U Zagrebu je, na otvorenom, na pozornici Sunčane strane Prisavlja, u subotu 5. lipnja, održana svečana 28. dodjela hrvatske diskografske nagrade Porin. Usprkos svim, još uvijek aktualnim epidemiološkim ograničenjima, kao i trajnim podcjenjivanjima od strane dijela javnosti i struke (najčešće u vidu kritika na glomazno i na trendove sporo reagirajuće glasačko tijelo, ali i tipičnih plodova zavisti onih koje je nagrada iz raznih razloga zaobilazila), Porin je, dakle, proslavio još jedan rođendan, tim važniji s obzirom na već duže vrijeme prisutnu kvalitetu i perpetuiranu svježinu na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Iako bismo – moram to priznati čak i kao višegodišnji član uistinu širokopojasnog glasačkog tijela – itekako mogli govoriti o često neadekvatnom honoriranju nekih zaista sjajnih autorskih i izvođačkih imena mlađe generacije (Irena Žilić mi prva pada na pamet), ne možemo reći da Porin kao nacionalna diskografska nagrada najšireg opsega nije potreban ili da egzistira u zrakopraznom prostoru. Kao što ni Grammy ne uspijeva pohvatati sve konce aktualnih tendencija i dinamike, tako ni Porin nije niti može biti savršen mehanizam, ali je nužan i potpore vrijedan (nadam se, odnosno, vjerujem, i željan) kroničar te marketinški, pa i motivacijski čimbenik. O tome sam ovdje već pisao prije tri godine, pa bih se ovom prigodom ipak koncentrirao na same laureate, odnosno, nominirane glazbenike, među kojima, kao, uostalom, i prethodnih godina (u nekima više, u nekima manje) imamo uistinu vrijednih, bitnih ostvarenja.

Porin: Trijumf sastava Pavel

Da će biti nominirani, nisam uopće sumnjao; Pavel, bend kojeg je splitsko-zagrebački glazbenik Aljoša Šerić oformio prije petnaestak godina stupnjevito napuštajući svoj raniji, poetikom indie-rocka 90-ih ozračen sastav Ramirez, na samom izmaku prošle godine objavio je album “Ennui”, ukupno peti u portfoliju grupe, a po mnogočemu treći s obzirom na iskorak kojeg su prije sedam godina napravili albumom “I mi smo došli na red”, na kojem je značajan (vokalni) doprinos po prvi put dala današnja Aljošina supruga Antonia (kao Tonka i sama vlasnica vrlo dobrog samostalnog pop albuma). Ono što “Ennui” čini novim iskorakom nevjerojatna je koncentracija snažnih, ali i iznimno pamtljivih pjesama, dragulja onog tipa gdje niste sigurni jeste li tu melodiju možda već čuli, ne zato što je plagijat ili vješta pozajmica, već zato što posjeduje univerzalnu notu, što savršeno korespondira sa svime što je odjekivalo i ušlo u kolektivno sjećanje prije nje.

“Ennui” je, štoviše, gotovo pa razlog ovom tekstu i svojevrsni rezime priče o Porinu 2021. Naravno, još je bar nekoliko iznimnih imena i naslova obilježilo proteklu godinu i našlo mjesto među nominiranima, a potom i nagrađenima, ali ono što je na jednom albumu skupio Aljoša Šerić i odabrani mu (mali) krug (velikih) ljudi nadmašuje sve što su mu kolege zadnjih mjeseci (po mom skromnom mišljenju, čak i godina) napravili. Na prethodnim albumima, dvaput uzastopce zastalima na samoj granici od koje bi ih se bezrezervno moglo proglasiti remek-djelima, ovaj je bend pokazao da je ne samo sposoban iznjedriti velike, uistinu velike, lijepe pop pjesme (“Čuvaj me”, “Poslije nas”), već da mu se krvna zrnca ne srame gotovo nijednog od odvojaka i pritoka široke rijeke pop glazbe. Šerić, samouvjerenošću potpisnika već respektabilne kajdanke, ne skriva podjednako istaknute afinitete prema i britpopu i šlagerskim recepturama, i indie rocku i tradiciji Eurosonga, i Radioheadu i Fleetwood Macu, pa se u glazbi Pavel već dugo može osjetiti taj nenametljivi, prozračni eklekticizam; upravo to je na “Ennui” dovedeno do pravog malog savršenstva, baš kao da je odlučio otpustiti sve kočnice.

I mene osobno je na prvo slušanje zatekao taj zvuk, koji je upravo s pjesmom koja je kao predstavnica albuma jurišala na Porine (konkretno, za pjesmu godine i vokalnu suradnju), duetom s Tedijem Spalatom “Ne daj na nas”, opasno zašao u područje zabavne glazbe. No, svakim novim slušanjem vrlo je brzo prevladao dojam kako je prije u pitanju svojevrstan hommage najboljoj tradiciji festivalskih nota s kojima je Šerić, kao i mnogi od nas, odrastao, što se sjajno uklapa u ukupni mozaik sačinjen od melodija koje ne bježe ni od čega, a svemu s lakoćom utječu. Pritom se nije štedjelo ni na orkestracijama, pa je uvodna “Ovako svijet završava” savršeno skockan rani krešendo, nešto najgrandioznije što će vam intimistična poetika ovih godina ponuditi, dok su završne ljepotice “Samo da jutro ne dočekam sama” i “Sanjaj (Lunina pjesma)” (Luna je inače Aljošina i Antonijina mala princeza pa sami zaključite kako pjesma može zvučati) najljepši moguć nastavak i zaokruženje takvog glazbenog kužinavanja.

Pridodamo li navedenima predivan pop dragulj “Bijela jedra”, gospelom prošaranu “Sunce” i naftalinski prekrasnu i poletnu “Jedan dobar dan”, sve redom glazbene ljepotice bez mana, ispada da je duet sa Spalatom još među najslabijim pjesmama na albumu, što je otvorilo put Massimovoj “Mali krug velikih ljudi” (iz autorske radionice Ivana Dečaka) da osvoji Porina za pjesmu godine. No, ono najvažnije i apsolutno zasluženo, Pavel je s “Ennui” osvojio najprestižnijeg Porina, onog za album godine (u općoj kategoriji, gdje su konkurirali Darko Rundek s “Brisanim prostorom”, Je Veux s uistinu impresivnim albumom “I Glow”, Matija Dedić s “Tajnom vještinom” te posve zalutali Prljavo kazalište s još jednim koncertnim albumom), kao i za pop album godine, za vokalnu suradnju s Tedijem Spalatom (inače kategorija posve obezvrijeđena nominacijom, srećom ne i nagradom, grozomorne, posve neslušljive suradnje Let 3 i Tereze Kesovije na preradi davne pjesme “Sam u vodi”) i za najbolje likovno oblikovanje albuma.

Albumi kao najbolji pokazatelji vitalnosti scene…

Osvojivši čak dvije albumske kategorije, “Ennui” je samo potvrdio moje, a očito i mišljenje većine kolega kako je u pitanju zaista najupadljivija glazbena zbirka proteklih godinu (pa i više) dana. No, uvijek su zanimljive i indikativne i ostale kategorije kad je ovaj – nadam se – neuništivi glazbeni format u pitanju.

Najbolji album alternativne glazbe (kategorija pod stalnim preispitivanjem, ponekad i s kontroverznim raspletima poput već davnog Urbanovog odbijanja Porina u toj kategoriji za svoj epohalni ačbum “Žena dijete”) opravdano je postao “Brisani prostor” veterana naše glazbene scene, nekadašnjeg frontmena legendarnih Haustora, Darka Rundeka. U kategoriji rock albuma, koja se počesto miješala s prethodno navedenom, nagrada je pak pripala Vinku Ćemerašu, pobjedniku lanjske sezone glazbenog reality-showa “The Voice”, odnosno, njegovom albumu “Na putu”, što jest opravdano s obzirom na druga dva nominirana (“Jukebox” odavno posve nebitnih Divljih jagoda i “Memphis Light” Tomislava Golubana), ali ne s obzirom da su u ovoj kategoriji prednost mogli i(li) trebali dobiti One Possible Option sa sjajnim, modernim rock albumom “No King” ili pak Them Moose Rush s još snažnijim “Dancing Maze”. Teško mi je biti zadovoljan i nominacijama i nagradom u ovoj iznimno važnoj kategoriji, ali sami rezultati, usprkos upadljivim propustima, ukazuju i na to da se kvaliteta koncentrirala zapravo izvan onoga što obično nazivamo rock glazbom.

Porin

Porin/Foto: Marko Šolić

To – uz kategoriju pop glazbe – zorno svjedoči nagrada za najbolji album elektroničke glazbe, gdje je, apsolutno zasluženo, nagradu odnijela Je Veux s albumom “I Glow”. Iza ovog pseudonima stoji Željka Veverec, nježnija polovica sjajnog dua Mangroove koji su nas već naviknuli na izvanredne pop albume. Sve skupa proizvodi su pak radionice neumornog, gotovo hiperproduktivnog Tonija Starešinića, inače i Željkina supruga, koji još radi odličan posao s jazz sastavom Chui, ali i samostalno (nedavni jako zanimljiv soundtrack hvaljenog TV-serijala “Nesreća”). Već samo pobrojavanje svega vrijednog proizašlog pod ovim potpisima govori mnogo o tome gdje i kako se stvara odlična domaća glazba.

U kategoriji najboljeg hip hop albuma Porina je pred Elementalom (koji je trebao osvojiti nagradu) i Reperom iz sobe osvojio Alejuandro Buendija, iza kojeg stoji zapravo Saša Antić iz TBF-a, jedan od precjenjenijih autora na suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni. Najbolji album zabavne glazbe je pak “91+” Jimmyja Stanića, dok je u kategoriji popularne duhovne glazbe – što mi je iznimno drago – Porina za najbolji album zavrijedio Bruno Krajcar sa “Sve će biti dobro“, o čijim sam ljepotama i odlikama već pisao u ovoj rubrici. S druge mi je strane žao što su Ogenj sa sjajnim albumom “Si kak jen” ostali kratki za nagradu za najbolji world music album (mislim da su slobodno mogli konkurirati i bolje zastupati kategoriju rock glazbe), koju je osvojila Amira Medunjanin s albumom “For Him and Her”.

U jazz kategoriji, najboljim je albumom proglašen “Tumbao” već prekaljenih znalaca Cubismo, a kojeg su snimili zajedno s Jazz orkestrom HRT-a. Inače, s istoga je albuma došla i najbolja jazz skladba, “Dani u Havani”. Najbolji koncertni album, ponovno sasvim opravdano pa i očekivano, pripao je lanjskoj zvijezdi dodjele, zabočkom kantautoru J.R. Augustu, kojem je pripao i Porin za najbolji video broj.

… A ima nešto i u samim izvedbama

Svake godine veliku pozornost dobivaju i kategorije vezane uz izvedbe, odnosno, same izvođače. Odabir najboljeg debitanta pritom je posebno indikativan jer, uostalom, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju može pokazati koliko je glasačko tijelo “vidovito” po pitanju budućnosti naše glazbene scene. Još od prvog laureata u ovoj kategoriji, već odavno od očiju javnosti povučene Maje Blagdan, pokazalo se koliko je to zapravo nezahvalno procjenjivati, pa je među dosadašnjim pobjednicima bilo i takvih promašaja kao što su Teens, Dalmatino, Flare ili Kinoklub, ali i nekih imena koji su uistinu izbrusili svoj osoben rukopis, poput Natali Dizdar, Ogenj ili lanjskog J.R. Augusta. Ovoga puta je odabir pao na ovogodišnju nam predstavnicu na Eurosongu, Splićanku Albinu, otprilike po receptu kojim je istu nagradu prije pet godina primila Nina Kraljić, što mi se čini ipak slabijim izborom u odnosu na još nominirane Miju Negovetić i Vinka Ćemeraša. Naravno, to ne znači da se ne nadam da će nas ova mlada glazbenica kroz sljedeće godine zadiviti dobrom pop glazbom i opovrgnuti ovog gunđala u meni.

Najbolja muška i ženska vokalna izvedba najdosadnije su kategorije kad je Porin u pitanju, u pravilu rezervirane za dosta uzak krug izvođača. To je rezultiralo da je nagradu u ovoj kategoriji Josipa Lisac osvajala osam puta, pokojni Oliver devet, a Massimo čak deset puta. Ove godine osvojio ju je Damir Urban za izvedbu pjesme “Nitko osim nas”, što se čini poput onih počasnih, zakašnjelih Oscara, jer ovaj ju je vokalni manirist, ali i osebujan i zaista prepoznatljivo sugestivan vokal zavrijedio mnogo ranije. Što se ženske izvedbe tiče, ispostavilo se da je najbolja bila (po treći put dosad) Vanna s “Punom memorijom”, što je pomalo štreberski izbor s obzirom na nominirane Je Veux s nadahnutom izvedbom svoje plesne “Dance to Forget” i u najmanju ruku zanimljive Darije Hodnik s njezinim “Srcem od stakla”. Najbolja izvedba grupe s vokalom pripala je Goranu Baretu i njegovim Majkama, koji su u Bang Bang i Elementalu imali vrlo jake konkurente.

Ovaj kratki presjek subotnje ceremonije na Prisavlju nikako ne bi smio doći kraju a da se ne spomene još jedan izdašno nagrađen glazbeni projekt, ali doduše u nekim manje “glasnim” kategorijama. U pitanju je 90F3, kojeg čine priznati gitaristi Ivan Pešut, Bruno Kovačić i Miroslav Lesić Lesique, čiji je istoimeni, vrlo zanimljiv i bravurama bogat istoimeni album osvojio Porina u kategorijama najboljeg instrumentalnog albuma i izvedbe izvan jazz i klasične glazbe te najbolje snimke albuma. Porina za životno djelo ove su godine dobili već legendarna Zdenka Kovačiček, skladatelj Silvio Foretić i posthumno slavni Krunoslav Kiće Slabinac.

Sve u svemu, bez izrazitijih iznenađenja, još manje kontroverza, 28. dodjela hrvatske diskografske nagrade Porin protekla je u revijalnom, a skromnom tonu. Sa samim izborom laureata nisam, čini mi se, nikad bio suglasniji, ali mislim da su i djela poput Pavelova ili albuma Je Veux i Darka Rundeka ostavili sami po sebi premalo prostora za drugačije ishode. Žao mi je možda najviše što Ogenj nisu bili prepoznati kao što je to bio slučaj s prvim im, čak slabijim albumom od “Si kak jen”, kao i što su nominacije zaobišle spomenute rock snage Them Moose Rush i One Possible Option. No, takvi i toliki “propusti” praktički su neizbježni, a čine čak i cijelu priču bogatijom nego što bi sam popis honoriranih sugerirao. Naravno, čestitke ovim putem s moje strane idu svim pobjednicima, kao i nominiranima, a kroz koji spomen ide i riječ podrške nekima kojih nije bilo u kuvertama koje su na prisavskoj pozornici otvarala poznata lica iz svijeta glazbe i zabave. Ona najsrdačnija, najiskrenija čestitka svakako ide bendu Pavel, čiji album “Ennui”, kojeg spletom okolnosti nisam detaljnije recenzirao na ovom portalu (pa to donekle ispravljam i ovom prigodom!), najtoplije preporučujem svima vama zaljubljenima u kvalitetnu, lijepu domaću pop glazbu.

Popis svih koji su osvojili nagradu Porin (pa i nominiranih) možete pronaći OVDJE