Zašto bi nam mogla trebati bogata maštovitost C. S. Lewisa kako bismo naučili o hrabrosti? U svojoj knjizi iz 2019. godine The Stressed Years of Their Lives: Helping Your Kid Survive and Thrive During Their College Years („Stresne godine njihova života: kako pomoći svojem djetetu da preživi i napreduje tijekom svojih godina na koledžu”), Janet Hibbs i Anthony Rostain iznijeli su sljedeće statistike:

  • 30 posto studenata izjavilo je da su „u prošloj godini bili tako deprimirani da im je bilo teško funkcionirati”.
  • U usporedbi s naraštajem svojih roditelja, „za studente je danas 50 posto vjerojatnije da će reći da se osjećaju preopterećenima”.
  • Nacionalni institut za mentalno zdravlje objavio je da jednu polovicu adolescenata i odraslih pogađa anksiozni poremećaj.
  • Obična se osoba u prosjeku brine 55 minuta, a osoba s općenitim anksioznim poremećajem zabrinute su u prosjeku pet sati dnevno.

Živimo u pandemiji anksioznosti i depresije – beznađa i gubitka smisla – pandemiji koja pogađa ljude svih dobnih skupina, naročito mlade. Kao što je Lewis napisao u knjizi „Kršćanstvo nije iluzija”, traume, fobije i intenzivna anksioznost nisu moralni promašaji. Oni koji se bore s takvim psihološkim stanjima mogu doći do točke kada je potrebno potražiti pomoć od skupina za potporu i medicinskih stručnjaka. Ipak, gotovo svi mi doživljavamo strahove i tjeskobe na načine koji štete našoj sposobnosti da se u punini ostvarimo. Želim podijeliti načine na koje bismo mi mogli osjetiti takve strahove, a ipak naći u sebi hrabrosti i snage kako bismo i mi čuli kako nam Bog govori: „Hrabro, srce drago.”

Kada je ujesen 1939. izbio rat u cijeloj Europi, C. S. Lewis vratio se kako bi predavao na Oxfordu. Rat i tjeskobe, frustracije i užasi koji ga prate Lewisu nisu bili nepoznanica. I on se sam borio u rovovima Prvoga svjetskog rata, gdje ga je ranila bomba koju je nenamjerno bacila engleska artiljerija. Neke od ljudi njegova naraštaja pozvali su da se bore i u Drugome svjetskom ratu.

Te jeseni 1939. godine Lewis je održao govor pod naslovom „O učenju u vremenu rata”, u kojem je spomenuo iznimno važno pitanje: zašto bi itko pošao na sveučilište za vrijeme rata, i to ne bilo kakvoga rata, nego takvoga rata u kojemu su nacionalsocijalisti u Njemačkoj prijetili opstanku Engleske i cijele Europe? Zašto bismo se trebali posvetiti izgrađivanju ljudskoga znanja i kulture kada smo u duhovnome ratu kozmičkih razmjera? Ne samo zašto bismo to trebali, nego, što je možda još važnije, kako to možemo učiniti?

Lewis piše: „Rat ne stvara posve novu situaciju. On jednostavno otežava trajno ljudsko stanje tako da ga više ne možemo ignorirati. Ljudski se život uvijek živio na rubu provalije.” Uvijek smo bili okruženi duhovima smrti, patnje, zločina, siromaštva, rata. Drama ljudskosti je upravo to da živimo među takvim strahovima. I opet, zamislite sebe kako dolazite na Oxford u jesen 1939. godine i promatrate kako Njemačka zauzima većinu Europe.

Međutim uvijek prisutnim opasnostima Lewis je ustvrdio da su civilizacije vrijedne toga imena nastojale izgraditi ljudsku kulturu, učiti o smislu i svrsi života od onih koji su živjeli prije nas, proučavati stvarnost u svem njezinu sjaju uz pomoć prirodnih i humanističkih znanosti. Boriti se u ratu ili protiv pandemije uključuje više od straha od smrti ili želje za tjelesnim preživljavanjem. Radi se o obrani načina života.

U eseju iz 1948. godine „O životu u atomskom dobu” napisao je: „Ako će nas sve uništiti atomska bomba, neka nas ta bomba, kada dođe, nađe kako radimo razumne i ljudske stvari – molimo, radimo, poučavamo, čitamo, slušamo glazbu, kupamo djecu, igramo tenis, razgovaramo s prijateljima uz pivo i partiju pikada – a ne zbijene poput preplašenih ovaca, kako razmišljamo o bombama. Oni mogu uništiti naša tijela – to i mikrob može učiniti – ali ne smiju ovladati našim mislima.”

Lewis precizno identificira izazove distrakcije (ili uzbuđenja), frustracije i straha kao glavne načine na koje ne uspijevamo živjeti. Možemo zastati na minutu i zapitati se koliko smo se često tijekom protekle godine prepuštali takvim distrakcijama, frustracijama i strahovima!

Primijetite da Lewis ne misli da su naši najveći izazovi oni intelektualni. Naši su najveći izazovi – izazovi srca. Čak i kada znamo što je dobro i istinito, mi možemo zakazati u djelovanju, i slično se osjećati u vrtlogu osjećaja i emocija.

Vrlina hrabrosti opisuje način na koji možemo stvaranjem navike uspjeti učiniti umjerenima svoje distrakcije, frustracije i strahove, osjećati ih, ali im ipak ne dopustiti da prevladaju u našem srcu i umu. Lewis ponekad jednostavno opisuje hrabrost ili jakost kao „petlju”. Mi to možemo zvati „snagom”, „žestinom”, „odvažnošću” ili „otpornošću”.

Pogledajmo neke od Lewisovih priča o hrabrosti. Imamo više toga za naučiti iz njegovih priča nego što bismo mogli i pomisliti. Lewis u jednom eseju objašnjava: „Za mene je razum prirodni organ istine, no mašta je organ smisla.” Priče istovremeno djeluju na naš razum i na našu maštu, i tako nam pomažu pronaći smisao i svrhu u istinama naše vjere.

„Plovidba broda Zorogaza”

U prizoru iz romana „Plovidba broda Zorogaza”, jednoj od knjiga iz Lewisova niza „Narnijske kronike”, likovi iz priče plove na brodu i susreću se s mnogim različitim opasnostima i pustolovinama. U jednome trenutku oni plove blizu otoka obavijena potpunom tamom, otoka za koji im je rečeno da se tamo svi njihovi snovi mogu ostvariti. Isprva su mornari uzbuđeni, a zatim odjednom počnu veslati iz sve snage da se što brže udalje od otoka: „Jer svima je trebalo tih pola minute da se prisjete nekih snova koje su imali – snova zbog kojih se bojite opet zaspati – i da shvate što bi značilo stići u zemlju u kojoj se snovi ostvaruju.” Iako su mornari veslali iz sve snage, ostali su zarobljeni u tami i strahu koji paralizira.

Usred te panike, „Lucy prošapta: ‘Aslane, Aslane, ako si nas ikada volio, pošalji nam pomoć sada.’ Tama se nije nimalo smanjila, ali Lucy se počela osjećati malo – vrlo, vrlo malo – bolje.” A zatim, iznenada, malena zraka svjetla pojavi se u tami i rasvijetli brod. „Lucy je promatrala zraku”, i isprva je vidjela nešto poput križa, zatim zrakoplov, a na kraju je ugledala albatrosa. Velika ptica sletjela je na pramac broda, a onda poletjela naprijed kako bih ih izvela iz tame. Dok je kružio oko broda, albatros je prišapnuo Lucy: „’Hrabro, srce moje’, i taj je glas, bila je sigurna, pripadao Aslanu, i s glasom je osjetila dašak slatkoga mirisa na svojem licu.” Usred strahova koji su ih obuzeli, mornari su izgubili svoj pravac. Njihova su srca nadjačala njihove glave. No Lucyjino srce nije nadjačalo njezinu glavu. Ona ju je upotrijebila da Aslana, simboličku paralelu Isusa Krista u narnijskim pričama, zamoli za pomoć. Promatrajući svjetlo, a ne svoje strahove, Lucy se mogla prisjetiti da postoji nešto veće od naših strahova. Aslan joj je u priči progovorio: „Hrabro, srce moje.” Često nam treba pomoć od drugih i od Boga da ne dopustimo da nas strahovi tako zaslijepe da ne vidimo što je u životu dobro i istinito. Lewis otok straha od noćnih mora naziva jednostavno „mračnim otokom”. Suprotno istini, koja prosvjetljuje intelekt, strah ga zamračuje. Hrabrost donosi svjetlo u tamu straha. Uz hrabrost se mi prisjetimo tko smo, u čemu je naše istinsko dobro i sreća, i prisjetimo se Boga i njegovih obećanja o milosrđu. Kako je Lewis pisao u „Kršćanstvo nije iluzija”: „Vjera je umijeće pristajanja uz stvari koje je vaš um nekada prihvatio unatoč vašim promjenjivim raspoloženjima.” 

Kraljević Kaspijan

U drugome prizoru iz jednoga od romana iz „Narnijskih kronika”, „Kraljevića Kaspijana”, čujemo o Susan, koja je odbila poslušati svoju sestru Lucy kada je ona vidjela kako im veliki lav Aslan govori da krenu u drugome smjeru. Kasnije, kada Susan mogne i sama vidjeti Aslana, priznaje Lucy da je duboko u sebi znala da ih Aslan vodi u drugome smjeru, ali da ga nije htjela slijediti, nego je samo htjela izići iz šume. U ovome primjeru Susan nije nedostajalo znanja što treba učiniti – nedostajalo joj je hrabrosti da to učini, volje da podnese teškoće i povezane strahove. 

Aslan je na kraju progovorio izravno Susan: „Poslije užasne stanke, duboki je glas rekao: ‘Susan.’ Susan nije odgovorila, ali ostali su mislili da plače. ‘Slušala si strahove, dijete’, reče Aslan. ‘Dođi, daj da dahnem u tebe. Zaboravi ih. Jesi li opet hrabra?’ ‘Malo, Aslane’, reče Susan.”

Podnijeti patnju bez zapadanja u očaj ili užas, suočiti se sa strahom bez zapadanja u strah ili paniku, svi ti činovi zahtijevaju snagu hrabrosti. Nije dovoljno znati što trebamo učiniti, budući da također moramo moći djelovati u situacijama koje izazivaju velike strahove. Ljubav sama po sebi ne može biti odgovor, jer, kako je sv. Toma Akvinski zapazio prije nekoliko stoljeća, strahovi rastu razmjerno našim ljubavima, jer što više volimo nešto, više se bojimo to izgubiti.

Problem boli

U Lewisovoj knjizi „Problem boli”, strahovi i boli mogu imati pozitivnu ulogu u rušenju naših iluzija o samodostatnosti. Trajna prisutnost strahova i boli podsjeća nas da ni mi, niti naš svijet nismo tako dobri ili usavršivi kako mi to volimo misliti. Lewis piše: „Bol inzistira na tome da se bavimo njome. Bog nam šapće u našim zadovoljstvima, govori nam u našoj savjesti, ali u našoj nam boli viče. Ona je Njegov megafon kojim treba probuditi gluhi svijet. U svojemu smo trpljenju najsvjesniji Božjega karaktera. Kada se ukloni naša samodostatnost, tada shvatimo koliko smo stvarno slabi.” Ključni vid hrabrosti nije spoznaja da je život kakvime ga poznajemo ispunjen zlima, bolima i patnjama. Te stvari nisu privremena odstupanja u svijetu koji je inače posve siguran. Jednostavno rečeno – život je bolan. Takva spoznaja omogućava nam da vidimo potrebu da pokušamo rasti u hrabrosti u svim okolnostima ovoga života.

Kako smo ranije vidjeli kod Lewisa, sav ljudski život nužno se živi na rubu provalije. Lewisov prijatelj J. R. R. Tolkien napisao je: „Zapravo, ja sam kršćanin, i to rimokatolik, tako da ne očekujem da će ‘povijest’ biti išta drugo doli jedan ‘dugi poraz’ – iako on sadrži (a u legendi može to sadržavati jasnije i dirljivije) neke djeliće ili tračke konačne pobjede.” Postoji nešto predivno u priznanju da je suvremeno tehnološko rezoniranje na kraju krajeva nesposobno učiniti svijet sigurnim i eliminirati strahove i tjeskobe koji nas paraliziraju. Govoriti o hrabrosti i razvijati je u samima sebi približava nas stvarnosti. Oslobođeni smo iluzije da ćemo savršenstvo postići u ovome životu – u samima sebi, svojim obiteljima ili u svojim zajednicama. Kakvo olakšanje!

U jednoj drugoj knjizi iz vremena rata Lewis je zamijetio da je vječno iskušenje da se usredotočimo na stvari ovoga svijeta u modernim vremenima preuveličano: „Cijelo naše obrazovanje usmjerava naš um na ovaj svijet.” („Kršćanstvo nije iluzija”, knjiga 3, poglavlje 10) Vremena rata i pandemije zapravo nam mogu pomoći da se prisjetimo da se čovjekovo istinsko dobro ne može naći na ovome svijetu, i da u ovome životu nikada nećemo stići do mjesta gdje nema strahova. 

Neusavršivost ovoga života i potreba za hrabrošću koja iz toga proizlazi ne treba nas dovesti do kvijetizma, nego nas treba nadahnuti da djelujemo s većom hrabrošću, prepuštajući rezultate u Božje ruke. Sam Lewis nastavio je predavati na sveučilištu za vrijeme cijeloga rata, napisao je mnogo knjiga i bezbroj eseja, održao je mnogo govora uživo i preko radija – a sve bez ikakve sigurnosti da će Engleska preživjeti ili da će na svijetu ostati itko tko će čitati njegove knjige.

U „Putovanju broda Zorogaza” Lewis pripovijeda priču o Eustaceu Scrubbu, drskome dječaku koji postane zmajem nakon što spava na zmajevoj gomili zlata pun oholih, pohlepnih i zmajskih misli. Prisjetite se da su zmajevi i zmije simboli zlih sila u svijetu i u našem srcu, pa ćete vidjeti da postati zmajem znači zapasti u grijeh. Jedna od mnogih teškoća kada je netko zmaj jest to što Eustace ne može napustiti otok. Prevelik je da bude na brodu, a oceanske udaljenosti prevelike su za njegov let. Cilj njegova putovanja više nije težak, nego nemoguć, baš kao što je nama nemoguće putovati u raj s našim grijesima. Eustace na kraju pokušava ukloniti svoju ljuskavu zmajsku kožu guleći vanjski sloj kao što zmija skida svoju kožu. Pokušava tri puta, ali svakoga puta njegova koža ostaje ljuskava i zmajska. Sva zemaljska nada je izgubljena.

Upravo u tome trenutku veliki lav Aslan kaže Eustaceu: „Morat ćeš mi pustiti da te razodjenem.” Eustace kaže: „Mogu vam reći da sam se bojao njegovih kandži, ali bio sam stvarno očajan. Zato sam jednostavno legao na zemlju i pustio mu da to učini. Prvi rez koji je učinio bio je tako dubok da sam mislio da je dospio do mojega srca. A kada je počeo zguljivati kožu, boljelo je gore od ičega što sam ikada osjetio.” Eustace je tako pokazao hrabrost da vjeruje Bogu u svojim strahovima – da prestanemo vjerovati u svoju vlastitu snagu i da se posve oslonimo na božansku pomoć da nas oslobodi od naših grijeha i da nas odnese s otoka ovoga svijeta kako bismo mogli doći u raj. Obraćenje može biti bolno, ali vrijedi boli. Sveti Pavao naglašava tu istu usmjerenost u svojoj poslanici Filipljanima: „[…] jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.” (Fil 3,13-14)

„Hrabro, srce drago”

Možda je najbolji način da živimo usred tjeskoba i boli taj da ih jednostavno prihvatimo kao neizbježan dio svojega života. Mi smo bića s tijelima, s osjećajima i emocijama, koja žive usred slomljenoga svijeta, svoje vlastite slomljenosti, slomljenosti drugih, slomljenosti bezbrojnih naraštaja koji će zasigurno doći poslije nas. Zato je posve logično što se u molitvi „Zdravo, Kraljice”  govori o tome kako „tugujemo i plačemo u ovoj suznoj dolini”.

No upravo onako kako bismo mogli naučiti prihvatiti svoje tjeskobe i boli, mogli bismo naučiti i prihvatiti svoju izdržljivost i snagu. Mogli bismo pokušati više ne zapadati u Lewisovu trojku distrakcija, frustracija i strahova, nego umjesto toga brzo zamoliti Boga za pomoć, i tako pronaći snagu da obavimo sve dužnosti što su pred nama.

Kada se nalazimo usred očaja dok nastojimo nadvladati svoje grijehe i promašaje, možda bismo skupa s Eustaceom mogli priznati da naši napori više ništa ne vrijede, leći na zemlju i pustiti da nas Aslan razodjene. Možda ćemo tako primiti Božje milosrđe i iskusiti radost ponovne cjelovitosti.

Kada se nalazimo usred svoje nevoljkosti da učinimo dobro za koje znamo da bismo ga trebali učiniti, možda ćemo sa Susan čuti kako nam Aslan govori: „Slušala si svoje strahove, dijete.” Možda ćemo osjetiti kako je naš Gospodin dahnuo u nas i čuti kako nas pita: „Jesi li opet hrabra?”

Kada smo usred tame prevelikih strahova i izgubimo se, možda bismo s Lucy mogli zazvati: „Aslane, Aslane!” Ili bismo se, ako smo sličniji mornarima koji su zapeli u ponavljanju istoga, a očekuju drugačije rezultate, barem mogli obratiti pouzdanim prijateljima i svecima koji bi nam mogli pomoći vidjeti kako krenuti naprijed. Možda ćemo onda, uz svoj razum i svoju maštu, uz svoju glavu i svoje srce, konačno čuti svojega Gospodina kako svakome od nas kaže: „Hrabro, srce drago.”

dr. Michael Dauphinais | Ascension Press

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net