James Newton Howard – “A Hidden Life – Original Motion Picture Soundtrack” (Sony Classical Records, 2019.)

Neposredno pred izbijanje pandemije koja još uvijek trese i mijenja svijet kakav poznajemo, remek-djelo Terrencea Malicka, “Skriveni život”, došlo je i u naša kina. Prošlo je sada već, evo, pola godine, baš kao i prije toga jednako toliko od svjetske mu premijere na prestižnom filmskom festivalu u Cannesu, a dojmovi koje je film ostavio (naravno, govorim prije i iznad svega o vlastitim dojmovima) ne jenjavaju, već se, štoviše, u tišini množe kao dobro sjemenje, stvarajući trajno hranjive plodove svojstvene neizbrisivim umjetničkim dostignućima. I koliko god ovakve riječi zvučale možda patetično ili preuveličano, ja se osobno tih dojmova ne mogu riješiti, a najpozitivnija verzija praznine koju je film po gledanju ostavio na mene – ili, ako ćemo pokušati biti precizniji, nijema verzija punine – ostavila me bez riječi – osobito one pisane – mjesecima kasnije.

Što me pak napokon navelo da u ovo ljetno vrijeme, kad se – privremeno – sve revnije opet više broje euri i kune nego oboljeli i umrli, ne samo podsjetim samoga filma, već i njegove glazbe kroz koju ću se, evo, potruditi i svim čitateljima i dobronamjernim posjetiteljima ovih internetskih koordinata oteti bilo kakvoj vrsti zaborava ili previda film koji je sve samo ne još jedan, običan film. Filmovi Terrencea Malicka, doduše, to u pravilu nikada nisu: svaki je njegov film, još od debitantske “Pustare” iz 1973., jedinstven događaj iz svijeta pokretnih slika, posebna vrsta proslave kinematografije u njezinom najpoetičnijem potencijalu, pa usudim se reći i – bar većim dijelom – pravo malo duhovno iskustvo, umjetnost u svoj ljepoti svoga poslanja.

Terrence Malick je ne samo istinski pjesnik među filmašima, već i prava enigma za šljokičasti, medijski prepotenciran i interesima premrežen (američki) svijet sedme umjetnosti, u kojem je ta “umjetnost” prije svega eufemizam za show-business. Čovjek koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća snimio dva izuzetna, stilski rafinirana i, da, poetična filma (spomenutu “Pustara” i pet godina kasnije “Božanstvene dane”) te potom “nestao” na čak dvadeset godina, poput Faulknerove vizije romanopisca u trajnom bijegu od bilo kakve svoje pojave u javnosti, prije 22 godine se vratio svijetu filma s nevjerojatno lijepim, finim nitima satkanim (anti)ratnim remek-djelom “Tanka crvena linija” i od tada je tu, stvara te svoje lijepe, nekad više, nekad manje zanimljive ljudske drame, uvijek postavljene u koordinate duhovnoga, kao dimenzije neodvojive od čovjeka. Bilo da govori o ratu kao negaciji čovjeka (“Tanka crvena linija”) ili pričom odlazi u svitanje američke civilizacije (“Novi svijet” iz 2005.), bilo da osjeća potrebu osvrnuti se na samo stvaranje svijeta da bi dočarao obiteljsku dramu (maestralno “Drvo života” iz 2011.) ili jednostavno čeprka po ljudskoj drami kroz svakodnevne nedoumice i izbore (triptih slabije vrednovanih filmova “To the Wonder”, “Knight of Cups” i “Song to Song”), Malick se trudi prikazati čovjeka u punini njegova poslanja i potencijala, kao biće satkano od razuma i duha, uvijek na sjecištima i iskrenju tih dvaju nerazdvojnih napajališta.

“Skriveni život”, kao naglašenije linearan film (barem u odnosu na nekoliko prethodnih mu, narativno vrlo raspršenih, praktički fluidnih filmova, poema u pokretnim slikama) prati život mučenika i blaženika Franza Jägerstättera, odnosno, njegovo ustrajno odbijanje bilo kakve vrste pokornosti nacističkom režimu koji je tih tridesetih upravo proždirao rodnu mu Austriju. Način na koji je Malick prikazao njegovu životnu dramu oduzima mi mogućnost da nekome tko nije gledao film predočim ili prepričam tih gotovo tri sata koliko je bilo potrebno da se ta i takva priča ispriča – zato unaprijed odustajem od toga i pozivam da pažljivo pogledate “Skriveni život” kao film koji govori svim zamislivim kanalima komunikacije filma kao umjetnosti i njegova recipijenta, a glazbu koja u takvom filmu neminovno igra vrlo bitnu, sugestivnu ulogu “iskoristit ću”, sada kad film više nije u kino distribuciji, kao dobar povod i koristan podsjetnik na recentno Malickovo remek-djelo.

Glazbu koju je skladao poznati skladatelj James Newton Howard, glazbenik zaslužan za note koje su obojile brojne filmove, poput “Zgodne žene”, “Bjegunca”, “Collateral”, “King Konga” Petera Jacksona te cijeli portfolio M. Nighta Shyamalana (“Šesto čulo”, “Misteriozni znakovi”, “Zaselak”…), i koja uz njegove skladbe uključuje i nekoliko djela klasične glazbe, poput Händelova “Izraela u Egiptu”, “Tabula Rasa” estonskog skladatelja Arva Pärta, Dvořákove “Češke suite” te neizbježnog Henryka Góreckog, odnosno, njegov “Mali rekvijem za polku”. Baš poput filma, glazbenih je to sedamdesetak minuta koje se zavlače pod kožu sugestivnošću svoje ljepote, koja kao što ovdje priziva slike, trenutke i motive iz samoga filma, tako i tijekom gledanja filma podcrtava te iste trenutke i gradi njegovu napetost na razini postavljanja pitanja na koja nema brzih ni jednostavnih odgovora.

Raskošne orkestracije ni na trenutak ne sugeriraju nešto grandiozno u smislu spektakla ili igre na kartu prokušanih brzih receptura. Violina Jamesa Ehnesa izvlači iz bogate glazbene tapiserije ključne niti koje u naslovnoj skladbi nenametljivo nijansiraju tipke klavira Andrewa Armstronga; ta će se međuigra preslikati potom na gotovo cijeli dio soundtracka s Howardovim potpisom, čineći od njegovih skladbi nešto nalik jednoj jedinstvenoj skladbi tek razgranatoj na epizode. I baš kao što Malickova kinematografija svoju naraciju uvelike gradi na ljepoti i sugestivnosti prizora, slika prirode kao od Boga darovanog poprišta za sve naše drame koje ista kamera brižno i duboko promišljeno postavlja kao neizostavni dio toga istog krajolika, soundtrack tako osmišljena filma nužno balansira između raskoši i minimalizma: najljepši primjer je možda “Love and Suffering”, skladba kao i praktički sve njezine sestre naslonjena na osnovnu melodijsku liniju postavljenu na samome početku, a koja u svojoj izuzetno dirljivoj dramaturgiji vjerno prenosi slike ljubavi i patnje, dvaju silnica u Jägerstätterovoj životnoj priči isprepletenih do Neba vapijućim intenzitetom.

Uz deset Howardovih filmski orkestriranih epizoda, kako sam već spomenuo, ovaj izniman album sadrži i dva klasična djela te dvije skladbe pažljivo birane iz kajdanke klasične glazbe 20. stoljeća. I dok su dijelovi Händelova “Izraela u Egiptu” i Dvořákove “Češke suite” kubrikovski pogođeni komadi klasike stopljeni s filmskim jezikom, šesnaestominutni “Silentium”, drugi dio skladbe “Tabula Rasa” estonskog skladatelja Arva Pärta, središnji je dio soundtracka, ne samo zato što je postavljen u samoj sredini repertoara, pa ni zbog minutaže, već prije svega opsegom kojim međuigra violina postupno gradi dramu posve nalik onoj u Malickovom filmu. “Mali rekvijem za polku” čuvenog poljskog skladatelja Henryka Góreckog, kao i Pärt poznatog po religioznoj glazbi intenzivne duhovne dinamičnosti (čemu smo mogli ne tako davno svjedočiti i na iznimnom albumu “Symphony of Sorrowful Songs” u izvedbi Beth Gibbons i Poljskog Nacionalnog Radio-simfonijskog Orkestra), također ne odudara od Howardove partiture te pred kraj albuma širi objektiv kroz koji nam se sve vrijeme rastvarala priča neodvojiva, ali po potrebi praktički i neovisna od filma kojeg krasi i dočarava, pojašnjuje i propitkuje.

Svjestan da vas zapravo sve vrijeme povlačim za rukav da pogledate Malickov film – bilo da ga niste gledali ili čak i ako ste ga i pogledali – “A Hidden Life – Original Motion Picture Soundtrack” itekako vidim i kao zasebno djelo iznimne umjetnosti i umješnosti, komad (filmske) glazbe kakva svjedoči koliko se dvije umjetnosti mogu simbiotički prožimati i nadopunjavati. Baš kao što je ljudska, duhovna i tjelesna borba prikazana na filmu, tim više jer je ekranizacija istinitih događaja i svjedočanstva jednoga od “skrivenih života” mimo velikih povijesnih zbivanja zaslužnih za “rastuće dobro na ovome svijetu” (kako je to fino rekla George Eliot, odakle i naslov filma), sposobna u pažljivom gledatelju pokrenuti pitanja i zanijemiti ga u pokušajima odgonetanja odgovora na njih, tako je i glazba koja je u tom pothvatu odigrala jednu od bitnih uloga logički lijepa i nenametljivo velika i široka, nježna i prodorna, pripovjedna i poetski zanesena, usmjerena u oblake, ali i u predivne krajolike koje je Malick kao na platnu naslikao filmskim kistom kao produžetak tih istih visina kojima ništa nije skriveno. Pa ni ovozemaljska patnja, “Skriveni život” blaženoga Franza Jägerstättera i njegove do duboke starosti doputovale supruge Franziske, koja je filmom Terrencea Malicka dobila uistinu predivnu posvetu, baš kao što je i pomno biranom i vještom rukom skladanom glazbom ta posveta dobila ključne nijanse i tonalitete.