Supružnici sveti Louis (Ljudevit) Martin (1823. – 1894.) i sveta Marie-Zélie (Azelija) Guérin (1831. – 1877.) drugi su bračni par u povijesti Katoličke Crkve koji su zajedno proglašeni blaženima. Uostalom, oni su prvi roditelji jedne svetice koji su proglašeni blaženicima. Nisu proglašeni zato što su imali kćer sveticu, sv. Malu Tereziju, nego zato što su živjeli svetim životom. Oboje su osjećali redovnički poziv. Marie-Zélie je u ostvarenju njezina redovničkog zvanja spriječilo slabo zdravlje, dok se od Louisa, koji je želio postati augustinac, tražilo da prije stupanja u samostan nauči latinski jezik. No za vrijeme učenja latinskoga spriječila ga je bolest.

Upoznali su se 1858. godine, a nakon samo tri mjeseca su se vjenčali u crkvi Blažene Djevice Marije u Alençonu pred 150 godina, 13. srpnja 1858. u ponoć. Željeli su u braku ostvariti nešto od redovničkog života. Tako su bili odlučili živjeti u djevičanskom braku, uzdržavanjem od spolnih odnosa, te su na samom početku braka deset mjeseci živjeli u djevičanstvu. Međutim na preporuku svoga ispovjednika odustali su od toga.

U braku su od Boga primili devetero djece, a svih pet kćeri koje su doživjele zrelu dob postale su redovnice. Evo njihovih imena: Marija, koja je postala sestra Marija od Presvetog Srca u samostanu karmelićanki u Lisieuxu; Paulina, koja je postala Majka Agneza od Isusa u istom samostanu; Leonija, koja je postala sestra u samostanu Marijina Pohođenja u Caenu; Celina, koja je postala sestra Genoveva Svetog Lica u Karmelu u Lisieuxu i najmlađa Franjka, kasnije Mala Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica.

Njihova najpoznatija kći svetica je, dakako, sv. Terezija iz Lisieuxa, više poznatija kao sv. Mala Terezija ili Terezija od Djeteta Isusa. Bila je suvremenica blaženog Ivana Merza. Rodila se 1873. godine (kada je Zelie imala 42 godine, a Louis 50), a s 15. godina ušla je u karmelićanski samostan Lisieux, gdje je s 24 godine, 1897., preminula. Godine 1925. proglašena je sveticom, a papa Ivan Pavao II. proglasio ju je crkvenom naučiteljicom također prigodom Svjetskoga dana misija, 19. listopada 1997. godine, a i svjetska je suzaštitnica misija. Gospođa Martin, majka svete Male Terezije, marljivo je vodila proizvodnju čipaka – poznate čipke iz Alencona. To je bilo moguće uskladiti s dužnostima u obitelji, inače ona ne bi pokrenula takav posao, jer je bila uvjerena da je mjesto jedne majke u njezinoj kući. Suradnja njezina muža u poslovima s čipkama omogućila je gospodinu Martinu 1863. godine brzo širenje kruga kupaca. U načelu Louisa Martina spadalo je da izbjegava zaduživanja i da plaća tekuće račune. Oklijevanja u plaćanju smatrao je protudruštvenim ponašanjem na štetu radnika i dobavljača. Njegova je kći kasnije posvjedočila da je on često navodio starozavjetnu Tobijinu knjigu: “Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je isplati odmah.” (Tob 4,14)

Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Kad su susjedi čuli Martinove da zaključavaju vrata i odlaze u crkvu, znali su reći: “Oh, to je samo sveti bračni par Martin koji kreće u crkvu. Možemo se okrenuti i još malo spavati.” Nedjeljom je cijela obitelj išla na glavnu misu. Svako jutro i večer molili su obiteljsku molitvu. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Martina vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Iz kruga tih ljudi dobio je pristaše za službu “vječnog klanjanja”. Louis je bio voditelj noćnog euharistijskog klanjanja. Kad se rodila Terezija, njezinoj su majci bile već 42 godine. Proživjela je još četiri i pol godine, a potom je umrla od raka u 46. godini, 28. kolovoza 1877. u Alençonu. Njezin muž Louis Martin preminuo je u 71. godini života 1894. godine u dvorcu La Musse nakon duge bolesti od atrerioskleroze, uzetosti i jakih duševnih smetnji koje je on prikazao Bogu.

Još 1957. godine, za svaki posebno, počele su prve pripreme i radnje, za njihovo eventualno proglašenje blaženima. 13. listopada 1958. godine njihovi posmrtni ostatci položeni su u jedan grob iza bazilike u Lisieuxu.  Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je časnim slugama Božjim 1994. godine. Dana 26. svibnja 2008. godine njihovi ovozemni posmrtni ostatci ekshumirani su i pohranjeni su u jedan novi relikvijar izrađen u Veroni koji je sada postavljen u kripti bazilike.

Papa Benedikt XVI. potvrdio je službeno 19. kolovoza 2008. godine i čudo koje se dogodilo po zagovoru Louisa Martin i Marie-Zélie Guérin. Naime, jedan talijanski dječak Pietro Schiliro, koji se rodio 2002. godine u Monzi, četrdesetak dana se tada borio sa životom i smrću. Rođen je s malformacijom pluća te su liječnici predviđali kako neće preživjeti. Jedan svećenik, talijanski karmelićanin otac Antonio Sangalli OCD, savjetovao je roditeljima neka izmole devetnicu roditeljima svete Terezije, koji su već bili izgubili četvero djece u ranoj dobi, kako bi primili snagu suočiti se i s tim trpljenjem, a kako bi i dobili duhovnu snagu, nositi svoje životne patnje, boli i probleme koje su ih snašle. Majka je, međutim, prvu devetnicu izmolila na nakanu djetetova ozdravljenja. Kada je dijete zbilja ozdravilo, roditelji su zajedno sa svojim djetetom u znak zahvalnosti hodočastili u Lisieux na grob Loiusa i Marie-Zélie u znak zahvalnosti. Treba spomenuti i to da je njihovoj beatifikaciji 19. listopada 2008. u Lisieuxu nazočio talijanski dječak Pietro Schiliro sa svojim roditeljima. On je danas četrnaestogodišnjak i potpuno je ozdravio po njihovu zagovoru.

Bogu hvala što naše obitelji sada ponovno imaju moćne zagovornike na nebu. Ovdje isto vidimo kako mi želimo jedno, a Bog drugo. Nije Božji plan bio da Louis postane augustinac, a Marie-Zélie redovnica. Bog je s njima imao drugi plan i doveo ih je drugim putem na svetost. Ovo je potvrda i znak da se i u obiteljima može itekako živjeti svetim životom, samo ako se želi. Svi smo mi po našem svetom krštenju pozvani na svetost. Može se u i ovom svijetu živjeti i težiti za svetošću. Nije potrebno ići u samostan da bi se ostvarila svetost. Mnogo nas je zvanih, a malo odabranih.

Roditelji svete Male Terezije Louis Martin i Marie-Zélie Guérin proglašeni su blaženima na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. godine, u bazilici svete Terezije od Djeteta Isusa u Lisieuxu u Francuskoj. Na tadašnjoj svetoj misi nazočilo je oko deset tisuća vjernika pristiglih iz 20 zemalja svijeta. Svečano euharistijsko misno slavlje tada je predvodio bivši pročelnik Kongregacije za kauze svetaca i blaženika kardinal José Saraiva Martins. Prigodom beatifikacije vicepostulator kauze, otac Antonio Sangalli za Radio Vatikan je izjavio sljedeće: “Bili su par koji je živio brak i svetost sakramenta, a prije braka svako je od njih žudjelo za svetošću. Djeci su prenijeli vjeru, ljubav prema misijama, naučili ih moliti i živjeti sakramentalnim životom. Zaista je zadivljujuća njihova vjera, ljubav prema Crkvi, odanost crkvenom nauku i zapovijedima. Sveta Terezija govori o svojim “neusporedivim roditeljima”. Oni su život prihvaćali kao dar Božji, znali su da djeca ne pripadaju njima, nego su im darovana kako bi ih mogli darovati Gospodinu. Djecu nisu smatrali vlasništvom, nešto čemu bi trebali posvetiti vlastitu ljubav kako bi u starosti od toga imali koristi. Odgajali su ih za slobodno odlučivanje, s najvećom slobodom i poštovanjem.”

Tako su kršćanski bračni parovi i roditelji dobili uzore, kako ostvariti ideal kršćanskog života, svetost, u braku i obitelji. K tome, duševni bolesnici dobili su svog zaštitnika: Terezijina oca, koji je posljednje godine života proveo pomračena uma, od toga tri godine u umobolnici. Svetost nije rezervirana, kako se to obično krivo misli, samo za osobe posvećena života, pape, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice – na svetost su svi pozvani i moguće ju je ostvariti i u bračnom i obiteljskom životu. Louis Martin i Marie-Zelie Guerin mogu osvijetliti i dati snagu kršćanskim supružnicima i roditeljima da učine svoj bračni život izvorom radosti i putem svetosti. Oni svjedoče činjenicu, da kada je kršćanska obitelj oživljena međusobnom ljubavlju ona postaje mjesto gdje svi – roditelji i djeca – mogu rasti i razvijati se do točke postizanja svetosti i tako dati nezamjenjiv doprinos društvu i Crkvi.

Spomendan im se u Katoličkoj Crkvi slavi 12. srpnja.