Vodi li ostvarenje vlastitih talenata u Božje krilo ili u sedmi krug pakla?

Rekoše mi pisati o sestri Cristini. A znamo da „čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7) te je stoga pisati o nekome gotovo sigurno osuđeno na promašaj. No pozvani smo ipak razlučivati duhove i tumačiti znakove po onoj Pavlovoj „sve provjeravajte: dobro zadržite…“ (1 Sol 5,21) – pazeći pri tom da ne prosuđujemo nečije srce u koje inače samo Bog može proniknuti. Možda je stoga najbolje reći da pisati o bilo kome znači, na prvom mjestu, pisati o samome sebi. No kako god bilo, evo par natuknica o sestri Cristini, a onda ćemo iz njih, akobogda, pokušati izvući kakvu pouku za svakoga od nas.

Časnoj Cristini je prije obraćenja, kako sama kaže, „glavni cilj bio ostvariti uspjeh“, te se prijavljivala na brojne audicije, pohađala tečajeve pjevanja ne bi li to postigla. No nije išlo. Tražila se, svađala s Gospodinom, dobila ulogu u mjuziklu o utemeljiteljici uršulinki, promijenila se, susrela Gospodina, i napokon odlučila postati časna sestra. Prijatelji su joj rekli: “Odbacuješ dar koji imaš! Zašto bi ušla u samostan kad imaš sve mogućnosti za uspjeh?“ – kaže. Tri je već godine bila časna sestra kad se odlučila prijaviti na talent natjecanje The Voice, „da bi podijelila svoj dar s drugima“, kako reče. Znamo što je dalje bilo. I tako nekako zaobilaznim putom, gledajući iz kuta njezinih prijateljica, ipak je postigla uspjeh, ili možda nije?

Kako rekosmo, gotovo se svatko od nas može prepoznati u ovoj priči. Jer čovjek obično prvo godinama traži „uspjeh“, ali koliko se god trudio/la, „uspjeh i ispunjenje“, poput sestre Cristine, ne uspijeva pronaći. Stoga nakon brojnih godina traženja on ili ona najednom shvati da se vrti u krugu koji ne vodi nikamo, uvidi da uspjeh (što god uspjeh bio) ne mogu dati ljudi, već samo Bog i Božji zakon ljubavi. Tada započinje napuštanje ispraznih bogatstava, želje za ljudskim priznanjima, koje smo do tada naganjali, i tek tada postajemo spremni ući u samostan, ili se upustiti u stvaranje obitelji, odgajanje djece, postanemo sposobni truditi se i davati svoj život za druge – postanemo sposobni ljubiti. Ispočetka s puno teškoća, ali što se više predajemo, sve više ostavljamo iza sebe svoje sebičnosti i navezanosti, te što više živimo za drugoga, namjesto za same sebe i svoje „ispunjenje“, to više postajemo utemeljeni na stijeni, na Bogu. No, na sreću ili na žalost, svi znamo da ovaj gore opisani put i nije baš tako jednostavan i da je pun ne samo poteškoća, nego i mnogih bolnih promašaja i razočaranja.

Tako nitko osim onoga ili one koja je proživjela mnoge godine braka ne može shvatiti koliko duboke ožiljke, radosti, ljubavi, razočaranja, strahove, uspone i padove može doživjeti srce muškarca ili žene u bračnom odnosu. Jednako tako samo onaj tko je iskusio/la u vlastitom srcu nade i razočaranja, ljubavi i mržnje redovničkog života, zna što se krije iza samostanskih zidina. Redovnički put je osobit jer nema blizine (ili bolne udaljenosti) drugog ljudskog bića vezana s nama vezom ljubavi kao u braku, već je redovnik/ca prvenstveno usmjerena na izravan odnos s Bogom.

Ulazeći u redovnički život, čovjek se zaista mora odreći sebe, svojih prijatelja, svoga kraja, svoje ljubavi, svoga imanja, i mnogo čega drugoga, i to je uistinu veliko pročišćavajuće iskustvo na kojemu se spočetka crpi snaga i motivacija. No kako početno iskustvo odreknuća i predanja s vremenom blijedi, tako se postupno otkriva kako je teško iščupati stare sklonosti koje su se duboko ukorijenile u srcu, a koje se pomalo bude iza sna i ponovno traže da budu zadovoljene. I tako – iako redovnik/ca svakodnevno odlučuje da će slijediti Boga, da će mu dati svoje srce, iako svako nekoliko obnavlja redovničke zavjete, iako moli, pomaže bližnjima, trudi se – ipak sve to skupa sada traje, kako se kaže, od danas do sutra – očekivano „ispunjenje“ Bogom i životom u Bogu počinje se pokazivati kao nedostižno. Tako mi redovnici i redovnice postanemo čas razdragani, čas depresivni, sad bi ovo, sad ono, započnemo s jednim, prijeđemo na drugo, završimo na trećem; napadaju nas bezbrojne želje i potrebe koje ne uspijevamo otjerati, sve nas muči, mi mučimo sebe i druge…

Ubrzo šokirani uvidimo da smo ostali jednako površni kao što smo bili i prije ulaska u samostan, da plivamo po površini duše, pljuskamo i špricamo, ali kako zaroniti u vlastite dubine i dohvatiti stijenu na kojoj smo utemeljeni izmiče našoj moći jednako kao i prije. Tako se odjednom nađemo u stanju svojevrsne praznine ujedani od neispunjenih žudnji, želja i nemira zaostalih iz bivšeg svjetovnog života. Nakon bezuspješna koprcanja u vlastitoj nemoći, počinjemo gubiti nadu da će nas išta dovesti do „ispunjenja“ te se postupno počnemo vraćati starim navikama i avetima uzaludno pokušavajući postići isto ono što smo uzaludno pokušavali i prije ulaska u samostan (ili za laike u brak), samo sada trku za “ispunjenjem” prerušavamo u pobožne fraze i kitimo duhovnim citatima, i tako istu laž činimo ovaj put puno teže spoznatljivom, a grijeh većim. (Ovdje je važno napomenuti da ovo gore opisano stanje nemira, žudnje i praznine u doslovno devedeset i devet posto slučajeva nema nikakve veze s tamnom noći osjetila ili s tamnom noći duše kako ih opisuje i tumači kršćanska duhovna tradicija. Jer, kratko rečeno, noć osjetila ili noć duha uzrokuje Bog, a uzrok ovog gore opisanog stanja praznine smo mi sami i konzumistička civilizacija koja nas je oblikovala i od koje smo se dali oblikovati. Liječi se prije svega prepoznavanjem i uočavanjem laži zakamufliranih u pobožne fraze, u koje smo ponajprije sami sebe uvjerili, i tek nakon toga, dugotrajnom i zdravom askezom, postom, odricanjem i naravno sakramentalnim životom i molitvom Gospodinu. No o ovoj temi nekom drugom prilikom.)

Bezbrojne su, dakle, laži koje čovjek razočaran/a zbog neuspjela ostvarenja vlastitog „ispunjenja“ sam sebi može započeti šaputati u nadi da će se riješiti nutarnje muke. Jedna od duboko lažnih priča, koju je, u samome sebi ili samoj sebi, jako teško raskrinkati, jest upravo priča o vlastitim „talentima“ i njihovu ostvarenju koje će nas tobože učiniti sretnima i Božjima – to je neka vrsta samoobožavanja prikrivena pobožnim frazama. Zavodljiva priča o talentima jedan je od razloga zašto postoji toliki broj časnih sestara koje znaju, na primjer, praviti lutke od kukuruzovine, koje „evangeliziraju“ na skateboardima i rošulama, razlog je zašto ima toliki broj svećenika i redovnika koji su mjesni prvaci u dizanju utega, lokalni operni pjevači, samoprozvani umjetnici, plesači, fotografi itd. Često, ako te iste redovnike i redovnice pitate kako se približiti Bogu, ne znaju vam pomoći. Jedini savjet koji vam takvi obično dadnu je kako da, poput njih, pronađete i „ostvarite“ vlastite „talente”.

Na stotine propalih redovničkih zvanja, a jednako tako i propalih brakova, u svojim pričama nose riječi kao „nisam se mogao/la ostvariti“, „osjećala sam se neispunjena“, „prazna“… Za tu nemogućnost „ostvarenja“ i „ispunjenja“ kao krivci se navode poglavari i nerazumijevanje zajednice; ili u slučaju bračnih drugova: supruga ili suprug koji nisu pružili ono što nas je trebalo „ispuniti“ i „ostvariti“, koji nam nisu omogućili razvoj „talenata“. Rješenje se onda traži u novom zvanju, novom braku, novom poslu, novom autu koji će bolje obaviti taj zadatak našeg „ispunjavanja“ koje nikako da nastupi. Zaboravlja se pri tom da je u Crkvi Kristovoj, u Evanđelju, uvijek riječ o „ispražnjavanju“, „oplijenjenju“ „umiranju“, „porazu“, „križu“, itd., a ne o „ispunjenju“ i ostvarenju „talenata“.

Često se i poglavari/ce, u strahu od osipanja zvanja trude voditi računa o „talentima“, željama, snovima, dopuštajući razne eksperimente i potičući „ostvarenja“. To naravno redovito vodi u potpuni promašaj.
Ulazi li u ovu priču i slučaj sestre Cristine? Na to može odgovoriti samo Gospodin, teško da ćemo to ikada doznati. No najbolje će biti da vodimo računa o vlastitom obraćenju.

Mi ljudi se redovito razbjesnimo kad nam se na ovakav ili sličan način zaniječe mogućnost „ostvarenja talenta“. U cijeloj ovoj priči možda je ponajprije zbunjujuće to što je svakome jasno da Bog nije protiv talenata, dapače, želi da ih koristimo, no u isto vrijeme hoće da se odrečemo samih sebe uključno sa svim našim talentima. Kako ovo dvoje na svima razumljiv način povezati, a da se ne upadne u opasnost nabrajanja šupljih fraza i pobožna prenemaganja? Evo, mislim da će nam ovaj istiniti slučaj, koji je sluga Božji Fulton Sheen doživio i ispričao na jednom predavanju u Londonu 1970. godine, možda pomoći u tome.

„Prije otprilike devet godina putovao sam iz Chicaga za New York“, započeo je biskup Sheen. „Nakon što je avion uzletio, jedna od stjuardesa je sjela pored mene. Bila je to zanosno lijepa žena. Reče mi: ‘Sjećate li se da smo se već jednom susreli?’ Odgovorio sam: ‘Ne, zaista se ne sjećam. Trebao bih, ali zaista se ne sjećam.’ Ona će na to: ‘Prije dvije godine susreli smo se na istom ovom zrakoplovu; sjela sam isto ovako pored vas i razgovarali smo dvadeset minuta, i do dan-danas se sjećam svake riječi koju ste mi tada rekli.’ ‘Što sam rekao?’ upitao sam. ‘Započeli ste ovako: Ti si zaista prekrasna djevojka. Znaš li da od svih darova koje nam Bog daje, onaj koji najrjeđe i u najmanjoj mjeri dobije natrag je dar ljepote. Bog dadne novac – ljudi ga upotrijebe za siromašne; dadne dar pjevanja – i ljudi ga upotrijebe slaveći Boga na misi; kad Bog daruje ljepotu – najčešće natrag ne dobije ništa osim starih kostiju. Stoga, zašto ne razmisliš o mogućnosti da daruješ svoju ljepotu ljudima koji nikada u životu nisu vidjeli ništa lijepo.’ Eto to ste mi tada rekli,’ završi ona. ‘To zaista zvuči kao da sam ja rekao’ složio sam se. ‘Dakle’ nastavi ona, ‘imala sam dvije godine vremena za razmišljanje o tim riječima. I odlučila sam. Spremna sam otići na bilo koje mjesto, gdje god da predložite.’ ‘Kada?’ upitao sam. ‘Odmah sad’ odgovori ona. ‘U redu’ odgovorih ja, ‘dođi u moj ured u New Yorku i tada ću ti reći gdje da ideš. A mogu ti reći i odmah ako želiš.’ Ona odgovori: ‘Rekli sad ili poslije, to ne može promijeniti moju odluku.’ ‘Ideš u Vijetnam’ rekoh odmah. ‘U koloniju gubavaca.’
“I eno je”, završi biskup, “i dan-danas tamo, zajedno s jednom doktoricom. Imaju džip i voze se u njemu tražeći gubavce koji se skrivaju ispod mostova nakon što ih seljani istjeraju iz sela. Ukrcaju ih u džip i odvedu u koloniju i tamo se brinu za njih. I tako gubavci vide ljepotu prvi put u njihovu životu.“

Vjerujem da nam je nakon ove istinite priče sada svima jasnije što znači ostvariti svoj talent, a u isto vrijeme ostaviti sama sebe, i koliko je to daleko od svega onoga što mi često, u svojim kvazi-pobožnim prenemaganjima, pod ostvarenjem talenta, podrazumijevamo. Sveti Ignacije sve ovo izražava molitvom kojoj nije svrha pobožno recitiranje, već najozbiljnije odreknuće samih sebe i svih svojih talenata u dubokom predanju Božjoj volji: „Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum i svu moju volju, sve što jesam ili posjedujem. Ti si mi to dao, Tebi, Gospodine, sve to vraćam; sve je Tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost i to mi je dosta. Amen.“

Ova ista tema o talentima obrađena je u ovoj lijepoj priči – Čudesno obraćenje oholog svećenika, koja može pomoći u boljem shvaćanju ovoga teksta i koju toplo preporučujem.

Petar Nodilo SJ | Bitno.net

Kao prilog raspravi objavljujemo i nešto drugačiji tekst drugog člana našeg uredništva. Gorana Andrijanića pod naslovom, “Ne žurimo s pohvalama ili kritikama – molimo za sestru Cristinu” koji možete pročitati na linku ovdje.