Cormaca McCarthyja, koji je preminuo 13. lipnja 2023. godine, smatra se jednim od najvažnijih pisaca beletristike koje je američko društvo ikada dalo. Gotovo svi se slažu oko toga. Međutim, kada je riječ o tumačenju značenja njegova djela, konsenzus je mnogo slabiji.

McCarthy se u svojim djelima bavio velikim temama, a to vrijedi i za njegove najnovije romane – „Putnik” i „Stella Maris”. Ove dvije knjige tvore jedinstvenu priču o izvanrednim životima brata i sestre, Bobbyja i Alicije Western. U njima nalazimo promišljanja o smislu i besmislu, ljudskom znanju, smrti, duhovnosti, i prirodi materijalnog svijeta. Istina i ljepota, razum i vjera, ljubav i seks – sve je to prisutno. S tim temama pomiješan je opsesivno detaljan opis strojeva i naprava svih vrsta (osobito oružja i automobila) – što je bio još jedan među trajnim McCarthyjevim interesima.

Mnogi kritičari čitaju McCarthyjeve romane onako kako čitaju mnoge druge umjetničke forme – lišene mogućnosti nade, transcendencije, i živoga Boga, no to često zamagljuje istinski konfliktan karakter umjetnosti. „Putnik” i „Stella Maris” nude više od pukog umjetničkog prikaza brutalnosti stvarnosti od koje se ne može pobjeći. Tu je riječ o silovitoj borbi s najvećim pitanjima ljudske egzistencije. Kao i svako dobro umjetničko djelo, ove knjige ne dopuštaju nijednom čitatelju – vjerniku, ateistu, materijalistu, kršćaninu – da ih odloži osjećajući se posve ugodno u svojemu razumijevanju svijeta.

Zaplet „Putnika” uključuje pad zrakoplova i ​​nestaloga mrtvaca, a jednog od glavnih likova, Bobbyja, progone mračne i zlokobne figure, koje daju naslutiti da je on igrao ulogu u mrtvačevu nestanku. No ovaj zaplet služi kao okvir u koji McCarthy ugrađuje svoja razmišljanja o dubljim pitanjima. Misterij pada zrakoplova nikada nije razriješen, a čitatelji se pitaju je li ovo McCarthyjev način sugeriranja da je smisao svijeta nedokučiv i da on u konačnici ne postoji. No kao što je uvijek slučaj s McCarthyjevim knjigama – oslanjate li se previše na uredne zaključke, bit ćete razočarani.

Novinarka portala “Slate” Laura Miller tumači ove romane poput mnogih drugih čitatelja. Ona se pita zašto bi se McCarthy ovako kasno u životu potrudio napisati još dvije knjige u kojima se život smatra „brutalnim i besmislenim”.

Ove knjige uistinu sadrže brutalnost, a njihove stranice pune su besmisla, no one nude mnogo više od totalnoga mraka koji profesionalni kritičari najčešće uočavaju. Budimo iskreni, Alicia Western, čiji je prikaz stvarnosti detaljno opisan u „Stelli Maris”, pruža dokaze koji podržavaju tumačenje Laure Miller. Ona je pristalica solipsizma koja je kao djevojka, čitajući djela irskoga filozofa i teologa Georgea Berkeleyja o fiziologiji vida, zaključila da svijet postoji samo u njezinoj mladenačkoj glavi. Alicia se često doima neumoljivo pesimistično. Uznemirujuće je – i incestuozno – opsjednuta svojim bratom.

Ipak, McCarthy čini Aliciju mnogo složenijom nego što je većina kritičara primijetila. Ona se žestoko bori s palim obilježjima svoga karaktera. Prvorazredna je violinistica, i s ljubavlju opisuje glazbu kao svetu. Posebno se divi Bachu, i zna što je (ili Tko) nadahnuo glazbu velikog njemačkog skladatelja. Kada opisuje kako je svoje nasljedstvo potrošila na rijetku Amatijevu violinu, prisjeća se kako je plakala kad ju je prvi put svirala. Suze joj poteku i kad se uz zvuk Bachove “Chaconne” što je izlazio iz njezine violine, prisjeti svoje čiste sreće. Taj je instrument sigurno nastao u Božjem umu, daje ona naslutiti; toliko je savršena njegova konstrukcija.

Usred ovog diskursa o glazbi Alicia govori Cohenu, svojemu psihologu i sugovorniku u romanu „Stella Maris”, o onome što smatra “jedinim darom bez kojega se ne može” – o vjeri.

Pitanje vjere snažno je prikazano u Alicijinom opisu posljednjih dana njezina oca. Taj čovjek, koji je tijekom svojega života bio potpuni materijalist, dobio je rak koji je gotovo sigurno posljedica rada s radioaktivnim materijalom pri izradi atomske bombi. Liječnici u Sjedinjenim Državama rekli su mu da nema šanse za oporavak. Njegov materijalizam nije mu dao sredstva za borbu s njegovom smrtnošću, pa se upušta u uzaludnu potragu za produljenjem života alternativnim liječenjem u Meksiku. Zamoli sina da pođe s njim, ali Bobby odbije – što je odluka zbog koje će žaliti do kraja života.

Kako McCarthyjevi likovi reagiraju na smrtnost? Vječni život je „malo vjerojatan”, Alicia kaže Cohenu, ali „vjerojatnost nije jednaka nuli”. U 17. st. Blaise Pascal formalizirao je racionalnost religioznog vjerovanja upravo u tim okvirima. S obzirom na vjerojatnost Božjeg postojanja različitu od nule, čovjek slijedi razum kladeći se na beskonačan dobitak (vječni život s Bogom) uz život u vjeri, nasuprot ograničenim koristima (neograničena zadovoljstva tijekom ograničenog postojanja) života u nevjerovanju.

McCarthy je previše pametan pisac da bi Alicia izravno prihvatila Pascalovu okladu. Umjesto toga, on joj stavlja u usta ove riječi: „Možda su na kraju svi problemi duhovni problemi. […] Duhovna priroda stvarnosti oduvijek je glavna preokupacija čovječanstva, i ona neće nestati u skorije vrijeme. Čini se da ideja da je za nas sve samo materija, nije rješenje.”

Cohen pita vjeruje li ona da je to istina, a ona odgovara: „U tome je problem, zar ne?”

Od Alicije ne doznajemo njezin odgovor na to pitanje, no njezino promišljanje o nedostatnosti znanosti i matematike i njihovoj kompatibilnosti s vjerom daje naslutiti mnogo. Prihvaćanje neke verzije Boga je, kaže ona, „mnogo češće među matematičarima nego što se općenito pretpostavlja”. Kurt Gödel, matematičar kojemu se najviše divi, „postao je nešto poput deista. […] On nikada ne kaže izravno da postoji savez uz koji pristaje cijela matematika, ali imate jasan osjećaj da nada postoji. Poznajem tu privlačnost – neki svjetlucavi palimpsest vječnoga prebivanja.”

McCarthy kritizira Alicijin hladno logičan svjetonazor (koji je naposljetku dovede do samouništenja) uz lik kojeg ona naziva „Thalidomide Kid”. Čini se da on postoji samo u njezinu umu, iako neobjašnjivo posjećuje i Alicijina brata Bobbyja nakon njezine smrti, kako bi mu otkrio njezinu konačnu presudu o svijetu: „Ona je znala da naposljetku čovjek doista ne može znati. Ne možeš zavladati svijetom. Možeš samo nacrtati sliku. Bilo da je to bik na zidu špilje ili parcijalna diferencijalna jednadžba, sve je to isto.” (Apostrofi koji nedostaju element su McCarthyjeva stila.)

Ime toga lika, Thalidomide, ime je lijeka koji se sredinom 20. st. na Zapadu nakratko smatrao čudotvornim lijekom. Uklanjao je mučninu koja prati trudnoću, jednu od najstarijih bolesti ljudskog postojanja, koja zapravo pomaže u očuvanju zdravlja djeteta i majke. Sigurnost uzimanja talidomida u trudnoći nije procijenjena tijekom testiranja lijeka, i znanstvenici stoga nisu uspjeli otkriti katastrofalne urođene mane koje uzrokuje kod djece. Kidov komplicirani karakter, koji usprkos njegovoj zajedljivoj osobnosti, uključuje očitu brigu za Alicijinu dobrobit, mogao bi se objasniti njezinom emocionalnom srži, intuitivno svjesnijim dijelom nje same, koji se podsvjesno obraća njezinom racionalnom ja, koje je poput talidomida obećavalo lijek, a dalo očaj.

Sama Alicia radi na složenom razumijevanju svijeta koji predstavlja Kid, koji pokazuje svijest o granicama logike i razuma. Ona vidi inteligenciju – definiranu kao ovladavanje matematikom, najčišćim oblikom znanja – kao određenu superiornost nad drugima. No ona također zna da je ona „osnovna sastavnica zla”. Neinteligencija se redovito povezuje s bezopasnošću, dok se inteligencija često povezuje s đavolskim: „Ono što je Sotona imao na prodaju u rajskom vrtu bilo je znanje.” U objema knjigama i Alicia i Bobby prepoznaju „Projekt Manhattan”, na kojemu je njihov otac radio, kao moralni ekvivalent jedenju plodova sa stabla spoznaje dobra i zla.

Alicijino se stajalište o vjeri ne očituje do kraja „Putnika”, kada njezin brat Bobby dolazi do najdubljih otkrića o tom pitanju.

Nakon njezina samoubojstva, Bobby odlazi posjetiti Alicijina prijatelja Jeffreyja u „Stella Maris”, psihijatrijsku bolnicu u koju je Alicia bila primljena. Njezin prijatelj kaže Bobbyju da ju je pitao kako može vjerovati u Kida, ali ne i u Isusa. „Svatko je rođen sa sposobnošću da vidi čudesno. Moraš izabrati da to ne učiniš”, kaže on Bobbyju. Jeffrey otkriva da je Alicia primijetila čudnu promjenu boje u oku druge žene u ustanovi i rekla to liječnicima, koji su potom otkrili rak i spasili joj život uklanjanjem oka. Međutim, žena je nakon toga pala u depresiju i oduzela si život. Bobby shvaća da je smrt te žene, koju je Alicia namjeravala spasiti, dovela njegovu sestru do njezine vlastite smrti. Ime te žene što je patila bilo je Mary (Marija), a ona i Alicia bile su smještene u ustanovu koja je nosila latinski naziv Stella Maris, „Zvijezda mora”. To je drevni naslov za Majku Božju, koji je nastao pogreškom u transkripciji, povezanom s etimologijom hebrejskog imena za Mariju. Naslov označava brigu Blažene Djevice Marije za mornare i one koji putuju morem.

Tako je simboličkim jezikom romana Alicia intimno povezana s Bogorodicom, koja tješi svoje dijete koje pati, i sama pateći. Alicijin matematički genij ne može ugušiti njezinu emocionalnu potrebu za ublažavanjem boli drugih (Mary iz Stelle Maris koja je bolovala od raka oka), a nakon svog mučnog životnog putovanja ona traži lijek u krilu Majke (bolnica Stella Maris). To što ona sebi oduzme život nije siguran pokazatelj njezine izgubljenosti. Postoji više nego dovoljno dokaza da se borila da pronađe duhovno rješenje patnje, toliko da se dade naslutiti njezinu nadu da će ipak pronaći utjehu.

Na kraju „Putnika” Bobby živi u svjetioniku u Španjolskoj, gledajući na more koje štiti „Zvijezda mora”. Ondje susreće neimenovanu osobu. To bi mogao biti duh njegova preminulog prijatelja Johna Sheddana, koji je ostavio pismo na samrtnoj postelji, pozivajući Bobbyja neuvijenim kršćanskim jezikom: „Hrabro” (usp. Mt 9, 2; op. prev.). Prijatelj pita Bobbyja što on ondje radi, što dovodi do sljedećeg razgovora:

– Živim u vjetrenjači. Palim svijeće za mrtve i pokušavam naučiti moliti.
– Za što moliš?
– Ne molim se ni za što. Samo molim.

Zašto moli? Možda postoji dobar razlog, jer mu je to rekla njegova baka Granellen. Čitatelji bi mogli previdjeti Granellen, osobito oni koji su odlučni da u ovim djelima ne pronađu nadu. Ona predstavlja ukorijenjenost u tradicionalnom svijetu koju je McCarthy detaljno opisao na drugim mjestima, primjerice, kroz lik supruge šerifa Bella Loretti iz romana „Ovo nije zemlje za starce”.

„Vjeruješ li u Boga, Bobby?” pita Granellen. „Ne znam, Granellen. […] Najbolje što mogu reći jest da mislim da on i ja imamo gotovo ista razmišljanja.” Ona mu savjetuje: „Moraš vjerovati da na svijetu postoji dobro. Reći ću da moraš vjerovati da će djelo tvojih ruku to donijeti u tvoj život.”

Bobby je do kraja ova dva romana pretrpio mnogo gubitaka. Nije spasio svoju sestru od njezinih demona. Razumio je nasljeđe koje je naslijedio od svojega oca, koji je pomogao donijeti na svijet neviđenu destruktivnu moć.

No McCarthy nam je dao razloga da vjerujemo da ovo nije cijela priča. Ove knjige nagoviještaju da bismo mogli učiniti dobro kada bismo, kada se budemo suočavali s onim što je Alicia nazvala „užasom ispod površine svijeta”, nasljedovali postupke svojih predaka. Oni su vjerovali da će uvijek postojati zaštita od toga užasa – sve dok ne izgubimo vjeru. Alicijina predanost suosjećanju i Bobbyjevo pokajanje uz molitvu daju čitatelju razlog za sumnju da je McCarthy zalupio vrata Bogu prije nego što je njegov život završio.

Izvor: Public Discourse | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.