. Slavko Slišković, OP.

Tom prilikom biskup Križić osvrnuo se i na pismo hrvatske redovnice koje je sredinom siječnja objavljeno na našem portalu.

Odgovarajući na pitanje Blaženke Jančić s Hrvatskog radija, biskup gospićko-senjski i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, poručio je da nije “previše impresioniran” njegovim sadržajem.

“Nije mi jasna poruka, ne mislim da su unutra laži, ne, mnoge stvari su objektivne, ali ne vidim smisao. Govoriti osobama koje se opredjeljuju za redovnički život što ih sve čeka, to je dosta subjektivno. Ono što je ta osoba iskusila ne znači da sam i ja to iskusio ili da će to biti moje iskustvo. S druge strane, nije niti dobro znati sve unaprijed”, istaknuo je prelat te podvukao paralelu s brakom: “Vi koji ste u braku, da ste unaprijed vidjeli i ono negativno što će se dogoditi, pitanje je koliki bi se uplašili toga.”

“Sami znamo da Bog niti Blaženoj Djevici Mariji nije unaprijed rekao sve. Tko poznaje imalo izvještaj navještenja, u njemu nema niti jedne riječi o stradanju tog djeteta. Kad bi bilo, i ona bi se uplašila onoga što je čeka i tko zna kako bi reagirala. Prema tome ne vidim potrebu plašiti s onim što će se događati, već osobu koja dolazi treba pratiti, pomagati da razumije i nekakve stvarnosti koje nisu previše lijepe.”

Biskup je dodao kako u pismu ima i “drugih sadržaja” koji mu nisu razumljivi.

“Recimo naglasak da se te mlade redovnice koje dolaze ne bi trebale brinuti za svoje bolesnice jer nekako to onemogućuje njihovo ostvarenje. Pa ne znam u čemu bi bilo to ostvarenje. Znači, mlada redovnica mogla bi ići raditi u bolnicu i tamo njegovati bolesnike, ali u svojoj zajednici to ne bi trebala činiti? Ne znam kakva je to poruka. Ili tamo gdje se kaže kako se ulaskom u samostan može dogoditi i nešto na planu afektivnosti, pa se može dogoditi da se zaljubi u nekog svećenika ili neku drugu osobu… Ali onda se kaže: pa i to može dovesti do nekakvog idealnog braka. Pitam se koja je poruka. Je li to poruka mladima da dođu jer će možda lakše naći nekog partnera za brak nego ako ne dođu u samostan?”

Novinarka je potom primijetila kako se u pismu ukazuje i na pitanje zlostavljanja redovnica, upitavši prelata je li zabrinut zbog toga.

“Nisam previše. Bio sam u samostanu 49 godina pa nisam [vidio] zlostavljanja. Ima puno redovnica s kojima možete pričati, ne znaju što to znači. Pitanje je o čemu se radi, trebalo bi ispitati svaki slučaj. Je li zlostavljanje ako se ne ispuni željica neke osobe? Ako neka redovnica želi poći ne znam kamo, pa joj se kaže da ne može sada zbog toga i toga, to nije zlostavljanje. Treba vidjeti u čemu je to zlostavljanje. Moguće je, ne isključujem da se negdje i to može dogoditi, ali smatram da su to izuzeci”, zaključio je biskup Zdenko Križić.

Na njegov odgovor nadovezao se i fr. Slavko Slišković, OP, rekavši kako su nova redovnička zvanja danas “drukčijeg karaktera nego su bila prije”.

“Danas u redovničke zajednice ulaze uglavnom ozbiljnije osobe u starijoj dobi u odnosu na nekada, pa im je potrebno možda i ono što je ova sestra redovnica napisala, iznijeti istinu da redovničke zajednice nisu mjesta u kojima žive anđeli nego ljudi sa svojim slabostima. Samo, pitanje je kako to predstaviti i je li ovaj način na koji je to učinjeno doista onaj koji je potreban.”

Bratstvo i sestrinstvo

Što se tiče same Poruke za Dan posvećenog života, govornici su istaknuli kako je njena glavna tema bratstvo i sestrinstvo.

„Bratstvo i sestrinstvo su uvijek aktualni u životu Crkve, a napose u zajednicama posvećenog života. Ako funkcionira bratstvo ili sestrinstvo, funkcionira i sve drugo – molitva, dnevni red, pastoral i druge vanjske aktivnosti“, dodao je, prenosi IKA.

Međutim, ako nema pravog zajedništva sve druge vrijednosti „postanu invalidne“, upozorio je biskup.

Citirajući dokument „Bratski život u zajednici“ – koji ističe da premda bratstvo nije sve u životu redovničke zajednice, jest njegov bitni element – rekao je da je tako bilo od početka. „Isus nije htio osnovati samo običnu zajednicu koja bi bila nekakva udruga, nego osnovati zajednicu bratstvo“, protumačio je mons. Križić.

Nadalje je ustvrdio da zajednica neminovno upada u krizu kada bratstvo/sestrinstvo oslabi. Stoga je u svim reformama redovništva tijekom povijesti Crkve u središtu bilo zajedništvo.

Govoreći o redovničkom ili posvećenom životu, otac biskup stavio je naglasak na život. „Ako nema punine života onda i ono redovnički ili ono posvećeni gubi svoj smisao.“

Također je podsjetio na encikliku pape Franje Fratelli tutti, napomenuvši da je Sveti Otac u kontinuitetu s naukom Ivana Pavla II. Tako i u svojim govorima naglašava potrebu izgradnje bratstva sa svim. „Činjenica je da izgradnja bratstva nije laka ni u svijetu, ni u Crkvi, ni u redovničkoj zajednici. Za to su potrebne nemale žrtve i nemala odricanja“, poručio je mons. Križić.

Podsjetio je da Isus kao prvi zahtjev za učeništvo stavlja odricanje od sebe, dodavši da treba vidjeti potrebe drugih oko sebe.

„Redovničko bratstvo i sestrinstvo mora biti znak svijetu da je bratstvo moguće“, kazao je i istaknuo da ono mora biti primjer harmonije pored svih različitosti te uzor i svjedočanstvo u svijetu podjela. Kao primjer naveo je udaljavanje tek vjenčanih supružnika i smanjivanje obitelji s brojnom djecom. Uzrok tomu vidi u sve težem nerazumijevanju među ljudima. A „nerazumijevanje nije problem jezika, nego problem duha“. To je bilo očito i pri silasku Duha Svetoga na prvu kršćansku zajednicu kada su svi razumjeli bez obzira na različitost jezika.

„Zato smo stavili naglasak na redovničke zajednice da ispune to svoje poslanje i odgovore onoj primarnoj želji Isusa za stvaranjem bratstva“, zaključio je biskup Križić.

Potom se predstavnicima medija obratio i prof. dr. Slišković. Na početku je rekao da Hrvatska redovnička konferencija okuplja 34 ženskih i 21 mušku redovničku te 18 ženskih klauzurnih i dvije muške monaške zajednice. U Hrvatskoj trenutno djeluje oko 3500 redovnika i redovnica.

Istaknuo je da je redovništvo uvijek bilo odgovor na potrebe Crkve i svijeta. Danas je svijet podijeljen, nedostaje mu bratstva i sestrinstva, ustvrdio je, dodavši da postoji nesklad između govora o bratstvu i potrebe za mirom u svijetu od stvarnoga stanja.

Crkva je u takvom svijetu pozvana svjedočiti mogućnosti bratsko-sestrinskih odnosa „koji nadilaze jednostavne prijateljske odnose i vlastiti izbor s kime ćemo biti, jer braća i sestre se ne biraju nego su nam od Boga darovani“. Dodao je da je pritom napose redovništvo pozvano svjedočiti mogućnosti življenja evanđelja.

Da bi se to moglo ostvariti unatoč razlikama, nije dovoljno samo govoriti nego je ponajprije potrebno izgrađivati bratsko-sestrinske odnose u zajednicama.

Predsjednik HRK zaključio je da je temelj ispravnih odnosa priznavanje dostojanstva svake osobe jer su svi djeca istoga nebeskog Oca.