„Kako znaš jesi li homoseksualan?“ To je pitanje koje su mi možda najviše postavljali adolescenti s kojima se susrećem posljednjih desetak godina. Nakon mojih predavanja ili u tajnosti mojega ureda intimna se pitanja slijevaju sa svih strana. Zebnja je toliko opipljivija što se radi o egzistencijalnoj potrazi: „Jesam li ili nisam?“

Mladi se gotovo jednoglasno slažu oko poticanja da eksperimentiranjem dođu do odgovora na to pitanje: „Treba isprobati! Isprobavanjem upoznajemo sebe. Učimo što nam se sviđa, što nas uzbuđuje…“ Na internetu i u časopisima može se pronaći hrpa testova s pitanjima tipa: „Je li vas ikad mučio odnos prema prijatelju ili prijateljici istoga spola?“, „Kada zagrliš osobu istoga spola, koja je tvoja reakcija?“, „Kad gledaš pornografske filmove, uzbuđuju li te scene između dvije djevojke ili dva muškarca?“ ili: „Sanjaš li o vođenju ljubavi s osobom istoga spola?“, koji onda prikazuju rezultate nakon što se odgovori na pitanja.

Naravno, ti bi savjeti bili savršeni u svijetu u kojem bi tijelo bilo stroj odvojen od duha, u kojem bi ljubavna želja bila jedna i pouzdana, a maštanja vječno zamrznute slike te u kojem bi spolni odnos bio samo pitanje volje. Naravno, svatko bi se lako mogao proglasiti homoseksualcem ili heteroseksualcem ili čime god želi. Oni najlukaviji izabrali bi da neće izabrati: rekli bi da su oni „biseksualci“. No stvarnost spolnosti pokazuje se puno složenijom.

„Ja sam homoseksualac, ali estetski i intelektualno privlače me žene. Naprotiv, fizički ne osjećam ništa prema njima. Mislite li da je to moguće promijeniti?“ Ili: „Jako se bojim da imam homoseksualne sklonosti, iako me privlače dečki. Kad sam bila mala, imala sam seksualne igrice sa sestričnom, a čini se da homoseksualnost može početi u djetinjstvu. Imam 18 godina i željela bih znati što ću postati.“ I još: „Jesam li se prevarila? Udana sam, ali imam homoseksualne fantazije koje me trenutno opsjedaju… Jesam li homoseksualka? Trebam li prijeći na djelo da bih znala?“ Kako odrediti svoj identitet kad je on u funkciji naših želja? Budući da ih je više, za koju se i u kojem trenutku života treba uhvatiti da bismo našli svoj identitet? Budući da one mogu biti proturječne, treba li spolnu privlačnost smatrati više ili manje važnom od ljubavnih osjećaja? Budući da one mogu biti prolazne, je li onda najupornija maštarija odlučujući znak za samoodređivanje ili se treba osloniti na našu situaciju u vezi? Kako možemo znati? Tko to može reći?

Situacija je neugodna, panika je primjetna. Adolescenti pažljivo promatraju svoje želje, dapače toliko su njima zaokupljeni da je to zastrašujuće! Na najmanju želju koju osjete prema drugoj osobi javlja se panika: „Znači li to da zaista jesam?“ „Biti homoseksualan“ izgleda kao unaprijed određeno i fiksno stanje („Ili to jesi ili nisi“), stoga biti homoseksualac znači da nikad više nećeš moći osjetiti ljubavnu i spolnu želju prema osobi drugoga spola, da nećeš moći imati muško-žensku vezu u kojoj bi bilo ljubavi. „Biti homoseksualac“ ili „biti heteroseksualac“ plaši: osoba se osjeća zatvorenom u svojoj zamrznutoj seksualnoj sudbini. Tako je spolnost, više nego ikad prije, postala područje koje uzrokuje tjeskobu; čini se kao da ona određuje postojanje.

Dakle, biti ili ne biti homoseksualac – pitanje je koje si ne treba postavljati. Jednostavno zato što „biti homoseksualac“ ne postoji. To je apsolutna, čista ideološka konstrukcija! Ti si Marcel, Estelle, Gabriel ili Michelle, ali ti nisi „homoseksualac/ka“, ni „heteroseksualac/ka“, transseksualac/ka“, „biseksualac/ka“ ni bilo koja druga kategorija u koju te žele strpati, koliko god fleksibilna izgledala.

Dakako, možeš osjećati ljubavnu i spolnu želju prema osobi istoga spola, možeš imati maštarije bilo kojega tipa, možeš imati sklonost ponašati se na određeni način, možeš nalaziti užitak u toj i toj situaciji, možeš izabrati živjeti svoj intimni život s tom i tom osobom… No ta te iskustva ne određuju dubinski: sve to proizlazi iz reda posjedovanja, ne postojanja. Postojanje bića ne ovisi o njegovim željama, ljubavima, maštarijama, spolnim aktivnostima, njegovu bračnom stanju ili njegovim vrijednostima. Iako sve to zauzima važno mjesto u životu, osoba se ne može svesti na to.

Ako osvijestimo da se ovdje radi o spolnosti koja je po prirodi složeno ljudsko iskustvo, višestruko i proturječno, prethodno rečeno je istinitije. Identificirajući se s nečim što predstavlja samo „površne identitete“ – privremene i djelomične – onemogućujemo čitavu perspektivu evolucije, zarobljavamo individualca iza rešetaka etikete, oduzimamo mu slobodu. Umjesto da kažemo: „Ja sam heteroseksualac“, „Ja sam zaljubljen“, „Ja sam s…“, valjalo bi svoja iskustva izražavati pomoću glagola imati: „Imam spolnu privlačnost prema…“, „Imam ljubavne osjećaje prema…“, „Imam odnos s…“ Zato što ja nisam ni moje privlačnosti, ni moji osjećaji, ni moji odnosi. Korištenjem izraza koji je prilagođen situaciji prikladnim rječnikom tjeskoba nestaje, problemu smo dali ime.  Pojedinac može odahnuti, dobio je prostora da može pokušati razumjeti, prestati dramatizirati i izabrati ono što želi učiniti. Taj posao „dezidentifikacije“ spolnosti neophodan je za ubrizgavanje slobode. Da ponovno prodišemo.

Svaki put kad se čovjek svodi na svoje spolne sklonosti, njegovo je ljudsko dostojanstvo ugroženo. Svaki put kad pojednostavljujemo iskustvo spolnosti, padamo u ideologiju koja se nasilno sukobljava sa stvarnošću. Dominantna je ideologija na izvorištu borbe za jednakost oblikovala naše poimanje spolnosti koje daleko premašuje pitanje homoseksualnosti. Opasne posljedice političke borbe i taktike koje su upotrijebljene za društveno priznavanje osoba koje žive svoju homoseksualnost trebaju poslužiti kao lekcija za sveukupnost spolnih ponašanja koja su trenutno na zlu glasu. Dokaz su ove poruke koje redovito primam: „Dobar dan, pišem vam jer se pitam jesam li homoseksualac i pedofil jer imam 16 godina i privlače me dječaci.“ I ovo: „Mislim da sam zoofilka jer ne mogu prestati zamišljati seksualne scenarije sa životinjama, to me opsjeda i želim prijeći na djelo kako bih znala jesam li to zaista“, povjerila mi je djevojka od 15 godina, kao i mnogo drugih čija sam svjedočanstva čula posljednjih godina. Ako su oni zaista to što misle, zašto osuđivati njihova djela? Zašto postavljati moralne i pravne zabrane kad je njihov spolni život slobodno izabran, kad se on izvršava uz međusobni pristanak?

„Ali to nema veze jedno s drugim, skandalozno je govoriti o homoseksualnosti i završiti s pedofilijom i zoofilijom!“ netko bi se mogao uvrijediti. No zapravo vam nisam govorila o homoseksualnosti. Samo upozoravam da je egzistencijalna potraga temeljena na spolnim iskustvima. Upozoravam da se seksualne želje i ponašanja trenutno izražavaju s glagolom „biti“ i prikazuju se kao identitet. Upozoravam da je spolnost postala zatvoreno područje koje uzrokuje tjeskobu današnjim adolescentima; upozoravam da naše društvo, zarobljeno u svojoj filozofskoj nesposobnosti razlikovanja osobe od čina, nije sposobno voditi istinsku raspravu o različitim spolnim praksama.

Ključ je upravo u tome.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Therese Hargot “Seksualna (ne)sloboda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.