Jane Austen je div među divovima. Nadmašuje najveće pisce svog spola, pa čak i oba spola. Uz možda izuzetak Homera, Vergilija, Dantea i Shakespearea, ona se smatra jednim od najvećih svih vremena. Može se spomenuti u istom dahu kao Tolstoj, Dostojevski i Dickens. Malo se tko doista može mjeriti s njom u smislu čistog sjaja njezina djela i dubina zapažanja koje proniče. Poput Shakespearea, može se reći da nije za svoje doba, već za sva vremena.

Rođena 1775. godine, kći anglikanskog svećenika, gospođica Austen ušla je u svijet koji je bio zreo za revoluciju, i uskoro će je biti prepun. Američka revolucija stvorila je novu vrstu nacije, lišenu i monarhije i aristokracije, a Francuska revolucija 1789. godine srušila je stari režim, zamijenivši ga sekularističkom tiranijom. Protiv tih novih ideja, Edmund Burke oglasio se mudrim i upozoravajućim tonom, posebno u svojim „Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji”, koja su objavljena krajem 1790. godine.

Mnogi Burkeovi stavovi mogu se vidjeti u liku Fanny Price u „Mansfield Parku”, što sugerira da je Jane Austen simpatizirala s Burkeovim antirevolucionarnim stavom. Moglo bi se pretpostaviti da je ime junaka, Edmund Bertram, fonetska aluzija na samog Edmunda Burkea, što bi ukazivalo na to da je Burke bio mentor mladoj gospođici Austen, kao što je Bertram bio mentor mladoj gospođici Price.

Što se tiče stava Jane Austen prema Katoličkoj Crkvi, ona je, poput Burkea, bila simpatizer katoličanstva u vrijeme kada su antikatolički fanatizam i sektašenje u engleskoj kulturi bili uobičajeni stav. Iako se to implicitno može razaznati u njezinim romanima, to je najočitije i najupečatljivije bilo prisutno u njezinoj mladosti, posebno u „Povijesti Engleske”, koju je napisala 1791. godine, kada je imala samo petnaest godina.

Ova „Povijest“ ismijava i satirizira antikatolički stav konvencionalnih povijesnih knjiga, posebno Olivera Goldsmitha, izrazito „antipapističke“ četverosveščane „povijesti“ Engleske. U oštrom i izvanrednom kontrastu s pristranošću protestantske povijesti, koja je previdjela tiraniju tudorske Engleske, tinejdžerica gospođica Austen prikazuje Elizabetu I. kao nepokolebljivu tiranku, a Mariju, škotsku kraljicu, prikazuje kao mučeničku žrtvu tudorske tiranije.

Podržavajući katoličke Stuarte protiv antikatoličkih Tudora, suprotstavljala se predrasudama svog vremena, i pokazala se kao nesvjesna proročica onoga što će kasnije postati poznato kao anglokatolicizam. U tome se, kao i u mnogočemu drugom, katolici mogu potpuno ugodno osjećati u prisutnosti ženskoga genija Jane Austen.

Možda najčešće ponavljana tema u opusu Jane Austen je prezir prema iracionalnim načelima romantizma, koji su naglašavali emocije i osjećaje srca nad rasuđivanjem razuma. Od svojih najranijih mladenačkih spisa, poput „Ljubavi i prijateljstva”, napisanoga 1790. godine, do svojih zrelih romana više od dvadeset godina kasnije, ona ismijava vrstu romantičnih romana u kojima su žene prikazane kao iracionalna bića, slabe volje i slabog uma.

Dok u njezinim vlastitim romanima ima takvih žena, koje čine ludost slijedeći osjećaje prkoseći zahtjevima moralne odgovornosti, njezine junakinje postižu puninu ljudskog dostojanstva, podvrgavajući se kao izrazito racionalna bića dobroti vrline i objektivnosti istine. U tome je s pravom nazvana sljedbenicom Aristotela. Ali jednako bi se lako mogla opisati kao tomistica, s obzirom na to da je prihvaćala i prigrlila kršćanski realizam u doba još nerazvijenoga relativizma. Ona je, dakle, pravi div kao filozofkinja, uz svoj genij kao pripovjedačica, i svoju pronicljivost kao promatračica ljudskog stanja.

Sve navedeno prisutno je u romanu „Razum i osjećaji”, prvom objavljenom romanu Jane Austen, koji se bori s konfliktom između proračunatog i isplaniranog „razuma“ prosvjetiteljstva i impulzivnog emocionalnog „osjećaja“ romantizma.

U vrijeme objavljivanja romana 1811. godine, reakcija romantizma protiv prosvjetiteljstva bila je vrlo popularna. Najavljen objavljivanjem „Lirskih balada” 1798. godine, zbirke poezije čiji su koautori William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge, engleski romantizam nastojao je odgovoriti na empirizam i scijentizam takozvanoga „Doba razuma” emocijama vođenim pristupom ljepoti. S jedne strane, razum je vladao srcem. S druge strane, srce je vladalo razumom. U „Razumu i osjećajima” prisutne su obje strane.

Na jednom kraju spektra su likovi koji se drže razuma do te mjere da potiskuju osjećajnost. To su likovi poput Johna i Fanny Dashwood te Lucy Steele, koji su hladni i proračunati u odnosima s drugima, koristeći svoj „razum“ za vlastite materijalističke i ohole ciljeve. Na drugom kraju spektra su oni koji se drže osjećajnosti do te mjere da ignoriraju ili omalovažavaju važnost razuma. Likovi na „osjećajnom“ kraju spektra uključuju Marianne Dashwood i elegantnog Johna Willoughbyja, čija nepromišljena, emocijama vođena romansa završava slomljenim srcem.

Oni koji se nalaze na bilo kojoj od tih krajnosti prikazani su kao moralno manjkavi. Oni koji se oslanjaju isključivo na razum, isključujući osjećaje, dopuštaju da razum u tolikoj mjeri zavlada srcem da postaju bešćutni; oni koji slijede isključivo osjećaje, isključujući razum, dopuštaju da srce u tolikoj mjeri nadvlada razum da izgube glavu — i slome si srce.

Likovi koji su istinski kreposni su oni koji održavaju svoj razum i osjećajnost u zdravoj i skladnoj ravnoteži, pronalazeći i slijedeći aristotelovsko via media (“put sredine”) između dviju krajnosti. Edward Ferrars i Marianne Dashwood na kraju postižu tu moralnu staloženost, učeći iz svojih grešaka, dok pukovnik Brandon i Elinor Dashwood kao da uvijek posjeduju takvu etičku smirenost i ravnotežu, unatoč velikim kušnjama i nevoljama s kojima se suočavaju. Čovjek posumnja da ova potonja, nepokolebljivo pristojna, a opet umjereno strastvena gospođica Dashwood, ima izvanrednu sličnost s neukrotivo pristojnom i zavodljivo neuhvatljivom gospođicom Austen. Doista, upravo kroz junakinje Jane Austen percipiramo vrlinu i briljantnost same autorice, koja je uvijek dopuštala da njezin vlastiti razum i osjećaje vodi njezina duboka kršćanska vjera.

Izvor: The Imaginative Conservative | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.