Prije nego što sam rodila svoju kćer, bila sam zakleta pripadnica stranke „dojenje je najbolje”. Poznavala sam žene koje su koristile mliječnu hranu za dojenčad, poznavala sam žene koje su ispumpavale mlijeko za bočicu, poznavala sam žene koje su dojile, i poznavala sam žene koje su koristile kombinaciju metoda hranjenja. Sve su one bile dobre majke, i sva su im djeca bila zdrava.

No kada sam imala svoje vlastite borbe s dojenjem, osjećala sam jako mnogo krivnje i srama. Tako je bilo djelomično zato što sam mrzila dojenje. Zbog specifičnih problema koje smo moja kći i ja imale s dojenjem, užasavala sam se svakoga puta kada sam je morala hraniti, i osjećala sam se strašno krivom što se tako osjećam. Kada smo konačno (kažem „konačno”, ali to je bilo samo šest tjedana!) odlučili završiti s borbom oko dojenja, osjetila sam olakšanje – ali sam se osjećala i kao da sam grozna majka.

Tako je bilo sve dok se nisam sjetila da jedna od meni najdražih svetica također nije mogla dojiti neku od svoje djece. Jedna od te djece bila je jedna mnogima draga svetica, a također i crkvena naučiteljica.

„Kršćansko služenje u obitelji”

„Sveti supružnici Louis Martin i Marie-Azélie Guérin provodili su u praksu kršćansko služenje u obitelji, dan za danom stvarajući okolinu vjere i ljubavi, u kojoj su se razvili duhovni pozivi njihovih kćeri”, rekao je papa Franjo kada ih je 2015. godine kanonizirao. Louis i Zélie prvi su supružnici s djecom koji su kanonizirani zajedno. Njihovo je najmlađe dijete bila sveta Terezija od Djeteta Isusa. 

Zélie i Louis su sveci zbog načina na koji su živjeli svoj poziv na obiteljski život. Posvetili su se tako što su bili supružnici i roditelji. A nije im bilo lako. Oboje su bili odbijeni kada su pokušali ostvariti duhovne pozive, na što su se isprva osjećali pozvanima. Izgubili su dvojicu sinova i dvije kćeri koji su još bili u ranome djetinjstvu. Zélie je bila vlasnica čipkarskoga obrta, i njezina su pisma prepuna žaljenja poznatoga današnjim zaposlenim majkama – činilo joj se da nema dovoljno vremena ni za svoj posao, a ni za svoju obitelj. Nakon zahtjevnoga, ali plodnoga života, umrla je od raka dojke dosta mlada, u četrdeset i petoj godini, kada je Tereziji bilo tek četiri godine.

„Jadna moja malena”

Zélie je mogla dojiti samo svojih prvih troje djece. U vremenu kada nije postojala mliječna hrana za dojenčad, nije bilo mnogo drugih mogućnosti. Zélie i Louis mogli su platiti dojilju, i tako su činili za svu mlađu djecu. Naravno da može boljeti kada ne možete hraniti svoje dijete. Zélie je morala pretrpjeti dodatnu bol – morala je svoju djecu slati da žive sa svojom dojiljom.

U Francuskoj je u devetnaestome stoljeću sve više žena radilo u tvornicama. Posljedica toga bila je da je nedostajalo dojilja – a bilo ih je mnogo loših. Sedmo dijete bračnoga para Martin, Marie Céline, gotovo je umrlo jer ju je njezina prva dojilja zanemarivala – bilo joj je draže opiti se nego paziti na dijete. Njihovo osmo dijete, Marie Mélanie-Thérèse (svaku su svoju kćer nazvali po Blaženoj Djevici Mariji), i jest umrla. Tjedan dana nakon što su je doveli natrag kući počela je dobivati na težini, ali bilo je prekasno.

„Da su moju jadnu malenu nastavili dojiti, možda se mogla oporaviti”, pisala je svojemu bratu Zélie, slomljena srca, „ali tražila sam posvuda, i nisam pronašla nikoga da mi pomogne.” Svojoj je šurjakinji rekla: „O! I ja bih htjela umrijeti!”

Ni vrlina ni grijeh

Prema Američkoj konferenciji katoličkih biskupa, kanonizirani sveci „živjeli su herojski krjeposnim životom, žrtvovali su svoj život za druge, ili su umrli mučeničkom smrću za vjeru, i vrijedni su nasljedovanja”.

Pročitala sam tri životopisa svete Zélie i mnoge članke o njoj. Nigdje nisam pročitala da se „kajala što nije dojila svoju djecu”. Katolička Crkva nijednom nije ustvrdila da je Zélie postala sveticom unatoč tome što su joj malu djecu hranile dojilje. Nijednom nije rečeno da možemo nasljedovati njezin život u svemu osim u tome kako je hranila svoju djecu. Zapravo, njezin „junački krjepostan život”, koji je doveo do njezine kanonizacije, bio je njezin život kao majke, jer način na koji hranite svoje dijete nije ni vrlina, niti grijeh.

Zélie nije dojila Tereziju. Terezija čak jednu godinu od četiri godine koje je imala s njom nije proživjela sa svojom majkom, no kasnije je ipak pisala o njoj s velikom ljubavlju i poštovanjem:

„Bog mi je dao roditelje dostojnije neba nego zemlje. Imala sam tu radost da sam pripadala roditeljima kojima nema ravnih.”

Ako se borite s dojenjem svojega djeteta, ili ako ga hranite mliječnom hranom za dojenčad, molite za zagovor svete Zélie. Njezine molitve i njezin primjer mogu vam dati mir.

Izvor: Catholic Mom | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.