Poput ostalih kreposti, i urednost ima dva aspekta: intenzitet kojim se vrši i ispravne motive. Ona katkada postaje cilj samoj sebi pa bismo odmah na početku trebali reći da ovom krepošću mora upravljati razboritost. Držanje reda u kući kao neophodna uvjeta za dobar obiteljski život i dobre odnose među članovima obitelji vrlo je različito od nametanja urednosti kao potrebe koja se temelji na roditeljskoj opsesiji. Urednost nikada ne smije otići toliko daleko da počne gušiti spontanost i način života u kojemu vlada ljubav. Mi ne sugeriramo da naš život treba biti uređen u svakoj pojedinosti, nego samo onoliko koliko je dostatno za omogućivanje ostvarivanja važnih ciljeva. A to znači biti razborit.

Dobar roditeljski primjer

Roditelji katkada misle da su šanse da nauče djecu urednosti male zato što su i oni sami neorganizirani. Međutim, nije tako. U praksi najuspješnije odgajamo djecu upravo u onim područjima u kojima se i sami nastojimo izgrađivati ili u kojima se moramo jako truditi kako bismo dobili prolaznu ocjenu. Uz to, roditelji koji su po prirodi uredni često ne mogu razumjeti zašto i ostali članovi obitelji nisu jednako tako uredni. Oni misle da urednost mora kod svih spontano postojati pa ako to nije slučaj, uzrok ne može biti ništa drugo doli puka lijenost ili nemarnost. Međutim, činjenica je da smo svi mi različiti te stoga moramo prihvatiti svoju djecu onakvu kakva jesu prije nego što ih počnemo poticati na svladavanje njihovih mana.

Postoji opasnost da će roditelji neuredno zahtijevati neke stvari, a neke zanemarivati ili da će jednom biti strogi, a drugi put ne. Svi smo mi skloni biti prilično neujednačeni u pitanju urednosti: možemo napisati vrlo logično i lijepo sastavljeno pismo, a prije spavanja baciti odjeću sa sebe na pod; ili možemo vrlo precizno i argumentirano govoriti, ali ostaviti radni stol u kaosu; možemo se odijevati brižljivo i elegantno, a s knjigama postupati aljkavo. Moramo se truditi biti bolji u svim aspektima urednosti i postati svjesni svoje sklonosti da zaboravljamo, previđamo ili opravdavamo svoju neurednost koja izvire iz lijenosti. S druge strane, ljudi koji su uredni i sređeni moraju se potruditi razumjeti da su drugi ljudi drukčiji od njih i prihvatiti ih onakve kakvi jesu. Uredni bi ljudi mogli ponovno razmisliti o svrsi svojih dobrih navika.

Urednost kao navika

Urednost kao naviku treba učiniti značajnom tako da je djeca u tinejdžerskoj dobi mogu učiti prakticirati na svoj osoban način. Kada su bila mlađa, njihovi su ih roditelji morali stalno podsjećati da naprave minimum; samo je po sebi dovoljno razumljivo da su se ti njihovi roditelji do sada prilično umorili od toga pa ako bitka nije bila dobivena prije adolescencije, sada neće moći posvećivati svoje vrijeme i pozornost onim stvarima koje su primjerenije i hitnije u ovoj fazi. Nije da urednost prestaje biti važna za tinejdžere; naprotiv, bez takve osnove bit će daleko teže prakticirati bilo koju od ostalih kreposti. Odlučnost koja je neophodna za razvitak ostalih kreposti neće imati ovu sustavnu osnovu bez koje one ne mogu postojati.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Davida Isaacsa “Izgrađivanje karaktera”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.