Jeste li se ikada sprijateljili sa svecem?

Ja nisam ni znala da to postoji sve dok se nije dogodilo i meni samoj. Da ste me prije nekoliko godina pitali vjerujem li u sprijateljivanje sa svecima, vjerojatno bih zakolutala očima, no lani sam se sprijateljila sa svetim Rafaelom.

Počelo je kada sam se konačno suočila s emocionalnim smećem, teretom kojega sam vukla uokolo cijeloga svoga života, a kojega sam nastojala ignorirati. Znate, onaj teret na kojega zaboravite sve dok ne započnete romantičnu vezu, kada se začuje podrugljivi glasić: „Sjećaš li se mene!?” Shvatila sam – kako bih bila spremna za iole zdravu vezu, moram se riješiti toga smeća.

I tako sam uključila laptop i utipkala u tražilicu „devetnica za pronalazak bračnog druga”. (Klasika.) 

Dok sam skrolala kroz rezultate tražilice, stalno se isticala poveznica na devetnicu svetom Rafaelu. Sama molitva bila je vrlo lijepo napisana, a mene se posebno dojmilo to što se u devetnici sv. Rafaela zaziva da bude dio cijeloga procesa. Bilo je to posve različito od moga početnoga dojma o toj vrsti devetnica: „Molit ću to devet dana, na kraju dobiti muža, doviđenja i hvala.”

Čitala sam više o sv. Rafaelu, i tako doznala da je on također svetac zaštitnik kojega se zaziva za izlječenje, što se vrlo logično uklapa u proces traženja bračnoga druga. Budimo realni, tko nema barem malo tereta? Tko ne pati zbog nečega iz svoje prošlosti? Svi mi imamo nešto. Savršeno je što je sveti Rafael svetac zaštitnik kojega se zaziva za izlječenje i za pronalazak bračnoga druga, jer mislim da su te dvije stvari usko povezane.

Sveti Rafael bio je i Tobijin vodič. Bio mu je prijatelj, pripremao ga je da pronađe Saru. Zajedno su pošli na putovanje kako bi Tobija mogao pronaći svoju suprugu. Nije samo pucnuo prstima i učinio da se Sara čarobno pojavi pred Tobijom. Bio je to proces.

Dok sam tako sjedila pred laptopom i razmišljala, odlučila sam izmoliti devetnicu svetom Rafaelu. 

Odmah sam osjetila bliskost s njime koju nisam nikada osjetila s drugim svecima. Počela sam mu se redovito moliti, i često sam mu govorila o svojoj želji za izlječenjem kako bih jednoga dana bila spremna za brak. To je bilo poput razgovora s bliskim prijateljem. „Ovo je neobično…”, mislila sam dok sam promišljala o svome novopronađenom prijateljstvu s ovim osobito cool arkanđelom.

Najveća potreba za izlječenjem, kao i izvor te potrebe, bio je moj odnos s mojim ocem (kliše, zar ne?). Rekla sam to svetom Rafaelu, i počela sam primjećivati velika poboljšanja u odnosu sa svojim ocem. To je za mene bila uistinu velika stvar jer sam od toga odnosa bila gotovo odustala. Tada sam zastala u čudu i pomislila: „Dobro, sveti Rafael je stvarno ozbiljan.”

Za nekih mjesec dana upoznala sam nekoga. To uopće nisam očekivala jer sam vjerovala da je to podulji proces i pretpostavljala sam da će mi trebati godine da budem spremna. Ali hej, ako me je Bog želio dovesti do gospodina Pravog, onda super! Kada smo počeli hodati, dotični me je dečko vrlo brzo oborio s nogu. Činilo mi se da je upravo on čovjek kojega tražim, i čak sam pomislila: „To bi moglo biti to.”

Uh, kako sam bila u krivu. Veza se brzo raspala, i ja sam se pitala zašto se put kojim sam krenula pokazao krivim, a ja sam osjećala da imam dobro vodstvo. Cijelo vrijeme dok smo hodali osjećala sam se tako bliskom Isusu i svetom Rafaelu – zar ovo nije bio tip kojega su htjeli za mene?

Jednoga sam se dana, nakon što me otpilio dečko s kojim sam se viđala, na putu kući našla u crkvi u kojoj nikada nisam bila.

Odlučila sam otići na ispovijed, i tamo sam izrazila svoju zbunjenost. „Mislila sam da je on taj čovjek kojemu me vodi sveti Rafael”, rekla sam svećeniku. On je odgovorio: „Ja se zovem Raphael. Ništa nije slučajno.”

Gotovo sam čula hrapavi glas Humphreyja Bogarta: „Od svih lokala u svim gradovima na cijelome svijetu morala je ući u moj.” Dok se moja katolička verzija Casablance odvijala preda mnom u toj crkvi u koju sam neplanirano ušla, shvatila sam da se sve doista događa s razlogom.

S tim sam tipom vrlo brzo prekinula. Prekid me pogodio, ali ostala sam bliska svetom Rafaelu i vjerovala sam u Božju logiku. Nisam mogla poreći da sam naučila neke ključne životne lekcije, i da mi je cijelo iskustvo jako dobro došlo. To je bilo nužno za moj rast i izlječenje – bio je to dio procesa.

Kada stvari ne idu kako želimo (naročito što se tiče hodanja), lako je pomisliti da se s razlogom ne događa ništa, i da samo nižemo neuspjehe. Kada veza ne uspije, mislimo da se naprosto radi o lošoj sreći. No čak i naizgled loše stvari koje se dogode mogu nas dovesti do nečega dobroga.

U prošlosti, kada bi ishod mojih molitava bio suprotan od onoga što sam željela, moja bi prva reakcija bila: „Čekaj malo, što je ovo?”

Devetnice i odnose sa svecima lako je gledati kao transakcije. Sveti Josip nam treba samo dok ne nađemo posao, a sveti Juda Tadej dok se ne riješi naša beznadna situacija. Zaboravimo da nam pomoć Krista i Njegovih svetaca treba dugoročno. Da, čuda se nekada dogode preko noći, ali inače nam za to trebaju godine postupnog napretka.

Sveci nam mogu požuriti u pomoć i pomoći nam shvatiti Božju volju odmah nakon tih devet dana, ali ja mislim da bi oni doista voljeli biti naši pratitelji, koje smo pozvali da s nama idu kroz život.

Što se tiče hodanja, smirenija sam sada kada me tim putem vodi sveti Rafael. Ako se nađem u još jednoj vezi koja ne uspije, sigurna sam da ću izvući još mnogo važnih pouka koje će mi dobro doći kada konačno upoznam pravu osobu.

Prijevod: Ana Naletilić

Članak je izvorno obavljen na stranici Catholic Match (Catholic Match Institute), internetskoj platformi za spajanje katoličkih samaca. Prenosimo ga s dopuštenjem.