post-thevoiceitalia

Kada se to dogodilo sredinom 1990-ih u Poljskoj, bilo je to pravo čudo. Danas o tome malo njih razmišlja kao o čudu, ali mi ćemo ići protiv te ljudske sklonosti koja sve banalizira i ponovit ćemo: bilo je to Božje čudo! Nekoliko vodećih glazbenika s poljske punk i metal scene doživjelo je negdje u isto vrijeme obraćenje i predalo svoj život Isusu Kristu. Često sam koristio ovu usporedbu da Hrvatima približim tu situaciju: to je kao da bi se u isto vrijeme obratili pjevači iz TBF-a i Hladnog piva, basist iz Leta 3 i bubnjar iz Elementala, recimo. Božje čudo se dogodilo u Poljskoj, koje je, sigurno, netko izmolio.

I ta se ekipa (Lica iz Acid Drinkersa, Budzy iz Armije, Maleo iz Houka i još nekoliko njih) negdje nakon obraćenja našla u jednom društvu s biskupom Edwardom Dajczakom. U to su vrijeme proživljavali dvojbe. Ono što je do jučer bio njihov san – gomila tinejdžera koja je spremna vrištati na svaki njihov pokret rukom – sada im se, pa baš, gadilo. Nisu to više željeli. S druge strane, svi su bili sjajni glazbenici koji su voljeli ono što su radili. Imali su dar, naprosto. Božji dar. I što sada, ostaviti rock glazbu? Početi raditi nešto drugo u životu? Rekli su biskupu o svojim dvojbama.

“Danas je vrijeme kada je potrebno Evanđelje izvikivati s krovova”, rekao im je Dajczak.

Njegov odgovor bio je poticajem za osnivanje supergrupe 2Tm2,3 sastavljene od obraćenih glazbenika. Ta je glazbena skupina 1997. objavila prvi album i još nekoliko njih u idućih par godina. Njihove pjesme dovele su do obraćenja, povratka Crkvi ili učvršćivanju u vjeri tisuća i tisuća mladih Poljaka o čemu postoje brojna svjedočanstva. Stvorili su kršćansku rock scenu, korisnu na toliko načina, među ostalim i na taj da zbog njezina postojanja glazbenici iz svjetovnih bendova u Poljskoj nemaju straha pričati o svojoj vjeri u Isusa. Stvorili su duhovno ozračje za evangelizatorsku akciju Przystanek Jezus, koja se svake godine događa na najvećem rock festivalu u Poljskoj Przystanek Woodstock i na kojoj stotine svećenika, redovnica i laika ide među mlade posjetitelje i evangelizira. Klinac dođe na festival napiti se i možda izdrogirati, a završi na koljenima u ispovijedi i vrati se vjeri. Inače, duhovnik Przystanek Jezusa je Dajczak. Po plodovima ćete ih prepoznati. Plodovi. I sve zato što nekoliko obraćenih pankera nije odustalo od svoga dara, nego ga je stavilo u službu Gospodina, kao “dobri vojnici Isusa Krista” (o kojima govori citat iz Pavlove poslanice Timoteju prema kojem su uzeli ime).

Puno se piše ovih dana o toj sestri Cristini i njezinu nastupu na televizijskom talent showu u Italiji. Vode se žestoke rasprave. Jedni su oduševljeni zbog njezina pojavljivanja, tumače ga kao provođenje u praksi poruka pape Franje o izlasku izvan zidova crkve. Drugi su zgroženi, smatraju da je takvo što neprimjereno za redovnicu, da su pojavljivanja na televiziji kako bi se pjevale pop pjesmice u neskladu s njezinim pozivom. I to još u vrijeme korizme. Možda bi tu bilo dobro navesti Izaiju 58, 5: “Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?”

Osobno, ne volim talent showove. Smatram ih simptomom konzumerističkog vremena, zajedničkim projektom televizijske i glazbene industrije u kojem su one udružile i pokazale svoje najgore osobine – estetsku površnost, komercijalnost po svaku cijenu, iskorištavanje umjetnika. Zato, kada sam vidio časnu sestru tamo, pomislio sam – ne! A potom sam malo stao i promislio. Čekaj malo, toliki ljudi, mladi i stari, željni Boga i Njegove Riječi gledaju takve emisije. Pa, zar to nije upravo idealno mjesto za evangelizaciju? I što moje osobne estetske preferencije (inače, stvarno ne volim r’n’b) imaju s time što ta sestra treba ili ne treba činiti? S njezinim duhovnim pozivom? Kako se usudim po ljudski vrednovati ono Božje? Marcin Jakimowicz, kolumnist poljskoga katoličkog tjednika Gosc Niedzielny zgodno je napisao ovih dana:

“A kralj David je plesao pred Kovčegom saveza i nije baš izgledao nešto ozbiljno. Nekako ga nije bilo briga za uvrijeđene izraze lica komentatora na internetu.”

“E, da se odrekla svoga dara za Boga, to bi bila prava ljubav!” pročitao sam ovih dana jedan komentar. Ali kakav je to Bog koji želi da se odreknemo svoga dara, onoga što nam je, kako i sama riječ govori, On darovao? (Ne zavaravajte se, Sotona nikada ništa ne daruje, on samo uzima od čovjeka.) Odreći se svoje male, sebične ideje što s tim darom napraviti, kako ga iskoristiti za vlastite interese i frustracije, to da, to Bog traži od nas. To je put spasenja. Ali dara, onoga što je On usadio u najdublje dubine našega srca, kako bi ono bilo što posvećenije njemu? Mislim da Isus to nikada ne bi tražio od nas.

Da razjasnimo. Svaki komentator koji tvrdi da već sada zna što je u srcu sestre Cristine – ili se zavarava ili je ohol. Ima i onih koji znaju raspoznavati duhove, koji imaju taj dar od Boga, ne zaboravimo na njih. Moj dragi brat Petar Nodilo SJ napisao je tekst u kojem je upozorio na neke stvari. I neka, Bogu hvala, redovnici i svećenici su, među ostalima, tu i zbog toga da nas upozoravaju. A na nama laicima je da slušamo, a ponekad, ako se osjetimo potaknutima i da odgovorimo.

Ja nemam pojam što je u srcu sestre Cristine. Ono što vidim jest da časna lijepo pjeva, da uživa u tome. “Rastura” žena, naprosto. To ne mora nužno značiti da je njezino pojavljivanje u toj emisiji Božja volja. Ali sasvim sigurno ne mora značiti i da nije. Borba s čišćenjem sebičnih poriva u korištenju vlastitog dara, o kojoj je isusovac Nodilo lijepo pisao, nije nešto s čime se muče samo redovnici. I laici vode tu borbu, svaki dan. Znam, jer je i ja vodim. Imam taj neki dar pisanja (nije baš nešto, ali je moj) i neprestano prolazim kroz preispitivanje za što ga zapravo koristim. Pisati u medijima, znate, to je duhovno jako osjetljiva stvar. Baviti se novinarstvom, kao i svakim javnim poslom, podrazumijeva potrebu jakog nadzora nad vlastitom taštinom. Ne jednom događalo mi se da u nečemu što sam razumijevao kao svoju posvećenost evangelizaciji, u trenutku istine iščitam neku svoju sebičnost, želju za vlastitom slavom. Ružno je kada se to desi, ali ujedno i potrebno. Osvijesti te koliko si jadan i koliko trebaš Boga. Jesam li zbog toga trebao odustati od svoga dara za novinarstvo? Mislim da ne i mislim da bi to bilo kukavički.

Sestra Cristina je prije obraćenja željela napraviti pjevačku karijeru, bila je ambiciozna. Onda je shvatila da taj put nije za nju, shvatila je da to neće ispuniti. Inače, postoje i ljudi koji su ostvarili karijere u pop-glazbi, a da im one nisu bila zapreka za Bogu predan život. Sestra Cristina nije među njima, njezin poziv je drugačiji. Ona je prije tri godine donijela odluku i odlučila život posvetiti Bogu, ne pjevačkoj karijeri. Poslije toga bila je na ulicama brazilskog grada Sao Paola i tamo evangelizirala mlade. Kako je uspostavljala kontakt s njima? Pjesmom.

I sada se opet vratila na talent show. Je li tamo zbog one nekadašnje želje za slavom koju je sada zamaskirala u “viši cilj”? Moguće. Ali jednako je tako moguće da je tamo zato što ju je Bog tamo poslao, zato što je to idući korak u njezinu pozivu (inače, treba napomenuti da se ona nije tamo pojavila sama od sebe – sigurno je neka iskusna poglavarica to odobrila, pri čemu je znala zašto to radi).

Ne znamo što je u srcu sestre Cristine, vrijeme će to pokazati. Pokazat će plodovi. U međuvremenu, dobro je imati pred očima sve one časne sestre i svećenike koji su iznevjerili svoj poziv jer su “popušili” mit o potrebi za “samoostvarenjem” (tko želi saznati više o laži tog psihološko-kvaziduhovnog mita preporučujem knjigu “Psihologija kao religija” Paula C. Vitza). Ali, jednako je dobro imati pred očima i tolike posvećene kršćane, svećenike, redovnike, redovnice i laike, koje su zahvaljujući svojim darovima (pa i onima nekonvencionalnim poput vožnje skateboarda, zašto ne) upoznali tolike ljude s ljubavlju i istinom Isusa Krista. Jer su ih koristili na ispravan način. Treba imati pred očima sv. Augustina kojemu nakon obraćenja nije padalo na pamet odreći se svoga dara filozofiranja, za koji je i sam shvatio da ga je u jednom trenutku doveo na stranputicu ega, nego ga je nastavio koristiti na Božju slavu i stvorio veći dio onoga što danas zovemo kršćanskom teologijom. Ili tog poljskog pankera Licu čiji novi bend Luxtorpeda danas osvaja vrhove poljskih top-ljestvica šaljući poruke opraštanja i ljubavi evanđelja Isusa Krista. I koji se u pauzama matičnog benda bavi svojim drugim projektom – skupinom Arka Noego u kojoj djeca pjevaju pjesme o Isusu za drugu djecu.

Što hoću reći? Hoću reći – ne žurimo s pohvalama ili kritikama o sestri Cristini. Ono najbolje što sada možemo raditi jest da se molimo za nju.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Kao prilog raspravi objavljujemo i nešto drugačiji tekst drugog člana našeg uredništva. Petra Nodila pod naslovom, “Vodi li ostvarenje vlastitih talenata u Božje krilo ili u sedmi krug pakla? ” koji možete pročitati na linku ovdje.