Tijekom sinoćnjeg bdijenja s papom Lavom XIV. u Barceloni, pred Svetog Oca je stupila djevojka imena Desirée čiji je otac pokušao ubiti njezinu majku. Jedan je stranac uskočio kako bi je zaštitio i pri tome bio ubijen. Otac je završio u zatvoru, a majka se odala drogama. Djevojka je s vremenom pronašla Isusa – kroz obiteljsku ljubav i duhovnu obnovu za mlade – ali se i dalje bori s praštanjem.

“Ponekad pogledam u nebo i upitam Boga: ‘Gdje si bio kad sam bila djevojčica?’ Sveti Oče, kako mogu oprostiti svome ocu što me zamalo ostavio bez majke? Kako se mogu uistinu pomiriti s Bogom?”, upitala je djevojka.

Papa je rekao da ovo pitanje treba sagledati u širem kontekstu: “Trebamo li se pitati ‘gdje je bio Bog?’ Ili bismo se trebali zapitati o čovječanstvu, o tome kako smo ponekad zarobljenici zla i posežemo za nasiljem nad drugima? Kako to da ne uspijevamo njegovati ljubav i poštovanje prema dostojanstvu i slobodi drugih? Tolika kriminalistička izvješća, čak i danas, oslikavaju toksično ozračje u obiteljskim odnosima obilježenim zlostavljanjem i ugnjetavanjem, a posebno nasiljem nad ženama, koje nažalost često dovodi do femicida.”

“Ne možemo Bogu pripisivati ono što je povjereno našoj odgovornosti; ne možemo zamišljati da će Bog s visina automatski odgovoriti na naše potrebe ili čudesno spriječiti da se zlo dogodi.”

“Dao nam je svoga vlastitog Duha, upravo zato da ljubav bude ključ svih naših ljudskih odnosa. Ako postoji nasilje, ako sebičnost prevladava, ako se čak i ljubav među članovima obitelji pretvori u mržnju, moramo preispitati dinamiku našeg društva, kulturu individualizma i napast nasilja – ali ne Boga.”

O praštanju je rekao: “Iznad svega, moramo tražiti oprost od Gospodina. Moramo neprestano moliti Gospodina – možda i cijeli svoj život – da proširi prostor ljubavi u nama, upravo tamo gdje smo ranjeni, kako bi nam pomogao da se pomirimo sa samima sobom i s onim dijelom naše prošlosti koji je obilježen patnjom, te kako bi polako pretvorio ogorčenost u milosrđe i suosjećanje.”

“To je dug put”, rekao je Papa, “i proces koji zahtijeva veliko strpljenje. To je napor koji moramo uložiti, kako na osobnoj razini, tako i kroz druge oblike podrške i unutarnjeg pomirenja.”

“Ne smijemo gubiti nadu: prema oprostu se krećemo malim koracima. Pomirenje s prošlošću je postupno. Iznad svega, ne smijemo misliti da oprost uvijek i u svakom slučaju znači povratak na prijašnje stanje ili blizak odnos s onima koji su nas povrijedili, osobito kada je u pitanju bilo nasilje. Možemo zadržati dobru namjeru u srcu prema toj osobi, odbaciti svaki oblik mržnje ili osvete, nastojati popraviti odnos koliko je god to moguće i možda moliti za njega ili nju. To nam pomaže da sve više ulazimo u dinamiku praštanja te da se pomirimo s Bogom i s drugima.”