Prije malo više od dvije godine, dok se još plaćalo u kunama, doživjela sam šokantno i neuobičajeno lijepo iskustvo. Naime, gledala sam predstavu u jednom poznatom zagrebačkom kazalištu o katoličkom blaženiku.

Šokiralo me to koliko je ta predstava bila dobra. Toliko me se dojmila da sam ju nekidan ponovo pogledala, jer još uvijek igra. I zaista ju vrijedi pogledati.

Radi se o monodrami „Franz“, koja govori o čovjeku koji je ubijen jer je odbio položiti zakletvu Hitleru: suprugu, ocu četvero djece i franjevačkom trećoredcu bl. Franzu Jägerstätteru.

Prije prvog gledanja mučila su me razna pitanja.

Kako će se uspjeti prikazati veliko djelo tog malog čovjeka Franza Jägerstättera uz pomoć samo jednog glumca? Kakva li će to monodrama biti? Bojala sam se dugih monologa. I, na kraju – kakva je to slika na letku programa predstave koja veze s Franzom Jägerstätterom nema?

A onda je sve dobilo smisla.

Cijela je monodrama stala u jedan smeđi kovčeg koji je nosio glumac Dado Ćosić. Tekst predstave, koja igra u Teatru &TD, napisao je Tomislav Zajec, a režirao ju je Rene Medvešek.

Da je na pozornici bio i jedan glumac više, predstava ne bi bila toliko dramatična. Dado Ćosić je, poput oca koji se uživio dok djeci priča priču za laku noć, odglumio baš sve.

Bio je Franz, bio je vojnik koji ga tuče. Bio je Goebbels, bio je Franzova supruga i Franzove kćeri. Pjevao, presvlačio se, plesao (a navodno je Franz jako volio plesati). Poigravanje svjetlom i sjenom dodatno je obogatilo narativ predstave.

„Gdje je tata?“ pitao je Ćosić nekoliko puta glumeći Franza kako se u igri obraća svojim kćerima. „Gdje je tata?“ pitao se glumeći Franza koji je u dvojbi, koji ne zna što da učini. „Nema ga. Nema tate“, na kraju je rekao. Franz Jägerstätter pogubljen je 1943.

U trenutku kad su ga ubili, činilo se da je sve isto. Čovjek je ubijen, a svijet ide dalje kao da se baš ništa nije dogodilo.

Ali, ništa više nije bilo isto. Jedna supruga ostala je bez muža, jedna majka ostala je bez sina, a četiri su djevojčice ostale bez tate. No, one bi ostale bez muža, sina i tate i da je poginuo negdje na bojištu, boreći se za nešto s čim se ne slaže. Ovako su one ostale bez njega, ali su znale zašto. Znale su da nije umro ne zato što mu je bilo svejedno, nego zato što mu je stalo.

Franz je bio jednostavan čovjek – seljak, muž, otac četvero djece, franjevac trećoredac. Čovjek vjere, čovjek koji je osluškivao svoju savjest. Božji čovjek. A opet, njegov jednostavan život zbog njegova jednostavnog „ne“ bio je toliko dramatičan.

Takva je i ova predstava – jednostavna, a dinamična, snažna. Predstava u kojoj svaki detalj ima svoju ulogu. Predstava u kojoj na kraju baš sve dođe na svoje mjesto i odjednom shvatimo smisao one, na prvu nerazumljive, slike s plakata predstave.

Premda nas već podosta godina dijeli od vremena kada je živio bl. Franz, i danas postoje situacije u kojima se ljudi dvoje hoće li odabrati ljudski ili Božji put. Zato je ova predstava tako uspješna: ljudi žele da im netko kaže da i dalje postoji savjest i da nisu ludi ako slušaju njezin glas.

Inače sam zahtjevna kao gledateljica i čitateljica (što je, uostalom, zajednička karakteristika vjerničke publike).

Neki smatraju da su samim time što su stvorili neko umjetničko djelo koje ima kršćansku poruku stvorili nešto kvalitetno. A takva djela nerijetko znaju biti ‘ofrlje’ napravljena i neuvjerljiva (čast izuzetcima).

S druge strane, svjetovni umjetnici kao da žele suobličiti kršćansku poruku ovome svijetu – upravo suprotno od onoga što nam Isus poručuje u Evanđelju (Rim 12,2). Kao da im je ta poruka stara i dosadna, pa ju treba „obogatiti“ onime što toj poruci i ne pripada.

Zato je monodrama „Franz“ izvrsna predstava s dubokom duhovnom porukom, a u kojoj mogu jednako uživati i vjernici i oni koji to nisu.

Nije to samo predstava o neposluhu Hitleru – prije je to predstava o jednom čovjeku koji je bio poslušan Bogu.

A i činjenica da ta predstava i dalje igra, govori mnogo sama po sebi. Što se mene tiče, mogla bih ju pogledati još koji put.