Godine 2022. obilježena je stogodišnjica smrti francuskog romanopisca Marcela Prousta, što je pružilo priliku za razmatranje utjecaja katoličke vjere njegova oca na njegovo stvaralaštvo. Iako je formalna vjerska pouka za Prousta završila Prvom pričesti u dobi od 12 godina, njegovo djelo À la Recherche du Temps Perdu (“U potrazi za izgubljenim vremenom”) implicira da je katoličanstvo ostavilo trajan utisak.

Jedna od često spominjanih značajki u tom romanu od sedam svezaka je epizoda o madeleine, u kojoj umakanje malog kolača u čaj otvara vrata sjećanjima iz djetinjstva, pretvarajući ih u umjetnost. Druga, gotovo jednako draga čitateljima, jest scena s čarobnom svjetiljkom smještena u pripovjedačevo djetinjstvo – priča o Geneviève de Brabant. Bila je junakinja srednjovjekovne bajke opisane u “Zlatnoj legendi”, zbirci života svetaca – njezina moralna priča o čestitoj supruzi lažno optuženoj za nevjeru potaknula je mladoga Prousta da strogo preispita vlastitu savjest.

Osim uzornih života, Prousta su oduševljavale bogomolje, pa je organizirao ekipu francuskih prevoditelja za objavljivanje prijevoda “Biblije iz Amiensa” Johna Ruskina iz 1905., ode katedrali toga galskoga grada. Proust je također bio obožavatelj Émilea Mâlea, stručnjaka s prijelaza stoljeća za srednjovjekovnu sakralnu umjetnost, ikonografiju i vjerske alegorije.

Stoga nije bilo iznenađujuće kada je godinu dana prije Proust objavio La Mort Des Cathédrales (“Smrt katedrala”), tekst kojim osuđuje predloženi statut koji je postao francuski zakon iz 1905. o odvajanju Crkve od države. Odvagujući taj izgledni izraz suprotstavljanja između katoličkih i svjetovnih vlasti, Proust je žalio što u selu Illiers, u blizini Chartresa, lokalni svećenik više nije bio pozivan na ceremonije dodjele nagrada u sekularnoj pokrajinskoj školi.

Proust je ispitivao što bi se izgubilo ako francuske katedrale koje izazivaju strahopoštovanje zbog nedostatka vladinih sredstava prestanu napredovati. Njegovi su prioriteti bili jasni: “Moglo bi se reći da je postavljanje Wagnerovih opera u Bayreuthu beznačajno u usporedbi sa slavljenjem svečane mise u katedrali u Chartresu.”

Uz detaljan prikaz liturgije Velike subote, izvučen iz Mâleovih spisa, Proust je prenio dramatiku i intenzivnu simboliku obreda. Esteta Proust čak je dao prednost liturgijskoj vitalnosti nad besmrtnim umjetničkim djelima. Osvrćući se na pljačku crkvenih zgrada tijekom Francuske revolucije, primijetio je: “Pa, bolje da je crkva opljačkana nego uništena. Koliko god crkva bila osakaćena, dokle god se u njoj služi misa, ona ima barem nešto života.”

Ova gorljiva obrana katoličkog obreda predstavljala je drugi, i posljednji put kada je Proust zauzeo javni stav o aktualnim događajima. Prvi je bio kada je branio stvar nepravedno progonjenoga kapetana Alfreda Dreyfusa, francuskoga židovskog vojnog časnika. U to vrijeme, 1896., Proust je pisao grofu Robertu de Montesquieuu, opravdavajući se što nije odgovorio na prethodno pismo. Proust je svoje oklijevanje objasnio “jednostavnom činjenicom”: “I ja sam, kao i moj otac i brat, katolik, ali moja majka je Židovka. Razumjet ćete da je to prilično dobar razlog da se suzdržim od ove vrste rasprave.”

Unatoč Proustovom samoidentificiranju kao katolika, većina kritičara relativno je previdjela ovaj element njegova identiteta. Iznimke su uključivale nekoliko očevidaca koji su ga osobno poznavali, poput njegove domaćice i tajnice, Céleste Albaret, proslavljene zbog svojih ne uvijek perceptivnih osmogodišnjih reminiscencija na svog poslodavca. Još jedan zagovornik argumenta o Proustu kao kršćaninu bio je opat Arthur Mugnier, živopisni svećenik što se kretao u visokom društvu, i šalio se da toliko često večera vani da planira u svoj mrtvački pokrov utkati stolne ubruse.

Pored ovih zabavnih izvora, pisci s ozbiljnijim književnim postignućima povezivali su Prousta s katoličanstvom. U članku iz 1934., pretisnutom u djelu Disjecta (izdanje Grove Pressa), Samuel Beckett raspravljao je o Proustovoj navodnoj povezanosti s kvijetizmom, herezom iz 17. stoljeća koju su zagovarali španjolski mistik Miguel de Molinos i kasnije Francuskinja Jeanne-Marie Guyon. Baš kao što se Proust povukao iz aktivnog života u sobu obloženu plutom kako bi preobrazio svoje iskustvo u književni spomenik, kvijetisti su bili optuženi da daju prednost intelektualnoj tišini u odnosu na verbalnu molitvu, i unutarnjoj pasivnosti u odnosu na pobožno djelovanje.

Sa svoje strane, francuski katolički pisac François Mauriac sa žaljenjem je komentirao: “Bog je u djelima Marcela Prousta užasno odsutan.” Prema Mauriacu, koji se susreo i dopisivao s Proustom, ta je odsutnost dovela do nedostatka moralne savjesti i svijesti o tome što znači biti čovjek u “U traganju za izgubljenim vremenom”. Mauriacu se činilo da Proustovi likovi nemaju ni skrupula ni grižnje savjesti, ni želje za usavršavanjem. To je rezultiralo smanjenim, osiromašenim umjetničkim svemirom. Sve kršćanske aluzije u Proustovom romanu, koji je Mauriac usporedio s nekom vrstom Biblije, samo su formirale “svetu knjigu, pobožno djelo, ali svetogrdno napisano”.

Dakle, je li Proust bio heretik ili samo svetogrdnik? Prema katoličkoj spisateljici Muriel Spark u eseju iz 1953., “Vjera jednog agnostika: sakramentalni pogled na svijet u spisima Prousta” – ponovno tiskanom u The Informed Air (u izdanju New Directions) – “u Proustu se mogu otkriti sva obilježja duboko religioznog pisca, osim onih ‘nezaobilaznih’, moralnog osjećaja i vjere”.

“Proust uvijek piše s pronicljivošću nadarenog religioznog čovjeka”, dodala je, “i vjernošću onoga koji je posvećen duhovnoj stvari. On ima introspektivno prosvjetljenje kasnijeg svetog Augustina: onaj koji se u svojoj 36. godini povukao iz cvatućeg života u društvu kako bi razmišljao o njegovoj unutarnjoj dekadenciji… Kršćanskom čitatelju koji poznaje Proustovo djelo bit će jasno da njegova misao opetovano sugerira kršćanski nauk, ali se s njim ne poklapa. Proust nije bio kršćanin, niti je namjera njegova djela bila religiozna.”

Usprkos tome, Proustov roman sadrži “nešto od ogromne vrijednosti za kršćansku maštu, sakramentalni pogled na život koji nije ništa drugo nego uravnotežen odnos prema materiji i duhu”. Po mišljenju Muriel Spark: “U nedostatku iskupiteljske vjere, Proustov pokušaj bio je da se spasi pomoću umjetnosti. Osvježavajući svoju viziju uz pisca poput Prousta, slijedimo tradiciju prema kojoj je velika količina najplodnije misli Crkve izvedena iz napora nadahnutih pogana da se spase.”

Muriel Spark je zaključila da, iako Proust nije eksplicitno raspravljao o sakramentima, poetska ljepota njegova pisanja, nužno izgubljena u engleskim prijevodima njegova djela, može čitateljima reći više o prirodi sakramenata od bilo koje moderne rasprave o toj temi. Ovo se gledište čini posebno korisnim, s obzirom na brojne brzoplete reakcije odbacivanja od strane drugih katoličkih čitatelja, uključujući Jamesa Joycea i Evelyna Waugha. U pismu iz 1920. Joyce je otkrio prijatelju da je nakon čitanja “nekih stranica” Prousta morao priznati: “Ne vidim nikakav poseban talent, ali ja sam loš kritičar.”

Još oštriji bio je Evelyn Waugh, koji je 1948. napisao zadirkujući Nancy Mitford: “Prvi put čitam Prousta – naravno na engleskom – i iznenađen sam što ga smatram mentalno zaostalim. Nitko me na to nije upozorio.” Ipak, kako se pokazalo, Proustov um je funkcionirao izuzetno dobro, i čini se vjerojatnim da je katoličantvo bilo izvor njegove inspiracije.

Izvor: Catholic Herald | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.