Pravednost je iskazivanje bogobojazne pozornosti prema svemu. (Vjačeslav Ivanov)

Pravednost je navika da drugima dadnemo ono što im pripada, ne samo od vremena do vremena, nego uvijek i neprekidno. Pravedan čovjek privržen je činjenju dobra, a to pokazuje tako što vjerno izvršava svoje svakodnevne profesionalne, obiteljske, društvene i vjerske dužnosti.

Pravednost – jednako kao razboritost, hrabrost i vladanje sobom – usmjeruje naše nastojanje da uvedemo red u naš nutarnji život. No za razliku od spomenutih vrlina, pravednost upravlja i našim odnosima sa zajednicom. Pravednost se odnosi na čovjekovo postupanje s drugima. Ona je nešto više od zakonskoga ili sociološkoga koncepta; ona je osobna vrlina, svojstvo karaktera.

Mnogi se drže pravednima zato što se pridržavaju zakona, zato što redovito plaćaju porez i pomažu dobrotvornim organizacijama koje nastoje ublažiti siromaštvo i iskorijeniti druga društvena zla. Sve je to lijepo i krasno i dostojno divljenja, ali, kao što ćemo vidjeti, pravednost je nešto više od toga.

Ljudska je narav nepromjenjiva

Već samo shvaćanje da bližnjemu nešto pripada – da mu nešto pripada već samim time što postoji – povlači za sobom da naš bližnji ima izvjesna prava. Prava se, međutim, ne mogu čvrsto i nedvojbeno utemeljiti ako pristup čovjeku i ljudskoj prirodi nije utemeljen na razumu.

Ako pristup čovjeku nije zasnovan na razumu, ubrzo ćemo se naći u svijetu u kojemu ne postoje nikakva prava pa, prema tome, ni pravednost – u svijetu Auschwitza i Kolime 1*.

Ljudska narav nije tlapnja. Ona nije apstraktna, nestvarna, mentalna tvorevina, nije nešto ezoretično. Ona je stvarna. Jasna je i razumu dohvatljiva, utjelovljuje nepromjenjiva načela, tj. prirodne zakone koji su očiti sami po sebi.

Ni najtotalitarnijim državama suvremenoga doba nije pošlo za rukom ukinuti ljudsku narav, premda se ne može reći da nisu pokušale. U naše doba na scenu stupaju liberalne, demokratske države.

U Sovjetski Savez prvi put sam otputovao u ljeto 1983. želeći posjetiti svoje rođake u Gruziji, republici u južnome dijelu tadašnjega SSSR-a. Boravio sam kod očeve tetke Elene. Živjela je sama sa svojim sinom od 1938. kada je komunistička tajna policija ubila njezina muža i dvojicu od trojice njezine braće. Njezin treći brat pobjegao je iz Sovjetskoga Saveza 1928. i skrasio se u Parizu, gdje se oženio s Madeleine Ducrocq, kćeri francuskoga generala. Zvao se Artchil Gedevanishvili. Bio je moj djed po majci.

Tom prilikom tetka Elena me je upoznala sa Sandrom, dalekim bratićem kojega dotada nisam poznavao. Imao je 21 godinu kao i ja i bio je student. Postali smo dobri prijatelji i odlučili smo provesti nekoliko dana zajedno u odmaralištu Batumi na Crnome moru gdje smo iznajmili apartman u nekoj oronuloj kući. Danju je iz njega pucao prekrasan pogled na more i grad. Noću je bilo nemoguće zaspati jer je na obližnjemu groblju, koje se nije vidjelo iz našega apartmana, neka starica, nakon što bi pao večernji suton, neprekidno plakala nad sinovljevim grobom. Sandro i ja bismo zgrabili bocu gruzijskoga vina i kutiju ruskih cigareta i smjestili se na balkonu, gdje smo do sitnih jutarnjih sati jedan drugome iznosili razmišljanja o životu, smrti i vječnosti.

Na svoje iznenađenje otkrio sam da Sandro, premda rođen i odgajan u Sovjetskome Savezu, dijeli mnoge moje temeljne moralne i ljudske vrijednosti. Tijekom obrazovanja u ortodoksnu marksističkome duhu, a i kao pripadnik Komsomola (Komunistička omladinska organizacija), Sandro nije čuo ništa ni o Bogu, ni o duhu, ni o ljudskoj naravi, ni o ljubavi. Umjesto toga, punili su mu glavu pričama o klasnoj borbi, o nadmoći materije i o znanstvenoj naravi socijalizma. Unatoč tome, Sandro je zadržao svijest o čovjeku i njegovoj istinskoj naravi te se činilo da mu je to bilo nekako prirođeno. Počeo sam shvaćati da svijest o čovjeku prethodi obrazovanju i da je ona sposobna oprijeti se čak i najotrovnijoj propagandi.

Napast da se ljudska bića “oslobodi” njihove vlastite naravi nije vezana isključivo za marksizam, već je zajednička svim sekularnim materijalističkim svjetonazorima. Filozofi poput Nietzschea, Sartrea i Simone De Beauvoir odbijali su priznati da ljudska narav, kao takva, uopće postoji.

Smatrali su da se sve dade reducirati na čovjekovu volju. Razum ne vrijedi ništa.

Nedavno je Elisabeth Badinter, spisateljica i supruga bivšega francuskog ministra pravosuđa, ustvrdila da je potrebno smjesta osloboditi žene njihove ženstvenosti, i to tako da se izradi inkubator koji će nositi dijete devet mjeseci te da je također potrebno osloboditi muškarca njegove muževnosti, uz pomoć novih tehnologija koje će mu omogućiti da začme dijete i rodi ga pomoću carskoga reza.1  Nastojanje da se zaniječe čovjekova biološka priroda kojemu se priklonila Elisabeth Badinter najnoviji je pomodarski au courant.

Posrijedi je i totalitarni projekt doličan sovjetskoga biologa-šarlatana Lisenka 2*. Kao takav, on nema budućnosti, iako je nesumnjivo sposoban dati maha pustošenju znanosti prije nego što ga ljudi prozru.

Kada se počme izražavati sumnja u nepromjenjivost ljudske naravi, ljudska prava odlaze u vjetar. Ljudska su prava nepovrediva samo zato što su upisana u našu (nepromjenjivu) ljudsku narav. Njih je u stanovitoj mjeri moguće zaštititi međunarodnim konvencijama kao što je Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948., ali ona u osnovi ne proizlaze iz takvih izvora. Ljudska prava nadilaze parlamente i sudove.

Nasrtaj na nekoć nepovredivo pravo na život ozbiljno je započeo tek nakon što je suvremeno društvo posumnjalo u postojanje nepromjenjive ljudske naravi. Nedužne i bespomoćne žrtve pobačaja i eutanazije plaćale su, a plaćaju i danas, najveću cijenu zastranjenja društva. Netko je vladajuću političku ideologiju domišljato i s pravom nazvao “demokratskim totalitarizmom”.

Pravednost i demokracija najčešće ne idu zajedno; većine često uskraćuju, ili čak gaze ljudska prava: u SAD-u je u razdoblju između Washinghtonova i Lincolnova predsjednikovanja bilo legalizirano ropstvo; Hitler je izabran na demokratskim izborima; mnogi su europski intelektualci tijekom najvećega dijela dvadesetoga stoljeća marksizam držali svetim pismom, unatoč jasnim dokazima o njegovoj propasti istočno od Berlinskoga zida.

Pravednost znači da ljudi posjeduju temeljna prava koja, kao što smo rekli, ne proizlaze iz prolaznih društvenih aranžmana, nego iz nepromjenjive ljudske naravi. Ona se temelje na razumu i stoga su neosjetljiva na promjenjive vjetrove javnoga mnijenja. To je zlatno pravilo etike: “Razum je na prvome mjestu, volja je na drugome.”

Težnja za općim dobrom

Ljudska su bića individuumi, a ne samoživi atomi sa svojim posebnim interesom. Oni su društvena bića koja žive i napreduju u zajedništvu s drugima. Ako zajednica kojoj pripadam napreduje, napredujem i ja; ako ne napreduje, ne napredujem ni ja. Težim za općim dobrom.

Kada bih okrenuo leđa zajednici, ne bih se razvijao kao ljudsko biće. Individualizam, koji je nerazlučiv od egoizma, neprijatelj je zdrave individualnosti. “Istinska je individualnost”, piše ruski filozof Vladimir Solovjev, “određeni oblik svejedinstva, određeni način primanja i prihvaćanja u sebi svega drugoga. Stavljajući se izvan svega drugoga čovjek se samim time lišava smisla svojega vlastitog postojanja, uskraćuje si istinski sadržaj života i pretvara svoju individualnost u ispraznu formu. Na taj način egoizam ni u kom slučaju nije samospoznavanje i samopotvrđivanje individualnosti nego, naprotiv, samoporicanje i uništavanje.”2

Tri karakteristike istinskog vođe

Vođa je individuum, ne individualist. On je u interakciji s društvom na način koji je koristan za oboje, i za njega i za društvo. On ne brka zajednicu s kolektivom, čemu su zagovaratelji prosvjetiteljstva posebno skloni. On zajednicu vidi kao nešto što je sastavljeno od ljudskih bića, stvarnih i osobnih u zasebnoj jedinstvenosti, a ne kao mješavinu bezličnih “masa” ili suprotstavljenih društvenih klasa.

Vođa teži općemu dobru i u njemu vidi nešto čija važnost nadilazi bruto nacionalni proizvod i druge pokazatelje napretka.

Opće dobro, jednako tako, nadilazi vladine programe kojima je svrha donijeti blagostanje onima koji trpe oskudicu, ma koliko takvi programi bili neophodni. Opće dobro ima za nužnu posljedicu izgradnju društva u kojemu je svaki pojedinac sposoban postići moralno savršenstvo i materijalno blagostanje. Opće dobro uključuje poštovanje prema istini, slobodi, obrazovanju, radu, obitelji, vlasništvu, religiji, ljudskim pravima, kulturi, zdravlju i zakonima.

Vođa ne promiče opće dobro praznim riječima, nego predanim izvršavanjem svojih profesionalnih, društvenih, vjerskih i obiteljskih dužnosti.

Pravednost, poniznost, velikodušnost

Pravednost ide ruku pod ruku s poniznošću. Želimo li odgovorno izvršavati svoje profesionalne, društvene, vjerske i obiteljske obveze, moramo se truditi nadići svoj ego. Oholica nije svjestan onoga što duguje drugima, on jedino zna ono što drugi duguju prema njemu. Ponizan je čovjek, nasuprot tome, svjestan svojih obveza pred Bogom i pred čovjekom, on živi da bi služio drugima.

K tome, pravednost je povezana s velikodušnošću. Želimo li valjano izvršavati svakodnevne obveze, potreban nam je vizionarski osjećaj za svakodnevne stvari. Moramo shvatiti da uzvišenost možemo postići jedino u uvjetima svakodnevne stvarnosti i u služenju ljudima koje svakodnevno susrećemo, inače je ne ćemo ostvariti.

Preuzeto iz knjige Istinsko vodstvo koja nudi konkretnu i praktičnu metodu za autentičan nutarnji rast i ostvarenje životnoga ispunjenja. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je nabaviti preko web knjižare www.verbum.hr. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više tekstova iz knjige “Istinsko vodstvo” pročitajte OVDJE.

——————–

1* Udaljeno nenaseljeno područje ruskoga Dalekog istoka površine četiri puta veće od Francuske, Kolima, bilo je poprište najozloglašenijih sovjetskih gulaga. Više od milijun zarobljenika, većinom Rusa, umrlo je vadeći zlato, uran i druge sirovine iz zaleđene zemlje. Kolima je, po Solženjicinovim riječima, bila “stup divljaštva te zadivljujuće zemlje Gulaga”. Poput Auschwitza, nacističkoga logora smrti u kojemu su nestala dva milijuna ljudi, većinom Židova, Kolima je postala sinonim za ljudsku nečovječnost prema čovjeku i za moralni bankrot bezbožnih ideoloških sustava.

2* Trofim Denisovič Lisenko (1898.–1976.), sovjetski biolog i šarlatan koji je imao istaknut položaj u sovjetskoj znanosti pod Staljinom. Odbacivao je suvremenu genetiku koju je smatrao “buržoaskom pseudoznanošću”, nanijevši tako nemjerljivu i trajnu štetu sovjetskoj, a time i ruskoj poljoprivredi. Njegovo ime postalo je metafora za šarlatanstvo, nesposobnost i štetu koja nastaje kada ideologija ima prednost pred objektivnom stvarnošću i naravnim poretkom.

1    Vidi Arhitekti kulture smrti, str. 178.
2    Vidi V. Solovjev, Smisao ljubavi, Verbum, Split, 2011., II., 3.