Prije osam godina izgubili smo dijete u spontanome pobačaju. Prije pet godina naše su kćeri blizanke umrle dva dana poslije poroda. Iako nam je danas dom pun dječjega žamora, njihova odsutnost redefinirala je našu obitelj. Često kažemo: „Imamo petoricu dječaka”, ili „Kod kuće imamo petero djece”. Oboje je istina, a ipak nepotpuno. Istina je da imamo osmero djece, ali troje njih više nema.

Spontani pobačaj, mrtvorođena djeca, smrt novorođenčadi – te su stvari mnogo češće nego što mnogi misle. Jedna od četiri trudnoće završi spontanim pobačajem prije dvadesetoga tjedna trudnoće. Broj mrtvorođene djece (djece umrle prije rođenja, nakon dvadeset tjedana trudnoće), i smrtnost novorođenčadi varira od zemlje do zemlje, ali u Sjedinjenim Američkim Državama svake godine 24 tisuće djece bude mrtvorođeno, a jednak broj djece umre u novorođenačkoj dobi.

Vjerojatno poznajete nekoga tko je pretrpio taj veliki gubitak – ili i sami tugujete za vlastitim djetetom. Kako mi kao Crkva možemo pružiti potporu ožalošćenim roditeljima u njihovoj boli?

Duhovna utjeha

Katolička Crkva poštuje svako dijete od trenutka začeća, ali i tuguje s onima koji tuguju. Sveto nam pismo govori: „Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane [….]” (Mudr 1,13-14) No Bog ipak ponekad dopušta da se trpljenje događa, ali se također zaklinje da će „uništiti […] smrt zasvagda” (Iz 25,8) na kraju vremena.

Misterij Božje volje u dopuštanju patnje i smrti, naročito djece, često je teško razumjeti i prihvatiti, no roditelji mogu pronaći utjehu u Božjemu obećanju vječnoga života. U „Katekizmu Katoličke Crkve” čitamo: „Što se tiče djece umrle bez krsta, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko milosrđe Boga, naime, »koji želi da se svi ljudi spase« (1 Tim 2, 4), i Isusova nježnost prema djeci kada govori: »Pustite dječicu neka dođu k meni; ne priječite im!« (Mk 10, 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja.” (KKC § 1261)

Crkva nudi „Blagoslov roditelja poslije spontanoga pobačaja ili mrtvorođenoga djeteta”, kao i službeni obred pokopa za novorođenčad, bilo da su bila krštena ili da su umrla prije krštenja, no mnogi se roditelji  nakon gubitka djeteta ipak osjećaju izoliranima ili izgubljenima.

Pronalazak potpore ključan je u procesu tugovanja, čak i nakon što tjelesno iskustvo gubitka završi. Duhovna se utjeha može pronaći u Svetome pismu, sakramentima, i svecima koji su oplakivali smrt vlastite djece, uključujući svete Zélie i Louisa Martina, svetu Giannu Berettu Mollu, i svetoga Paulina Nolanskoga. Savjetovanje i terapijske skupine pružaju trajnu pomoć parovima, naročito pri snalaženju u međuljudskim odnosima poslije gubitka.

Franco i Laura Fanucci sa svojim sinovima pred svojim domom u St. Michaelu, u Minnesoti. Fotografija: David Ellis

Obitelji često osmisle načine da odaju počast životu svojega djeteta: odabirući ime za svoje dijete, prisjećajući ih se na obljetnice i blagdane, ili tražeći njihov zagovor u molitvi. Neki roditelji opisuju kako se osjećaju blizu svojoj djeci na svetoj Misi, kada se nebo i zemlja združe u općinstvu svetih, radujući se u Euharistiji.

Svaka župa može ponuditi praktičnu i pastoralnu potporu parovima i obiteljima kao dio pro-life svjedočenja Katoličke Crkve – na primjer, moleći za ožalošćene roditelje u molitvi vjernika, i prisjećajući se njihove djece na Dušni dan. Župe također mogu organizirati resurse za ožalošćene roditelje (uključujući katolička groblja, savjetnike, i financijsku pomoć u troškovima ukopa), ili pak služeći svake godine svetu Misu za pokojnu djecu, bilo da su preminula nedavno ili prije više godina. Takve svete Mise mogu biti naročito duhovno moćne za roditelje koji nisu mogli pokopati svoju djecu.

Ključevi suosjećanja

Bliske osobe često žele uvjeriti roditelje kako „Bog ima plan” ili kako mogu „pokušati ponovno”, no ta ohrabrenja s dobrim namjerama ne mogu pomoći kada se suočavamo s tako strašnom tugom. Umjesto toga prijatelji i rodbina mogu ponuditi konkretnu potporu – poput pripremanja obroka, ili pomoći s kućanskim poslovima – i trajnom molitvom, poput prisjećanja na dijete na obljetnicu njegove smrti.

Često upravo one najjednostavnije brižne rečenice znače najviše: „Volim vas. Tu sam kada me zatrebate. Vi i vaše dijete nećete biti zaboravljeni.” Sjediti s roditeljima u njihovoj žalosti i slušati njihovu priču moćan je čin suosjećanja, kada nudite utjehu, ali ne pokušavate „riješiti” njihovu bol ili umanjiti njihov gubitak.

Mnogi parovi doista opet začnu dijete, ali trudnoća poslije gubitka može donijeti tjeskobu, budući da se i majka i otac suočavaju sa svojim najvećim strahovima. Duhovni izazovi trudnoće i roditeljstva poslije gubitka su stvarni, i parovima je potrebna suosjećajna briga bliskih osoba i pružatelja zdravstvene skrbi.

No svi parovi ne mogu kasnije dobiti živu djecu. Mogu se suočiti s ponovnim gubicima ili sa sekundarnom neplodnošću, mogu odlučiti da više neće pokušavati imati biološku djecu, ili odlučiti se za roditeljstvo skrbništvom ili posvajanjem. Svaka situacija zaslužuje osjećajnost i molitvenu potporu, što je prigoda za Katoličku Crkvu za posvjedoči kršćansku nadu i služi ljudima u potrebi.

Mi smo poslije spontanoga pobačaja i gubitka novorođenčadi dočekali još djece, ali tuga ostaje dijelom priče o našoj obitelji. Kao par smo pronašli svoje nove pozive, rođene iz tugovanja, ali u svojemu srcu i dalje nosimo ranu žalosti.

Služeći drugima koji su iskusili gubitak poučilo nas je kako je kršćanska zajednica pozvana rasti u suosjećanju prema onima koji tuguju. Kada se god približimo Kristu u trpljenju, možemo naučiti kako Bog djeluje kako bi nas iz smrti podignuo u novi život.

Majčina perspektiva

Izgubiti naše dijete u spontanome pobačaju bio je apsolutni šok. Osjećala sam se bespomoćnom, krivom, ljutom na Boga, prepunom pitanja poput: „Zašto nam se ovo dogodilo?” Tek nakon što je naše dijete umrlo, čula sam priču za pričom od prijateljica i članova obitelji koji su također doživjeli  spontani pobačaj. Ono što je pomoglo u mojoj žalosti bile su bliske osobe koje su bile voljne sjediti sa mnom u mojoj boli, ne pokušavajući je riješiti – nekolicina odanih ljudi, koji su priznavali život našega djeteta, molili za nas, i prisjećali se našega djeteta na obljetnice našega gubitka.

Smrt naših blizanki, poslije komplikacija u trudnoći i njihova preuranjenoga rođenja, još nas je teže pogodila. Držati svoju djecu dok vam umiru u naručju ostavlja duboku traumu. Bili smo zahvalni na pomoći savjetovalištu i terapijskim skupinama za potporu dok smo se borili s vlastitom žalošću, i pokušavali svojoj živućoj djeci pomoći da se nose sa svojom.

Izgubiti dijete nije malena žalost. To se ne može ukloniti u stranu veselim tvrdnjama poput „Možete pokušati ponovno!” Tjelesno, duševno i duhovno trpljenje je stvarno i strašno. Bog je bio prisutan s nama u našoj boli, ali trebalo je prijeći dug put dok nismo ponovno pronašli nadu i iscjeljenje.

— Laura Fanucci

Očeva perspektiva

Kao mužu i ocu, spontani pobačaj u kojemu smo izgubili svoje dijete gotovo me dokrajčio. Uvijek sam htio brinuti se za svoju obitelj i štititi ih, ali nakon spontanoga pobačaja i gubitka novorođenčadi osjećao sam se bespomoćnim. Nisam imao tjelesno iskustvo gubitka kakvo je proživjela moja supruga, ali žalost je svejedno bila golema. Mogao sam samo biti pokraj Laure i svoje djece, i tugovati s njima.

Nikada neću zaboraviti kako je bilo reći mojim roditeljima da smo izgubili dijete u spontanome pobačaju. Nisam im još ni bio rekao da je Laura trudna, pa oni nisu ni znali da smo trebali imati dijete sve dok ih nisam nazvao da im priopćim naš gubitak. Obećao sam sebi da ubuduće nikada neću čekati da radost trudnoće podijelim s onima koje volim.

Smrt naših blizanki donijela je još više žestokoga gnjeva, tuge, poricanja, straha i sumnje u neočekivanim trenucima. Bilo mi je teško tada moliti, ali tješila me je zajednica Crkve, koja je odala počast životu naše djece.

Shvatio sam da smo duboko tugovali jer smo duboko voljeli, ali i da naša žalost nikada neće biti veća od naše ljubavi. Držao sam se te nade, i to mi je pomoglo preživjeti najteže dane.

—Franco Fanucci

Laura i Franco Fanucci žive sa svojom petoricom sinova u St. Michaelu, u Minnesoti. Laura je nagrađivana kolumnistica Catholic News Servicea, a Franco je mehanički inženjer i član Vijeća svetoga Josipa radnika 13359 u Maple Groveu. Zajedno su napisali knjigu Grieving Together: A Couple’s Journey Through Miscarriage („Žalovati zajedno: Putovanje jednoga para kroz patnju spontanoga pobačaja”) [Our Sunday Visitor, 2018.]

Izvor: Knights of Columbus | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je izvorno objavljen u časopisu Columbia magazine. Preveden je i objavljen uz dopuštenje nakladnika Kolumbovi vitezovi, New Haven, Conn. Sva prava pridržana.