Hrvatska nogometna reprezentacija, koja se priprema za skori nastup na Europskom prvenstvu u Njemačkoj, jučer je posjetila Vatikan gdje ju je u privatnoj audijenciji primio papa Franjo. Među izaslanstvom je bio i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško te nekoliko hrvatskih svećenika. Jedan od njih, fr. Ivan Dominik Iličić, za naš je portal podijelio svoje dojmove sa susreta te progovorio o pastoralu sportaša u kojem je posljednjih mjeseci sve aktivniji.

– Fr. Ivane, kako to da ste se našli s hrvatskim reprezentativcima u avionu za Rim i susret s papom Franjom?

Smatram providnošću Božjom što sam išao s Hrvatskom nogometnom reprezentacijom kod pape Franje.

Sve je počelo na posljednjem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Katru kada sam, prije utakmice za treće mjesto s Marokom, pozvan služiti svetu misu za naše nogometaše. Moj kolega, vlč. Domagoj Matošević, služio je također euharistiju s reprezentativcima prije utakmice s Japanom. Drago mi je da neki igrači i članovi stožera vrijeme s Bogom smatraju važnim te su htjeli sudjelovati na misnom slavlju. Stoga su nas sada pozvali na audijenciju kod Svetog Oca i iznimno sam im zahvalan na tom lijepom činu.

Uz nas, putovanju su se pridružili biskup Ivan Šaško i svećenik Ivan Lukić, dok nas je u Rimu dočekao i rektor Zavoda sv. Jeronima vlč. Marko Đurin.

– Kakvo je ozračje vladalo među nogometašima i osobljem uoči, prilikom i nakon audijencije kod Svetog Oca? Je li to za njih bio još samo “jedan dan u uredu” ili je imao dublje značenje? Kakve su, općenito, reakcije samih reprezentativaca?

Ozračje je bilo vrlo pozitivno i dirljivo. Vjerujem da će to biti svima nezaboravno i milosno iskustvo. Moglo se osjetiti da su igrači pod snažnim dojmom i da su svjesni važnosti trenutka u kojem se nalaze.

Također su bili pod dojmom veličanstvenosti bazilike svetog Petra koju su mnogi ovom jedinstvenom prigodom prvi puta u životu posjetili i kroz koju ih je proveo biskup Ivan Šaško, otkrivši i neke zanimljivosti o njoj. Šteta što nije bilo više vremena za detaljniji obilazak Bazilike i osobnu molitvu igrača no biskup je zato predvodio zajedničku molitvu na grobu svetog Ivana Pavla II gdje se napravila i zajednička fotografija.

– A kakav su dojam susret i cijelo putovanje ostavili na Vas?

Papu Franjo vidio sam uživo više puta, ali nikad mu se nisam nalazio tako blizu. Zahvalan sam Gospodinu što sam mogao pružiti ruku Svetom Ocu i kratko mu se obratiti. Bliski susret sa Svetim Ocem mi je pomogao dublje shvatiti koliko je on zapravo strpljiv u susretima s brojnim ljudima koji se svakodnevno odvijaju unatoč njegovim zdravstvenim poteškoćama. Poseban dojam na mene je ostavio njegov blagi pogled, izbliza i uživo, koji nije na takav način moguće doživjeti putem virtualnih medija.

Dirljivo je bilo vidjeti kako Sveti Otac ulazi radosno u malu dvoranu Pavla VI., u kojoj je bila održana privatna audijencija, unatoč svojim otežanim, vjerojatno i bolnim koracima. Drago mi je što je Sveti Otac u poruci igračima posvijestio veliku odgovornost koju imaju. Njihovo poslanje nadilazi sport i pozvani su biti pravi primjer, osobito mladima, njegujući duhovne i ljudske kvalitete.

Biskup Ivan Šaško u obilasku s reprezentativcima i članovima HNS-a. Foto: Privatna arhiva

– Već ste neko vrijeme povezani s nogometašima i na lokalnoj razini, više puta blagoslivljajući prostore i momčad HNK Rijeke. Ponekad se čini da je među sportašima zamagljena linija između vjere i praznovjerja. Kakav je Vaš dojam, s obzirom na susrete s njima? Ima li vjera prednost pred praznovjerjem ili je samo dio svojevrsnog “folklora”, u želji za što boljim osobnim i momčadskim rezultatima?

Iskustvo sa Svjetskog prvenstva u Katru spontano je dovelo do toga da nastavim biti povezan s HNK Rijekom. Kad smo se vraćali prema zračnoj luci u Dohi, u autobusu mi se obratio predsjednik N.K. Rijeke Damir Mišković te njegova supruga, upitavši me bih li došao blagosloviti prostorije kluba. Odgovorio sam da ću vrlo rado to učiniti, što se dogodilo nekoliko mjeseci kasnije. Bio je to pravi trenutak jer je tadašnji trener Rijeke, koji danas vodi momčad Dinama, Sergej Jakirović, bio vrlo otvoren po tom pitanju te smo uskoro započeli i s redovitim svetim misama u one nedjelje kada je Rijeka igrala domaće utakmice. Praksa se svidjela igračima te smo ju nastavili i pod novim trenerom te sam s vremenom postao duhovni suradnik HNK Rijeke.

Inače, neki klubovi u svijetu već odavno imaju na raspolaganju svećenike koji igračima pomažu u izgrađivanju njihove duhovne dimenzije te im olakšavaju pohađanje svetih misa.

Nakon prvog posjeta i blagoslova činjenica je da se među igračima stvorilo jedno posebno zajedništvo koje ih je od predzadnjeg mjesta prošle sezone dovelo do sadašnje pozicije viceprvaka. Raduje me što prepoznajem duhovni rast i dobre plodove kod nekih igrača Rijeke i to me motivira da nastavim moliti za njih te im pokušam pomoći kako bi još više mogli duhovno rasti i biti prije svega bolji ljudi i vjernici, a onda i sportaši.

Što se tiče praznovjerja ono je, nažalost, prisutno svuda, pa i u svijetu sporta. Igrače koji su vjernici potičem na to da pokušaju razumski shvatiti kako im praznovjerne geste neće pomoći već da umjesto toga uoči utakmice učine s vjerom znak križa te izmole molitvu predanja Bogu, neovisno o ishodu.

No, od praznovjerja još je opasnija prisutnost okultnoga u sportu koje se pojavljuje kroz traženje pomoći i savjeta od različitih gatara, vračara, iscjelitelja, bioenergičara i sl. Nogometaše potičem da zdravstvenu pomoć ne traže od njih nego od službene medicine, ali i Boga. Jer moguće je ozdraviti te imati uspješniji oporavak od ozljede ili bolesti već po jednostavnoj molitvi. Bogu su moguća i prava čuda, poput onih koje su neki sportaši doživjeli moleći se po zagovoru bl. Piera Giorgija Frassatija, zaštitnika sportaša.

No od fizičkog je ozdravljenja uvijek važnije ono duhovno koje se događa po svetoj ispovijedi i dubljem odnosu s Bogom u osobnoj molitvi te povezanosti s Crkvom. Često duhovno ozdravljenje može ubrzati i ono fizičko.

Sportaše potičem na ustrajnost, pogotovo onda kada im ne ide u rezultatskom smislu, da ne zamjeraju Bogu ako dožive sportski poraz nego da mu i tada budu vjerni i zahvalni. Duboko vjerujem da bi i kvaliteta igre rasla kada bi sportaši bili više otvoreni Duhu Svetom koji daje unutarnju slobodu, mir i jednu posebnu kreativnost. Važno je, i to im govorim, da Boga ne koristimo kao instrument za sportski uspjeh. Naš Bog je Bog ljubavi kojemu je stalo do onoga što jesmo i radimo. Na taj način nogomet dobiva dublji smisao te postaje prilika za svjedočenje vjere. Moguće je biti nogometaš koji nije praznovjeran, koji ne psuje, koji smiruje napete situacije i svađe na terenu, koji pozitivno utječe na dobro ozračje i duh zajedništva u ekipi i koji svojim radom, ali i životom svjedoči općeljudske, obiteljske i kršćanske vrijednosti.

– Za kraj, koga biste naveli kao pravog katoličkog uzora, sveca ili sveticu, kojima se sportaši mogu utjecati?

Već spomenuti blaženik, a uskoro i svetac, Pier Giorgio Frassati je, smatram, najbolji primjer sportašima. I osobno ga volim na poseban način jer je blaženik dominikanskog reda kojem i sam pripadam, a odličan je primjer i akademskoj mladeži koju svakodnevno susrećem kao studentski kapelan u Rijeci. Također na odličan način povezuje rad s mladima, sportašima i siromasima, učeći nas kako da budemo sveti u svojoj mladosti i brinemo za one u potrebi.

Frassati je kao mladić uspijevao često pohoditi svetu misu, učiti za ispite na fakultetu, biti sportaš te biti prijatelj mnogima, osobito siromašnima. Kad je, u dobi od 24 godine, preminuo na sprovod mu je došlo više od pet tisuća ljudi, od kojih su polovica bili siromasi kojima je u tajnosti pomagao.

Molim na tu nakanu da mladi i sportaši također poput Frassatija daruju svoje vrijeme potrebitima te svjedoče vjeru na autentičan i radostan način. Ovaj blaženik pokazuje da je moguće biti materijalno bogat, a ostati slobodan u srcu te materijalnim sredstvima pomagati drugima.

Raduje me što je upravo njemu posvećena kapelica na stadionu Rujevica u Rijeci i nadam se da će pomoći mnogim nogometašima da svoje srce više otvore Bogu.

Za kraj, volio bih zaključiti s molitvom bl. Frassatiju koju sam prilikom posjeta Papi nekim igračima dao u obliku bookmarka, kao i molitvu sv. Josipu.

Nebeski Oče,
podari mi hrabrost kako bi mogao težiti najvišim ciljevima,
te izbjegavati svaku napast da živim osrednje.
Potakni me da težim velikim stvarima, kao što je to činio bl. Pier Giorgio,
i da s radošću otvorim svoje srce tvom pozivu na svetost.
Oslobodi me straha od neuspjeha.
Gospodine, želim biti snažno i zauvijek ujedinjen s Tobom.
Podari mi milosti za koje te molim po zagovoru Pier Giorgia
i zaslugama našeg Gospodina, Isusa Krista. Amen.

Joško Guardiol, Ivan dominik iličić

Fr. Ivan Dominik Iličić i Joško Gvardiol. Foto: Privatna arhiva