Zašto uspjesi Vatrenih znače više od nogometa?

Povodom Svjetskog nogometnog prvenstva koje se od 11. lipnja odvija u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku, donosimo seriju tekstova o nogometu i životnim lekcijama koje iz njega možemo naučiti. Autor tekstova je hrvatski svećenik koji piše pod pseudonimom vlč. Juraj Frassati, s ciljem da pruži protutežu površnom i ostrašćenom diskursu koji, kada je riječ o sportu, nerijetko dominira hrvatskim javnim prostorom. U trećem tekstu, vlč. Frassati piše o tome na koji način uspjesi Vatrenih utječu na cijelo društvo i njegov napredak. Sve tekstove iz niza “Više od nogometa” pročitajte OVDJE.

Dok hrvatska reprezentacija ovih dana nastupa na Svjetskom prvenstvu 2026., milijuni Hrvata prate svaku utakmicu i svaku vijest o Vatrenima s intenzitetom koji očito nadilazi sam sport. To nije zato što nogomet određuje vrijednost jednoga naroda, nego zato što u njemu često prepoznajemo nešto dublje: vlastite nade, strahove i predodžbu o tome što je moguće. Čovjek nije biće koje živi samo od činjenica nego i od smisla, simbola i zajedničkih priča. Sport zato nerijetko postaje zrcalo u kojem zajednica promatra samu sebe.

Kada je Hrvatska 1998. osvojila broncu u Francuskoj, mnogi su taj uspjeh doživjeli kao sretan splet okolnosti: mala država, tek izišla iz rata, nadmašila je sva očekivanja. Nakon nekoliko slabijih prvenstava učvrstio se dojam da je riječ o jedinstvenoj generaciji i neponovljivom trenutku. No srebro u Rusiji i bronca u Kataru postupno su promijenili taj narativ. Hrvatska se više ne doživljava kao simpatični autsajder sposoban za povremeno čudo, nego kao reprezentacija koja legitimno pripada svjetskom vrhu. Možda najveća promjena nije u medaljama, nego u kolektivnoj predodžbi o tome što je za nas moguće.

Od autsajdera do pobjednika

Ljudi često ne djeluju u skladu sa svojim objektivnim sposobnostima, nego u skladu s onim za što vjeruju da je moguće. Uvjerenje da je nešto nedostižno lako vodi odustajanju, dok razumna vjera da je cilj ostvariv potiče ustrajnost i otpornost. To vrijedi za pojedince, ali i za obitelji, organizacije i narode.

Tu je korisna misao Alfreda Adlera, koji je osjećaj manje vrijednosti smatrao jednom od pokretačkih sila ljudskog razvoja. Problem ne nastaje zato što osjećamo vlastita ograničenja, nego ako i kada povjerujemo da nas ona trajno određuju. Jednako tako, nesigurnost se može sakriti iza pretjeranog samopouzdanja i potrebe za dokazivanjem. Drugim riječima, i kompleks manje vrijednosti i oholost mogu biti različiti odgovori na isti unutarnji problem.

Možda upravo zato nakon velikih sportskih uspjeha često svjedočimo neobičnim kolektivnim oscilacijama. Nakon pobjeda lako povjerujemo da smo gotovo nepobjedivi, dok jedan poraz ili rano ispadanje mogu izazvati jednako pretjerano razočaranje i potpuno obezvrjeđivanje svega što je prethodno postignuto. Adlerova analiza sugerira da obje krajnosti proizlaze iz iste nesigurnosti: i pretjerano uzdizanje i pretjerano omalovažavanje ovise o posljednjem rezultatu umjesto o zreloj i stabilnoj samopercepciji.

Upravo su Vatreni svojim uspjesima posljednjih desetljeća pomogli promijeniti tu samopercepciju. To ne znači da ćemo uvijek pobjeđivati niti da smo bolji od drugih, nego da više ne izlazimo na teren s unaprijed prihvaćenom ulogom autsajdera.

Isto vrijedi i izvan nogometa. Kao mala država često smo naglašavali ono što nemamo – broj stanovnika, veliko tržište ili politički utjecaj. No uspjesi Vatrenih, hrvatskih sportaša, poduzetnika i znanstvenika nisu promijenili naše okolnosti, ali jesu naš horizont. Pokazali su da veličina zajednice ne određuje unaprijed veličinu njezina doprinosa. Kao što jedno dijete koje prvo u obitelji završi fakultet mijenja očekivanja svih koji dolaze poslije, tako i jedna uspješna generacija sportaša može promijeniti ono što cijeli narod smatra mogućim.

Uspjeh nije isto što i veličina

Tu dolazi važna duhovna korekcija. Suvremena kultura uspjeh često poistovjećuje sa slavom, bogatstvom ili javnim priznanjem. Evanđelje mjeri drukčije. Čovjek može osvojiti najveće nagrade i pritom izgubiti ono najvažnije: karakter, odnose ili vlastitu dušu. Jednako tako, nepoznati roditelj, učitelj, liječnik ili obrtnik može ostaviti trag koji će nadživjeti njegov naraštaj.

Vatreni su nas u prošlih godina naučili na uspjehe. Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Zato valja razlikovati izvrsnost od taštine. Izvrsnost nastoji razviti primljene darove do njihove punine i staviti ih u službu dobra. Taština traži potvrdu vlastite vrijednosti kroz divljenje drugih. Izvrsnost se hrani odgovornošću i zahvalnošću, a taština usporedbom. Kršćanska tradicija ne veliča prosječnost kao bi se to često moglo zaključiti kroz iskrivljeno poimanje poniznosti. Isusova prispodoba o talentima jasno pokazuje da čovjek nije pozvan zakopati ono što mu je povjereno. Sveti Ignacije Lojolski govorio je o magis – trajnoj težnji prema „više“, ali ne radi osobne slave nego radi veće ljubavi i služenja. U tom se duhu često sažima misao ignacijanske tradicije: raditi svim silama kao da sve ovisi o nama, a pouzdavati se u Boga kao da sve ovisi o njemu.

Slično naglašava i Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes, gdje stoji da su „pobjede čovječanstva znak veličine Božje i plod njegove neizrecive zamisli”, uz upozorenje da „treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva”. Ljudska postignuća dobivaju puni smisao tek kada služe čovjeku i općem dobru. Zato želja za izvrsnosti nije problematična. Problem nastaje kada uspjeh postane idol ili sredstvo uzdizanja iznad drugih.

Što nam zapravo poručuju Vatreni?

Možda najveća ostavština hrvatske reprezentacije nisu medalje ni finala, nego jedna jednostavna rečenica koja se posljednjih desetljeća polako uselila u naš kolektivni mentalitet: „Možemo mi to.“ No ta rečenica ostaje nedovršena dok joj ne dodamo pitanje: Za što?

Ako je odgovor tek veći ego ili taština, tada će i najveće pobjede ostaviti prazninu. Ali ako nas uspjesi Vatrenih potaknu da gradimo bolje obitelji, odgovornije institucije, poštenije gospodarstvo, izvrsniju znanost i kulturu te svetije živote, tada nogomet postaje više od igre. Postaje podsjetnik da talent nije privatno vlasništvo, nego dar i zadaća.

U tome se krije razlika između oholosti, koja traži divljenje, i istinske veličine koja nastoji donijeti plod. A možda je upravo to najvrjednija poruka koju Hrvatska može poslati svijetu i to ne samo na nogometnom terenu nego u svakom području ljudskog djelovanja.