Bog, p. Luka!… Hvala vam, jer odgovarajući drugima odgovorili ste meni. Odlučio sam vam napisati svoju priču.

U proljeće, prije tri godine, negdje uz more kraj Splita za vrijeme služenja vojnog roka u moju je dušu laganim povjetarcem ušla Božja ljubav. Sedam godina je nisam osjetio, savjest je proradila, potekle suze i shvatio sam da trebam stajati na svjetlu koje se zove Krist kako bi raslo u meni ono lijepo što sam dobio krštenjem i drugim sakramentima. Molitva, Sveto pismo, krunica… Bio sam sretan poput slijepca koji može ponovo vidjeti. Svugdje oko sebe osjećao sam Božju prisutnost. Pravi raj! Završetkom vojnog roka došao sam doma. Bilo je ljeto, upoznao sam jednu lijepu djevojku, nije bila iz mog kraja. Svakog dana sam dolazio k njoj gdje radi, pričali smo i pričali, kao da se oduvijek znamo. Otišla je, s ljetom, u svoj dom stotinama kilometara daleko od mene. Počeli smo se dopisivati, pisma, poruke, pa telefonski razgovori. Nisam ni znao da sam zaljubljen u nju od prvog dana, bilo mi je dovoljno da smo prijatelji. Bilo mi je lijepo pričati s njom o Bogu, o Njegovoj ljubavi. Ali, srce je sve jače tuklo, nikad nisam prije nešto tako osjetio. Voljeti jedno žensko biće, onako čisto voljeti. Zavoljela je i ona mene. Sve lijepo, krasno, iako smo udaljeni dolazila je u moj kraj. Zajedno smo se i molili, odlazili na misu. Počeli smo razmišljati, sanjati o braku jednog dana. Shvatio sam smisao predbračne čistoće. Kroz ta odricanja i žrtve (bilo je teško!) shvatio sam tu ljepotu. Upravo u to vrijeme kad smo se zavoljeti, moji roditelji su se rastali. Prodali smo stan i sad živim s majkom i sestrom. Svi ti potresi bili su kušnja za moju vezu i počeo sam se svađati s djevojkom jer sam je sve više trebao, a udaljenost je činila svoje. Nakon mirnog prošlogodišnjeg ljeta provedenog s njom, došla je jesen i ona je morala nazad u svoj kraj. Trebali smo jedno drugo kraj sebe, udaljenost nas je sve više ubijala, ponovo svađe preko telefona sve dok mi jednog dana, nakon burnog svađanja, nije poslala SMS da mi nismo jedno za drugo, i odlučila da prekinemo. Pokušao sam da se vratimo zajedno, ali ništa. Prošla su tri mjeseca otkad se nismo više čuti, mislio sam da ću je preboljeti, ali fali mi! Želio sam da neki snovi postanu stvarnost, ali ne ide.

Hvala vam na svemu, p. Luka! Bog vas blagoslovio!

Od srca,

“Stipe”

Kako dirljivo… Otišla je. Upravo slušam Cambi: “Lipa moja, da te zvizde ne vide ne bi znale s kim bi nebo dilile.” Sanjaj je. Snove ti nitko ne može oteti. Drž’ se! I tko zna… Kaže Cesarić: U moru života što vječno kipi, što vječito hlapi, stvaraju se opet, sastaju se opet, možda iste kapi – I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem, jedna vječnost pusta, mogla bi se opet u poljupcu naći, neka ista usta…

Stipi koji je zabrljao

Pater, molim vas napišite onom Stipi koji je zabrljao jednu lijepu vezu da bude uporan i da se ne da zbuniti odbijanjem (osim ako cura nije već u nekoj drugoj vezi u što sumnjam). Koliko ja poznam cure u takvim situacijama, a poznam ih podosta, ona sad vene od želje da se on “iskupi”, da joj povrijeđenu ljubav nadoknadi većim iskazivanjem ljubavi, da bude uporan i da joj pokaže kako je voli čak i ako ga ona odbija (a ona ga odbija samo da bi od njega dobila takve iskaze ljubavi, a ne zato što ga ne voli). Naravno, nisam sigurna, ali znam mnoge takve nesporazume i skoro sam sto posto sigurna da ona isto žali zbog prekinute veze i da čeka njegove pozive k’o ozebao sunce. Pozdrav.

Od Adama pa do danas uvijek ista priča. Ne voli me, ili me možda ipak voli? Želi li samo moju želju, ili me zaista želi? Bježi li da bi za njom trčao, ili da zaista pobjegne? Časom je sav smisao života, a potom komedija tragična kao izgubljeni život. Strava… Dođe čovjeku da kaže – dosta je. Dosta dominacije čarolije sanjivih očiju, i lanaca njenog šarma. Ako znanost kaže da bi se moglo – onda se idemo klonirati i civilizaciju oteretiti gubljenja vremena na poeziju i suze, dokazivanja, i osvajanja tih nikad posve osvojivih srdaca. Ali… što bi tad od života ostalo? Bez te bogate interakcije muško-ženskih emocija stala bi znanost, politika, ekonomija i umjetnost. Stao bi mozak i krv bi prestala kolati. Slažem se, Stipi ništa drugo ne preostaje nego se posuti pepelom i s buketom cvijeća pokušati spasiti stvar. Pa makar se pokazalo kao totalni promašaj, možda bi to mogla biti cijena neke nove misli ili pjesme o životu i smislu svega, koja će poteći iz njegova slomljena srca. Naprosto, poticaj zemlji da se nastavi vrtjeti.

Veliki pozdrav,

p. Luka Rađa