Lijenost je neka tromost duše i njezinih sposobnosti koja neuredno vuče na mirova­nje i na nerad. U prvome redu lijen može biti razum, a to je onda kada je lijen misliti, kada je zabavljen beskorisnim i ispraznim mislima, kada gradi kule u zraku, kada po­vršno ili nejasno misli, kada je rastresen, kada je u nekome duhovnome polusnu i opijenosti što je osobito čest slučaj kod molitve.

I volja boluje od lijenosti. Ta se bolest očituje kada smo zlovoljni i zajedljivi, neod­lučni, kada uvijek odgađamo i kada živimo bez reda, bez odluke i nakana.

Na tijelu se lijenost očituje u sporosti, lagodnosti i tromosti. Lijenčina radije stoji nego hoda, voli sjediti nego stajati, radije leži nego sjedi. Dugo spavanje je najveća odlika lijenčine.

Lijenost u duhovnome životu pobijamo čestim i žarkim razgovorima s Bogom, usmenom molitvom, dostojnim izvanjskim držanjem i izmjenom molitava. Potrebno je kod svih naših čina steći neku okretnost a da ne naglimo. Što mora biti, neka se ne odgađa. Beskorisni poslovi jesu zakrabuljena besposlica. U svakome radu neka vlada red; budimo savjesni i vjerni u vršenju svojih odluka. – Izvanredno dobro sredstvo protiv duhovne i tjelesne lijenosti jesu tjelesne po­kore i žrtve. Pokora i mrtvljenje svladavaju tjelesnu tromost i razveseljavaju duh.

Imamo mnogo razloga ne biti lijeni

Lijenost je sveopći neprijatelj. Svi smo joj više ili manje skloni, jer svi imamo tijelo. I najživlji i najsvježiji čovjek ili je lijen u mišljenju, ili su mu volja i tijelo tromi. Flegma, melankolija, cjepidlačarenje i sanja­renje samo su razne vrste lijenosti.

Lijenost je vrlo lukav neprijatelj. Osjećamo je kao slatko robovanje. Raste s nama, priučimo se na nju i ne osjećamo je; zna se upravo nepojmljivo vješto skriti. Njezin je grijeh kao grijeh koji se ne vidi i ne opa­ža. U početku nas uopće ne zavodi na gri­jeh. Svoj posao vrši kao prijazni i učtivi džepar.

Pa ipak, lijenost je zao i opak neprijatelj, jer slabi i ubija čitav duhovni život. Ako ništa ne postignemo i ako se ne uzdignemo do ne­koga savršenijega života, kriva je lijenost. Ona nam otupljuje oštricu duha i volje, žalosti nam duh, uzbuđuje tijelo, krade nam vrije­me i bezbrojne zasluge te nam postupno razara naš duhovni život. Najgore je pritom to što se lijenost obično prilijepi uz najvaž­nija djela našega duhovnog života, kao što su razmatranje, posebno ispitivanje savjesti i vršenje pokore. Lijenost je vrlo slična mlakosti za koju kažu da je gamad duhovnoga svijeta; lijenost je njezina blizanka. Nitko ne želi da ga smatraju lijenčinom, a to je dovoljan razlog da napravi sve da to ne bude.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.